Prvi je (nadam se!) već svima do sada poznat komentar Rohatinskog nakon svog posljednjeg govora, na konferenciji Tržišta novca. Nije onaj komedijozan komentar o populistima. Ovaj oštrije bocka.

"Političari i njihovi ekonomski savjetnici koji postavljaju pitanje zašto ne depreciramo tečaj i što radi HNB pokazuju duboko nerazumijevanje problema."

Čak ne bi rekao da je duboko nerazumjevanje da ti savjetnici ne znaju što govore. Nisu tupi i neobrazovani, ali jesu blesavi ili se barem prave takvima. Kada je ijedan od tih koji zagovaraju depricijaciju ili pak devalvaciju govorio o obje strane posljedica - i dobrim i lošim? Cost i benefit? Bilo urednici raznih poslovnih izdanja ili ekonomski analitičari, svi bi isticali blagodati slabe kune za izvoz, za poduzetnike-izvoznike, bez čak propitkivanja da li bi došlo do toga. Nije bilo govora o posljedicama na inflaciju, zaduženju građana u posjeduju zajmova sa vlautnom klauzulom pa čak ni poskupljenju uvoza.. Eh...

Drugi citati je vjerojatno manje poznat. Analitičar Ivan Rimac iz članka Nade Starijaš u business.hr:

"baš i nema "velike simpatije" za Mesićeve aktualne ekonomske poteze, poput sazivanja ekonomskih savjetovanja i zahtjeva za devalvacijom kune jer to "podsjeća na vrijeme socijalizma, kada se pokušavalo okrenuti kotač ekonomije koja nije stajala na zdravim nogama"

Dobro, Mesić ne može tu ništa u biti napraviti, ali time veće pitanje čemu ovakva zadiranja u monetarne sfere, kao četvrte vlasti u zemlji? Eh da, dobri stari socijalizam koji vlada među mentalitetom političke elite ovim prostorima, u jednom širem smislu stalnog političkog populističkog uplitanja u ekonomske sfere gdje im nije mjesto sa arbitralnim riješenjima i gdje političari nisu potrebni za kreiranje ekonomske politike, te u maniri socijalizma, posezanjem za krivim potezima u krivo vrijeme. Sve "kvalitete" socijalističkog upravljanja su prisutne - od ekonomskog planiranja do centraliziranog menađmenta i unificiranog djelovanja privatnog sektora sa političkom palicom. Kad smo već kod citata, možda ovaj citat bolje dočarava što mislim.

"Economic policy, economic management, and economic planning, no matter how varied in scope and overlapping in practice, are substantially one and the same thing, in capitalist and socialist countries alike: they are acts of economic control. They presuppose the formulation of governmental objectives and the choice of policy instruments, taking account of economic, technological, social, and political constraints. In the West, the national budget represents the main framework of governmental economic policy. No unifying or coordinating plan integrates the multiple activities of the government and of the private sector. In the East, the basic framework of economic policy is the national plan. The plan is supposed to integrate the objectives and instruments for the economy as a whole and for each of its sectors and branches, and to chart all their activities in the short, medium, and long run."

Iz recenzije knjige Socialist Economic Policy, by Bela Csikosnagy, objavljene u Journal of Economic Literature. Godina - 1975.

Da li smo mi još na Istoku? Sudeći po ovim Predsjednikovim skupovima i zalaganjima, jesmo. Ako se ekonomija želi usmjeriti, uspraviti i unaprijediti ima dovoljno materijala za reformirati i ispraviti upravo ono iz starog socijalističkog, redistributativnog sistema koje predstavlja prepreke sada i veće godinama, umjesto djelomičnih nadogradnji na taj sistem, traženjem velikih planova ili prikrivanje stvarnih problema nekakvim mjerama poput devalvacije. Primjerice, politika i subvenciranje brodogradnje se nije sistematski mjenjala desetljećima, isto ako ne i gore u zdravstvu. Obje su u socijalnoj funkciji, ne razvojnoj. Obje su funkcije proračunskih rashoda. Upravo ono što se na zapadu koristi kao glavni okvir za ekonomsku politiku, u Hrvatskoj se korisiti za socijalnu politiku, pa se traže neke druge politike, poput tečajne, kako bi se pokušalo nešto ipak promjeniti u socijalnoj ekonomiji, tj. ekonomiji koja "ne stoji na zdravim nogama."

Najveći svjetski investitori nisu više kompanije sa Wall Streeta, već državne investicijske kompanije u JI Aziji i Bliskom Istoku. Upravo su one pumpale novac u Wall Street tokom ove financije krize. Zbog straha od političkih agenda iza tih investicija, Zapad podiže prepreke. WSJ piše o svemu tome na naslovnoj stranici u ponedjeljak. Država se afirmira i vraća u određene domene individua, poslovanja i investicija. Iako se ne radi o klasičnom protekcionizmu više, Thomas Friedmanov "ravni svijet" je sve manje ravan. On vjeruje da se radi samo o epizodi, dok Daniel Yergin vidi kraj lake globalizacije.

Rise of Nationalism Frays Global Ties - Trade, Environment Face New Threats; Balkanized Internet

By BOB DAVIS, April 28, 2008

The world isn't as flat as it used to be.

During the long march toward globalization, international borders and trade barriers came down. Communism fell. Protectionist walls in Latin America and elsewhere were dismantled. Governments -- long prone to meddling in trade -- took a back seat to broader market forces.

In a globalization manifesto, New York Times columnist Thomas Friedman declared that the Internet and other planet-spanning technologies were erasing national boundaries. The world, he said in a 2005 best seller, was flat.

No longer. The global economy appears to be entering an epoch in which governments are reasserting their role in the lives of individuals and businesses. Once again, barriers are rising. Call it the new nationalism.

"The era of easy globalization is certainly over," says Pulitzer Prize-winning author Daniel Yergin, whose 1998 book, "The Commanding Heights," detailed the triumph of markets over nations, starting with British deregulation under Margaret Thatcher. "The power of the state is reasserting itself."

(Ostatak teksta niže)

Just a decade ago, Asia, Latin America and Russia were on financial life support from the International Monetary Fund and World Bank. The U.S. was planning yet another round of global trade negotiations. The European Union was writing a constitution to shift power to Brussels from member nations.

Now borrowers shun the IMF and World Bank. Trade talks are shelved. Barriers to foreign investment are rising around the world. State-owned companies are expanding, particularly in oil and gas. Public support of immigration restrictions is growing in countries from the U.S. to India.

The rising influence of governments can be seen in massive state-funded investment pools, many backed by countries that were reeling financially a decade ago. Sovereign wealth funds from Asia and the Middle East are now propping up wobbly financial institutions in the U.S. and Europe, and may hunt next for real-estate bargains. The growth of state power may also serve to make dealing with global climate change -- the most borderless of all issues -- even more difficult.

Security Concerns

What accounts for governments' bigger role? The terrorist attacks of Sept. 11, 2001, refocused the world on security concerns that can be addressed only by national governments. Countries enriched by the commodity boom are increasingly asserting their power, with Venezuela nationalizing oil fields and Russia threatening to cut off natural-gas supplies to Western Europe. A backlash against economic integration has also pressured national governments to retreat from multilateralism: Big pluralities in 21 of 34 nations polled by BBC World Service in December said the "pace of economic globalization" is moving too quickly.

The changes don't presage an era of full-blown protectionism. The 15 countries that have shared the euro since 1999 will, despite occasional grumbling, continue to do so. Governments continue to obey rulings by the World Trade Organization, even if they must rewrite their own laws to comply. Mr. Friedman, the flat-world theorist, says that the reassertion of state power may turn out to be an "episode" rather than a trend, and that technologies will continue to empower individuals across boundaries.

Even so, there are mounting indications that governments are on the ascendant.

National boundaries are going up even on the Internet, the emblem of the borderless world. The Internet was designed to be beyond the reach of governments, shifting power to individuals or private organizations.

Now, pressured by Russia, China, India and Saudi Arabia, the U.S. company that assigns Internet addresses is working on ways for countries to use characters from their home languages. The familiar .org, .com and country codes in Web addresses will be replaced with their equivalents in Chinese, Hindi and many other languages. While that should help locals navigate the Web, it would also put many sites behind curtains to users from abroad. That would spell the end of the days when anyone with a keyboard that produces Latin letters can see sites in any land -- essentially taking the "world wide" out of the World Wide Web.

"We're facing a step-by-step Balkanization of the global Internet," says Columbia University law professor Tim Wu. "It's becoming a series of national networks."

The rising strength of national governments expresses itself in different ways. For rich countries, it generally means higher taxes and more regulation. In the 30 mostly rich countries of the Organization for Economic Cooperation and Development, tax revenue as a percentage of the local economy was higher in 2005, the latest year surveyed, than a decade earlier. That's because of the rising cost to governments of health care and social security.

In the U.S., the severity and scope of the current financial crisis has eroded the case for letting markets operate with ever-lower government guard rails. The current question is not whether regulation will increase, but by how much. All three presidential candidates say they would pass tougher financial-market regulation and would also boost government programs to retrain workers battered by the global economy.

In rich and poor countries alike, immigration has become a powerful political issue, as improved transportation makes it easier for people to move across borders and compete for jobs with locals. There are backlashes against Burmese in India, Haitians throughout the Caribbean, Bolivians in Argentina and Zimbabweans in South Africa. In 44 of 47 countries polled by Pew Research Center last fall, majorities supported further restrictions on immigration.

In poorer countries of Africa and Asia, meanwhile, rising global food prices are prompting governments to erect new export barriers. "There is no place in the world that grows the food we need if we're forced to import," says India's finance minister, P. Chidambaram. "Therefore we have to be nearly self-sufficient in all food items."

Growing Influence

Capitals that once had little sway on the global scene now have a lot. The influence of Brazil, for example, has grown along with its economy. A week after WTO trade talks collapsed in July 2006, U.S. Trade Representative Susan Schwab jetted to Brasilia to confer with the country's foreign minister, Celso Amorim, who also handles trade issues.

Mr. Amorim has become an unlikely power broker in the bid to wrap up the negotiations, which began in 2001. The talks broadly involve a prospective deal: The U.S. and Europe would slash agricultural subsidies if developing nations would lower their tariffs for industrial goods and broaden foreign financial firms' access to their markets.

In the past, developing nations essentially ratified global trade deals negotiated by the U.S. and Europe. But Brazil, India and China are no longer following that script. Mr. Amorim has put together a group of 20 developing nations that want to limit market openings at home while pressing for agricultural liberalization abroad. Their assent is essential to reaching a deal. So far they have withheld it.

"Brazil holds the key to getting this done," says Ms. Schwab.

'It Was a Party'

Citizens of poor countries feel exhilarated by their governments' new power. In Rio de Janeiro, Maria Aparecida Lemos, an AIDS patient who lost her sight, says she "celebrated like it was a party" last year when Brazil's president voided a Merck & Co. patent on an AIDS drug. A Brazilian company now makes the drug, Efavirenz, for a fraction of what Merck was charging. Under global trade rules, developing countries have the right to override patents in emergencies, but few had done so for fear of retaliation.

Merck says it had already reduced the price of Efavirenz and was willing to cut further, but not enough to satisfy Brasilia. "Brazil may not be the kind of place you want to invest in," says Jeffrey Sturchio, Merck's vice president for corporate responsibility. Brazilian officials shrug off such threats, figuring the country's growing wealth makes it a magnet for investment.

Energy companies have been among the first to feel the new nationalism. Since oil prices started rising in 2004, Russia, Venezuela, Bolivia and Ecuador have nationalized foreign-owned oil assets, the first big wave of nationalization since the 1970s. After Venezuela's state-owned oil firm doubled its ownership of heavy-oil projects along the Orinoco River last year, ConocoPhillips pulled out, taking a $4.5 billion charge. Exxon Mobil Corp. left as well, and is suing Venezuela for compensation.

Growing petro-nationalism has prompted Royal Dutch Shell PLC to change the global scenarios its economists create to help the company plot its next moves. In the 1990s, Shell's scenarios assumed government power was diminishing. The company invested heavily in Russia's Sakhalin oil fields, assuming it would see minimal interference. But as the Kremlin tightened its grip on the energy sector, Shell was forced to sell half of its stake in the project to Russia's state-owned OAO Gazprom.

In this decade's models, governments play a more central role. One of Shell's two current scenarios envisions that government dominion over resources -- nearly 80% of world oil reserves are controlled by state-owned firms -- will continue. In the other model, governments are still at the center of decision making but recognize a common interest and agree to address climate change, says Jeremy Bentham, Shell's vice president for global business environment.

Recognizing the powerful role of state-owned oil companies, Shell is investing heavily in unconventional oil sources, many of which have little prospect of expropriation. It recently announced a $10 billion expansion plan in the tar sands of Canada. It has also increased its focus on biofuels made from, among other things, algae and wood chips.

Pitney Bowes Inc., a postal-machine maker in Stamford, Conn., is also trying to adapt. Over the past decade or so, it had moved a lot of its production to China. It also had outsourced back-office computer operations to India.

But more recently, the company has started worrying about the security of those supply lines. "We're always concerned that the nationalists there will come and take over" our suppliers in China, says Cynthia Schmitt, the company's vice president for enterprise risk management.

So over the past three years, the company and its overseas suppliers have begun stockpiling more postage-machine components. Pitney Bowes also began insisting that its vendors in India have backup servers in other countries. So many U.S. companies do business in Bangalore and other Indian cities, Ms. Schmitt fears they could become terrorist targets.

Similar concerns are felt by other big companies. AMR Research Inc., a Boston consulting firm, says it surveyed supply-chain managers at big U.S. firms in March about how they would rank the risks they face doing business globally. About 30% of them rated "country risk" -- geopolitical problems or natural disasters -- as their most significant.

Some companies are seeking havens closer to home. As some U.S. corporations relocate operations from lower-cost spots in Asia, Mexico -- which has a free-trade pact with the U.S. -- has seen a surge in foreign investment, up 21% last year to $23.2 billion.

Some of the world's biggest new investors are government-run investment funds. In the Middle East and Russia, sovereign wealth funds are powered by oil revenue; in Asia, they're fed by other export earnings. In all, the funds have a total of $3 trillion in revenue and have used the money to buy stakes in Citigroup Inc., Merrill Lynch & Co. and other battered Wall Street firms. While the infusions have been lauded by the U.S. Treasury and capital-short Wall Street firms, they also aroused suspicions here and internationally that the investors could have political agendas.

Now, many national governments are raising barriers against such foreign investment. The U.S., Canada, Germany, France, Japan, South Korea, Australia, Hungary and Greece are proposing or enacting restrictions on investment by state-owned firms from other countries, according to a forthcoming study by the Council of Foreign Relations. China and Russia, which have sovereign wealth funds, are staking out "strategic sectors" where foreign investment would be restricted, say the study's authors, investment-law specialist David Marchick and Dartmouth economist Matthew Slaughter.

National Muscle-Flexing

Muscle-flexing by national governments has also made it more complicated to tackle global environmental issues. In 1987, governments sent environmental ministers to Montreal to negotiate a global ban on the chlorofluorocarbons blamed for opening an ozone hole over Antarctica. The ministers expected the treaty would be ratified at home and enforced world-wide through trade sanctions. It was.

A decade later, the Kyoto Protocol flopped because the U.S. didn't sign, and China and India weren't required to limit emissions. Now, with national governments wary of making commitments, negotiators and think tanks in the U.S. and Europe are grappling with how to persuade states to take strong efforts to curtail greenhouse-gas emissions. One possibility: encourage governments to take specific actions to cut emissions now, and hold off on a treaty until states are more confident that their rivals are taking global warming seriously.

New nationalism could play out over a lengthy span, says Michael Klein, chief economist at the World Bank's private-sector arm, the International Finance Corp. "Disparate national interests may pull [countries] in different directions and render global actions more difficult," Mr. Klein says. "We're in for several decades of these centrifugal forces."

Jedna stvar koja mi se ne sviđa u članku:

"Spomenuti je dvojac do sada uspio izvrsno realizirati scenarij razvoja i opstanka Petrokemije u državnom portfelju. Koji, naravno, jamči veću stabilnost na užarenoj tržišnoj vjetrometini nego u slučaju da tvrtkom upravlja isključivo privatni kapital."

Nema besplatnog ručka. Kratkoročno, ostanak u državnom portfelju PTKMu možda i jest omogućila stabilniji razvoj i opstanak. No to nije bez troška. Državnom upravljanje, zajedno sa "socijalnim partnerima" u Upravi, donosi tromost prilagodbama tržištu i samo umjetnu političku zaštitu. Državne mjere mogu biti kratkoročno i direktno štetne po kompaniju, poput primjerice ograničavanje izvoza u ovom slučaju. Država, pogotovo naša i njene kompanije su na kraju dana vođene politikom i kako smo vidjeli Ministri se ne boje prijetiti, savjetovati da se "unutarnje rezerve" i prošlogodišnja dobit (koja nema nikakve veze sa današnjim porastom sirovina i poslovanju) iskoriste za sanaciju. Umjesto da je to iskorišteno za ulaganje u inovacije, tehnologiju povećanje produktivnosti i međunarodne konkurentnosti (čitaj "veći izvoz"), upravo ono što dugoročno omogućuje razvoj i opstanak "na užarenoj tržišnoj vjetrometini." Upravo je paradoksalno da u vremenima kada PTKM ima najveće šanse izvoziti, konkurirati i donositi dobit, država uvodi populističke mjere kontra toga. Tako, teorije koje se znaju čuti po domaćim medijima da nije bitno tko je vlasnik, država ili privatna osoba (vidi Čačićeve izjave), se mogu mački o rep okačit'. Očito da u Hrvatskoj još je bitno tko je vlasnik proizvodnje.

Doslovce slučajno, nabasao sam neki dan na taj kratki esej Mate Babića u časopisu Obnovljeni Život - vjerojatno zadnje mjesto gdje bi itko očekivao nekakvu ekonomsku raspravu pa zato i nisam ranije primjetio članak. Časopis je, naime, namjenjen filozofiji i religijskoj znanosti. No svejedno, Babić je već više puta pisao u njemu o ekonomskim temama. Naslov ovog posta sam uzeo iz dotičnog eseja, koji možete i sami preuzeti na internetu i pročitati (2 i pol stranice). Ukratko, Dr. Babić predstavlja dvije prilično razumljive i poznate teze. Prva, da se birači daju prevariti jer su pogrešno informirani - tako egzibiraju neracionalnost. A pogrešno su informirani zbog medija, od kojih dobivaju najviše informacija, koji su posebno naklonjeni političarima, što je posebno izraženo u Hrvatskoj. Drugo, političari, kao predstavnici javnosti, su izabrani upravo zbog zastupanja i unaprijeđenja javnog interesa. Njihova ekonomska politika bi trebala biti u službi javnog blagostanja, ali tomu nije tako jer se ona ne kroji zbog javnosti već zbog specijalnih interesa - mala grupa dobro organiziranih pojedinaca.

Prva teza podcjenjuje racionalnost ili općenito mogućnost razmišljanja svojom glavom i precjenjuje utjecaj medija. Ima negdje na svijetu gdje prosječni birači ne dobivaju najviše informacija iz medija? I što to dokazuje? Gosp. Babić nigdje ne dokazuje da neinformirani glasač uzrokuje lošu ekonmsku politiku. Kako uopće mjeriti neinformiranost i kako je dokazati? No, da ne budem cjepidlaka, istina je da slaba informiranost glasača o osnovama dobre ekonomske politike čini provođenje iste manje vjerojatnom. Tu interesne skupine sa svojim zahtjevima dolaze do većeg izražaja. Babić je tu djelomično u pravu, no pretjerano upire prste u posebne interese. Razni specijalni interesi mogu biti veliki uteg na ekonomski rast i razvoj. No, posebni interesi kao male dobro organizirane grupe koje lobiraju i rentijerski cijede državu za svoj dio kolača nisu jedini koji štete hrvatskoj ekonomskoj politici. Što je sa ogromnom potrošnjom za umirovljenike, koji su donedavno imali i svoju stranku u parlamentu kako bi osigurali što veća davanja, ili pak loše "besplatno" zdravstvo? Javnost ne vidi/ne razumije lošu ekonomsku politiku u tim domenama? Da li su specijalni interesi krivi za to? Ako specijalni interesi igraj toliko ogromnu ulogu i imaju takav utjecaj, riječima Bryan Caplana, "pravo je čudo da nema više loših ekonomskih politika." Upiranje prstiju u specijalne interese i političare koji ih slušaju, kao glavne krivce je mazanje očiju. Pravi krivac je javnost koja smatra, zbog svojeg neznanja, da je određena politika ispravna ili zahtjeva provođenje određenih loših politika jer ne razumije alternativu, ili smatra da su zahtjevi određenih interesa uredu pa ih tolerira.

"U monarhiji, nitko ne voli kriviti kralja za loše odluke. Umjesto da krive samog kralja, kritičari upiru prste u pokvarene, nekompetente i korumpirane savjetnike. Dok je to dobar način za sačuvati glavu, teško je uzeti ga za ozbiljno. Kraljevi često donesu loše odluke; i u svakom slučaju, ako njegovi savjetnici štete zemlji, nije li njegova greška jer ih sluša?

U demokraciji, slično, nitko ne želi kriviti većinu za loše odluke. Umjesto da krive većinu, kritičari upiru prste u specijalne interese. Ali i to je teško uzeti za ozbiljno. Većina često donosi loše odluke; i u svakom slučaju, ako specijalni interesi štete zemlji, nije li krivica na većini koja ih sluša?

Često mislimo o politici specijalnih interesa kako bi riješili misterij: Zašto politika nije bolja? Shvaćanjem koliko je tu loših politika zbog popularne potražnje, okrene ovo pitanje naglavačke: Pravi misterij nije zašto politike nisu bolje. Pravi misterij politike je zašto politike (ekonomske) nisu još gore." Bryan Caplan, WSJ, May 10th, 2007

Prosudite sami.

(Pokušao sam normalno copy-paste čitav tekst, ali pošto dotični pdf ima neki "super-tajni font" koji dva moja kompjutera nisu prepoznala nije mi ostalo nego staviti slike teksta.)

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. "Fascinantno." Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu "na kojima zarađuju i tako da smanji cijene." Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina "zero sum game" što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd...

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

    Već jednom prije, na pollitici sam rekao da Hrvatska gradi kvalitetne brodove, mi imamo "know how" u inžinjerskom djelu brodogradnje, a jedan moj prijatelj mi kaže da stranci čak misle da gradimo "rolls royce" od brodova. Koliko god sve to možda stoji, brodogradilišta su nam u minusu i veliki uteg na gospodarstvo i razvoj jer ne znamo (ili vrlo lako moguće nećemo) voditi kvalitetan i uspješan poslovni dio brodogradnje. Ne može brodogradilište, kao ni bilo koja druga firma, biti uspiješna i profitabilna ako se posao ne vodi kako treba i ako se ne razmišlja kako ponuditi nove proizvode. Tu su mi nejasna, zapravo začuđujuća, Jurčićeva čuđenja kako to da "se u nas grade najkvalitetniji brodovi, ali s gubitcima, što nije slučaj u svijetu." Pristup brodogradnji je zadnjih godina "možda bio pogrešan."

    Možda? To je ozbiljna ili retorička konstatacija? Da posudim Clintonovo objašnjenje, do sada već poznato svima, i malo ga pomjenim - "It's the business model stupid!" On je pravi uzrok neuspiješnosti naših brodogradilišta u odnosu na svijetska i dok se uzrok ne "sanira" riješenja stalne krize brodogradilišta neće biti. "Hrvatska brodogradilišta se ne mogu identificirati sa suvremenim modelima u svijetu, jer poslovnom strategijom, ustrojem i makro tehnološkim konceptom predstavljaju zastarjeli i davno napušteni model brodogradilišta" kaže u svom radu "Kriza hrvatskih brodogradilišta.." Mladen Klasić. (Preporučam da pročitate, ima 16 stranica) Model koji primjenjuje hrvatska država kao vlasnik brodogradilišta je ostavština prošlog sistema, i.e. nije se mijenjao već 50 godina, osim u određenoj mjeri u Uljaniku. Ono što se uglavnom od političara čuje i što oni riješavaju su simptomi (dugovi, stara tehnologija, slaba produktivnost, oronuli kapaciteti) ne uzrok problema brodogradnje. Razlog tomu jest da ti pravi uzroci nisu dospijeli do većine građana kao istinski razlozi koji nameću vrlo jasne smjerove što učiniti dalje. Smjerove koji nimalo nisu zanimljivi političarima. Zato nam političari, kroz Vladu pravi vlasnici brodogradilišta, i dalje mažu oći sa "riješenjima" koja zapravo na kraju dana idu na štetu čitavog društva i razvoja.

    SDP je preko Jurčića objasnio svoje ideje i namjere za brodogradnju u Hrvatskoj. Prvo brodogradilišta će se sanirati 2008., jer su posljednji put sanirana 2002. No, sanacija u riječniku političara znači samo pokrivanje dugova, što je neispravno. Sanacija ne znači samo pokrivanje dugova, već sveukupno ozdravljenje poslovnog subjekta u pitanju. Mladen Klasić piše, "Iz samoupravnog sustava naslijedili smo shvaćanje, da se poslovno ozdravljenje postiže tek financijskom injekcijom za pokriće akumuliranih gubitaka...Pokrivanje gubitaka donosi tek privremeno olakšanje. Potpuna sanacija uvijek zahtijeva i strukturne promjene." Vrlo je razumljivo da pokrivanje akumuliranih dugova svakih par godina znači da je pravi uzrok koji stvara te dugove ostao isti, netaknut. Koji poduzetnik bi sebe smatrao uspiješnim kad bi čistio dugove svakih par godina, uzimajući novac nepovratno od svoje rodbine? To znači da nikada nije stvarao dobit, već akumulirao gubitke, i kao takav je samo trošak i šteta za svoju obitelj. Sanacija i preživljavanje državnih brodogradilišta se bazira na njihovom financiranju iz državnog proračuna, tj. iz džepova poreznih obveznika. Ta činjenica vrlo polako dopire do svjesti građana, što samo daje političarima mogućnost da i dalje muzu poreznike. Subvencije brodogradnji u 2006. su bile najviše u posljednjih par godina, iznosile su 2.6 milijarde kuna, ili 30% od svih državnih potpora 2006. SDP je objasnio kako planiraju sanirati gubitke; tako da ih stavi sve u jedan fond i "da se njihovo rješavanje prebaci za budućnost." Takav način sanacije postavlja pitanje da li se riješavanje brodogradnje zapravo stavlja pod hipoteku koju će otplatiti buduće generacije? No to ne govori što sa sadašnjim enormnim potporama brodogradnji, kao i drugim sektorima. (I onda će netko da je proračun i time "građani" oštečeni jednokratnom prodajom HTa, dok godišnje političari izdvajaju milijarde iz proračuna za vječne gubitaše i duhove od poduzeća. Eh, ne laje pas zbog sela!)

    No, svejedno i da građani ne prosvjeduju država će se naći u dilemi o ukidanju subvencija, što će najvjerojatnije morati učiniti zbog pristupanja EU. Privatni investitori nisu sigurni i "zaljubljeni" u državne subvencije jer one ovise o političkoj volji i dolaze sa uvijek prevelikim državnim uplitanjem u poslovanje. U zemljama u razvoju pa čak i u siromašnim zemljama strani investitori dolaze samo u industrije/sektore koji imaju zagarantirane državne subvencije. Upitno je koliko će država dalje moći "sanirati" i subvencirati brodogradilišta, jer pristupanje EU zahtjeva ukidanje velikog broja subvencija vječnim gubitašima. Na taj način privlačenje stranih investitora u naša brodogradilišta, zbog dodatne nesigurnosti subvenciranja, je otežano. No, ja sam još uvijek uvjeren da privatizacija određenih brodogradilišta ima potencijala za uspijeh ukoliko se naravno država, i sa strateškim udjelom, makne sa puta novim vlasnicima i njihovom efikasnom vođenju kapaciteta. U obzir bi naravno došlo samo par brodogradilišta, ne sva. Gosp. Klasić je pesimističan i smatra da:

"Hrvatska brodogradilišta su odbila takve ulagače svjesna, da bi za njih to značilo kraj samostalne brodogradnje. Danas više nema interesa niti za takav otkup hrvatskih brodogradilišta, pa bez ikakve dvojbe možemo zaključiti, kako uopće ne postoje izgledi za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta u bilo kojem vidu."

    Potom, drugo riješenje koje se predlaže nakon sanacije je objedinjavanje svih 5 brodogradilišta u jednu organizaciju, kako bi postali profitabilni 2008. godine. Do 2012. se niti jedno neće zatvarati, znači SDP se pokrio za vrijeme svojeg mandata. Ni u snovima ne treba očekivati profitabilnost 2008., kroz ujedinjenje pod krovnu kompaniju "Jadran Brod - hrvatska brodogradnja." Tek nakon ujedinjenja (tj. merger and acquisition, M&A) i procesa restrukturiranja je moguće očekivati profitabilnost. M&A je dugotrajan proces, ponekad čak i par godina dok se ishod manjih troškova, veće produktivnosti i profitabilnosti i pozicije na tržištu zbog dobivene sinergije postigne. Nije nimalo jednostavan projekt ili sa automatskim dobicima. Danas se još uvijek u poslovnim školama i stručnim krugovima debatiraju posljedice M&A, njihove isplativosti i korisnosti za vlasnike u mnogim slučajevima, kao što postoji i niz visokoprofilnih slučajeva loših posljedica M&A. Jedan od problema koji bi mogao zadesiti Jurčićev Jadran Brod jest da je on već postojao, što je Jurčić siguran sam svjestan. Uputno je promatrati to najavljeno objedinjavanje i vidjeti sličnosti (ako postoje) sa prošlim. Evo kako Mladen Klasić to opisuje:

Sredinom šezdesetih vodeći čimbenici tadašnje Republike Hrvatske potakli su integraciju jadranskih brodogradilišta u Združeno poduzeće Jadranbrod i u političkoj pripremi smijenili vodeće kadrove u tri velika brodogradilišta. Unatoč svemu prevladali su lokalnih političkih interesi, pa iz statuta udruženog poduzeća izostaje centralno upravljanje i racionalizacije, koje se u integracijama podrazumijevaju, kako bi se očuvala autonomija svakog od brodogradilišta. Integracija je izgubila svaki smisao, jer su brodogradilišta nastavila autarhičnim razvojem i u to vrijeme bilježimo paralelni razvoj tvornica diesel motora u tri najveća brodogradilišta, dok je funkcija Udruženog poduzeća Jadranbrod bila svedena na granskog udruženja za lobiranje interese članica pri institucijama bivše države

    Tim rečeno, ideja nije za baciti i svakako da predstavlja svježi potez u brodogradnji. No, bez temeljnog restrukturiranja poslovnog modela brodogradilišta, samo njihova integracija neće omogućiti preživljavanje i dugoročno uspiješno poslovanje. Postojeći model je neadekvatan, zastario po poslovnoj strategiji i tehnološkim konceptima, u biti vjerovali ili ne u 21. stoljeću ostavština samoupravnog socijalizma. Odlikuju ga visoki fiksni troškovi zbog prekomjerne zaposlenosti i neiskorištenih, "jalovih" kapaciteta i izgradnja brodova na više navoza. Vjerojatno najveći problem je visok stupanj autarhičnosti, tj. težnja ka samodostojnost brodogradilišta karakterizirana sa brojnim kapacitetima koje je nemoguće iskoristiti u većini slučajeva. Racionaliziranje takvog stanja ostavilo bi neke kapacitete koji mogu opskrbljivati sva brodogradilišta, a druge bi se ugasilo. Hmmmm, koji političar ima hrabrosti i znanja to napraviti? Niti jedan u Hrvatskoj. Objašnjenje:

"Sindrom autarhičnosti je naslijeđe samoupravnog socijalizma i glavna prepreka za ostvarenje niza racionalizacija i sinergijskih efekata, koji se postižu specijalizacijom kapaciteta u okvirima poslovno i tehnološki integrirane cjeline. Ovakvo stanje ističe promašenost državnog vlasništva. Država iako je jedinstveni vlasnik svih brodogradilišta zbog iracionalnih političkih motiva nije u stanju pokrenuti ono, što bi svaki privatni vlasnik u tom položaju bilo gdje u svijetu proveo bez oklijevanja."

    Model kojem se naša brodogradilišta trebaju prilagoditi i koji je za nas jedini moguć jest model montažnog brodogradilišta. Drugi svjetski model je onaj korejskih i japanskih brodogradilišta, tvornice brodova. (Valjda treći u svijetu je hrvatski model. Šala.) Montažna brodogradilišta, kao i azijske "tvornice", se odlikuju efikasnim outsourcing-om kojim drže ključne troškove što je manjim moguće, tj. jalovi kapaciteti su nepostojeći. U montažnim, to se postiže niskim fiksnim troškovima sa kvalitetnim krugom kooperanata i dobavljača, tj. specijaliziranih proizvođača i dobavljača opreme, koji su angažirani samo onda kad su i potrebni, za razliku od postojećih kapaciteta koji stvaraju trajni trošak kad su neiskorišteni.

    Osim Uljanika, druga brodogradilišta su u proizvodnji standardiziranih brodova (tankera) gdje su izloženi oštroj konkurenciji Južne Koreje, gdje je cijena broda daleko ispod cijene broda u brodogradilištima EU, a kamoli nas. Zbog toga naša brodogradilišta moraju napustiti izgradnju tih brodova, što naravno ne ide preko noći. Ono što mogu i trebaju graditi jest brodove za posebnu namjenu, nešto što je Uljanik već napravio. To je moguće samo preustrojem sadašnjeg modela u model montažnih brodogradilišta. Upravo zbog toga, ali i smanjenja nepotrebnih zaposlenika, Uljanik je relativno uspješno brodogradilište. Kako bi se brodovi posebne namjene mogli uspiješno (profitabilno) graditi, sadašnji oronuli autarkični model mora se napustiti i brodogradilišta se trebaju restrukturirati po montažnom modelu, "lišen svake autarhije." Da bi do togla došlo, političari koji se u izbornim kampanjama vole razbacivati obećanjima i raznim riješenjima, a koji su stvarni "vlasnici" sudbine brodogradnje, trebaju javnost suočiti sa stvarnošću, što znači:

• koncept montažnog brodogradilišta bitno smanjuje broj zaposlenih i opseg fizičkih kapaciteta u svakom od brodogradilišta. To je u skladu sa iscrpljenim domaćim resursima, nakon što lokalno stanovništvo odbija teška fizička zanimanja u brodogradilištima!
• udio uvozne komponente u proizvodnji plovila donekle će porasti sukladno povećanju integralne kooperacije pretežno inozemnih dobavljača. Dobavljači oslonjeni samo na domicilnu potražnju ne mogu se održati!

    Hrvatska brodogradnja se nalazi pred velikim strukturalnim izazovima, ne cikličnim gdje samo krpanje rupa može pomoći. Na početku sam rekao da je sadašnji poslovni model pravi uzrok stalne krize naših brodogradilišta. Ali, tko upravlja reformom sadašnjeg ustroja ili njegovim zadržavanjem? Naravno, Vlada i političari. O njima ovisi da li će provesti dalekosežna promjena brodogradnje, koja znači promjena ustroja i kapaciteta, ili će se ostati na sadašnjem neracionalnom modelu gdje brodogradilišta "preživljavaju tek uz izdašnu pomoć hrvatske države, koja nažalost i danas privredom u državnom vlasništvu upravlja povodeći se kriterijima promašenog sustava bivše države i preuzima sve veći teret na državni proračun." Več više puta rečeno na ovom blogu, za to treba imati lidere a ne populiste, bilo s lijeve ili desne strane, na vlasti.

Od SDP dolaze tipične parole lijevice kako samo siromašni plaćaju poreze i kako to nije pravedno i kako bogati ne plaćaju porez u državi u kojoj se bogate. No kako Marina Kesner-Škreb iznosi u onom Newsletteru IJF o kojem već pisao, "Ni argument za uvođenje dodatne pravednosti u porezni sustav također nije ključan jer sva istraživanja pokazuju da je oporezivanje dohotka u Hrvatskoj iz godine u godinu sve progresivnije." Prije nisam to naveo, ali ukazuje se na činjenicu da 10% poreznih obveznika sa najvišim dohotkom plaća najviše poreza na dohodak. 2004. godine 66% od ukupnog poreza na dohodak je došlo iz te najimućnije skupine, što je više nego 1997. godine kad je prikupljeno 55%. Za razliku od te skupine, udio u ukupnom porezu na dohodak za 7. 8. i 9. skupinu je manji 2004. nego 1997. godine. Znači oporezivanje dohotka građana je manje, a dvije trećine poreza na dohodak dolazi iz najimućnije skupine. Prihod od poreza na dobit 2006. je iznosio 7,159 milijardi kuna. Ne znam zašto SDP to ne objasni građanima. Možda jer ne ide skupa sa populističkim parolama? Možda im ne ide u prilog ni da je upravo SDPova (koalicijska) Vlada 2001. i '03. uvela dodatne porezne stope na dohodak kao i više olakšica što je sve narušilo sustav poreza na dohodak. Olakšice koje su dobronamjerno namjenje siromašnijim obveznicima, idu najviše u korist bogatijih ("šokantno" saznanje). Još se 2004. pisalo da je broj olakšica premašio svaku mjeru. Njihovo ukidanje omogućilo bi manje poreze, ili manje porezne stope na dohodak i/ili smanjenje nekih drugih poreza, primjerice trošarina koje su treći najveći izvor prihoda državnom proračunu. Smanjenje stope skupa sa ukidanjem broja olakšica bi možda i doprinjele većem prihodu od poreza na dohodak, što bi omogućilo smanjenje drugih poreza. Uostalom, porez na dohodak je i relativno bolji od trošarina po mom mišljenju jer stvara automatsko smanjenje poreza kad ekonomska aktivnost i dohodak padnu, što stablizira ekonomiju. Već sam jednom prije pisao kako je veće oslanjanje na trošarine (porez na međunarodnu trgovinu) umjesto na porez na dohodak odlika slabo razvijenih zemalja. Prirodno je da kako prihod jedne zemlje raste udio poreza na dohodak postane veći od djela poreza na međun. trgovinu. U Hrvatskoj to još nije slučaj, jer trošarine čine 10.3% ukupnog prihoda države, a porez na dohodak 7.8% za 2006. godinu.

No, dobro znamo da je porezni problem u Hrvatskoj u previsokim doprinosima (nameti na plaće), ne porezu na dohodak. Jedini način za smanjenje doprinosa jest reforma zdravstvenog i mirovinskog sustava. Pogotovo zdravstvenog gdje unutar javnog sektora središnja država kroz HZZO plaća 95% troškova i uopće je takvo stanje neodrživo, ne samo fiskalno zbog loše demografske budućnosti nego i po mjerilima kvalitete zdravstvene usluge. Građani jednostavno ne dobivaju kvalitetu zdravstvene uslugu u odnosu koliko za nju plaćaju. Jurčić i SDP su najavljivali od svoje prve najave o porezu na kapitalnu dobit da će on omogućiti smanjenje doprinosa. Naravno, to su priče za malu djecu. Ako je točna informacija u Newslettereu IJF, da bi po nekim podacima u javnosti takav porez prikupio oko 200-300 milijuna kuna, pa neka je i 500 milijuna, opet je zanemarivo malo u usporedbi sa gotovo 34 milijarde kuna prihoda od doprinosa u 2006. godini. Koliko to SDP misli srezati doprinose, (stope doprinosa) čije prihode će zamjeniti sa porezom na kapitalnu dobit? Pola posto? Jedan posto? Treba zagristi u kiselu jabuku reforme zdravstva kako bi se omogućilo stvarno i značajno smanjenje doprinosa i općenito nametnih političara na ekonomiju. "Mi ćemo ovo i ono" pristup baziran na Robinhoodskovim objašnjenjima će uroditi jedno veliko ništa, kao što je to i uvijek rezultat. Odmah će se podmiriti dugovi u zdravstvu, dok će se u isto vrijeme ukinuti pristojba. Kako točno još uvijek je mutno.

Kao što su i mutna ova objašnjenja oko "poreza" samo na bogate. Jer ni jedna stranka, u ni jednoj zemlji se nije sjetila tog objašnjenja i nikad nije viđen rezultat. Prvo, porezna stopa namjenjena "samo" za bogate nikada ne zahvaća samo bogate već i one nižeg dohotka sloja. Tome u prilog idu i vrlo nejasna objašnjenja SDPa oko bogatih i poreza na njih, na nedavno skupu, gdje maltene sami sebi skaču u usta. Nit se zna tko pije, ni tko plaća (sad će se reći da širim laži jer je napad najlakša obrana).

“Prodajom dionica T-HT-a najmanje sto kuna ispod fer tržišne vrijednosti, Vlada je dvije do tri milijarde kuna iz državnog vlasništva 'prelila' u ruke deset posto bogatijih hrvatskih građana. Mi smo za razvoj tržišta kapitala, ali ne rasprodajom nacionalnog bogatstva ispod cijene i ne tako da bogati postaju još bogatijima, a siromašni siromašnijima, ne tako da bogati ne plaćaju porez i ne financiraju državu u kojoj se bogate. Protivimo se da ljudi koji žive od rada i zarađuju mnogo manje snose troškove javnih usluga, države. Porez trebaju plaćati oni koji se bogate na kapitalu i zato SDP uvodi porez na kapitalnu dobit. Taj porez će plaćati samo bogati, a to sigurno nisu građani kolji plaćaju dinice T-HT-a ili INE,” kazao je dr. Jurčić, dodajući da je Državni proračun u ovoj godini zbog Vladinih poteza u slučajevima Ine i T-Ht-a oštećen za četiri do pet milijardi kuna.

Vlada je prodala dionice u ruke 10% bogatijih građana, koji su tako postali još bogatiji na uštrb siromašnih (notorno kriv stav jer ekonomski rast, razvoj i bogaćenje u normalnim zemljama nije 'zero sum game' kao što ni prihod od 3-4 milijarde kuna više u proračunu ne znači da će se 90% ostalih građana imati bolji život). ALI ... porez je samo na bogate koji, po nekim SDPovim mjerilima, ne plaćaju poreze u ovoj zemlji i koji se bogate na kapitalu. Za njih će se uvesti porez na kapitalnu dobit (PKD) i plaćati će ga samo bogati, što sigurno "nisu građani koji plaćaju dionice T-HTa ili INE." Što nije na početku rečeno da je 10% bogatijih hrvatskih građana kupilo dionice HTa koji su se još više sad obogatili na kapitalu?? I zbog njih se uvodi PKD, no oni neće plaćati PKD? Znači, samo bogati će plaćati PKD, ali ne i bogatiji?? Zanimljiv izbor riječi. Tko će na kraju plaćati taj porez? 150 brokera koje imamo u zemlji?

Drugo, dosljedno tome, takvim porezima država nikada ne prikupi više prihoda nego sa većim ekonomskim rastom, više novih radnih mjesta u privatnom sektoru (ne državnom!) i većim prihodima. Ni jedno povećanje poreza, pogotovo onih na prihod, ne može omogućiti više novca u proračunu nego što će omogućiti povećanje ekonomskog rasta i zaposlenosti koje bi usljedilo rasterećenjem ekonomije. No, hrvatska javnost to tek treba otkriti i tek onda populističke parole u pohodu na medijanskog glasača neće biti dovoljne. Do onda, Viva Che!

(Ako se možda pitate zašto ne komentiram/kritiziram Sanaderove istupe, razlog je da se ništa posebno, novo ili drugačije ne najavljuje. Sve se svodi na kontru SDPu, što je normlano, i držanja svog ekonomskog programa. Ne da je HDZ postigao neke silne uspjehe, kao što nisu ni silno naštetili, pa da ću ih hvaliti, a ne mogu se ni oni sami pohvaliti nekim velikim osobnim uspjesima. Vidimo da nisu sposobni konkretnim činjenicama pobit protivničke argumente. Itekako su morali više napraviti pogotovo po pitanju 'kiselih' reformi. No, moj glas nisu dobili 2003., neće ga ni sada.)

    I ovako smo malo zanimljivi za strane investicije upravo zbog inertne politike bez vizije i hrabrosti za reformama (i.e. populista), lošeg pravosuđa i time slabih zaštita investicijskih prava, imovine i borbi protiv korupcije. Još nam trebaju otežavajući stavovi iz samovoljnih stavova. Ako probamo staviti Jurčićeve izjave u neki širi kontekst, možemo ih smatrati kao težnja za obranom od politički motiviranih stranih investicija. Upravo je slučaj u nekim zemljama EU. (pa što ne bi bio i kod nas kad ionako radimo sve što radi i kaže EU.) Njemačka kancelarka Merkel traži da se Europa brani od političkih investicija stranaca, ponajviše Kine, Rusije i zemalja Bliskog Istoka, zemlje pune stranih valuta i željom da ih investiraju negdje gdje bi zaradili veću dobit, ponajvišeu Zapadne zemlje. Drugi u EU, poput UK i Italije, odbijaju takve protekcionističke tendencije. Britanski ministar financija Alistair Darling kaže: "Mislim da bi bilo krivo za bilo koju vladu u pogledu bilo kakvog investicijskog prijedloga da kaže 'To ne možeš raditi' ". Ali, investicije o kojima se radi su kontrolirane od strane države kroz fondove pune stranog naftnog i izvoznog novca. Angela Merkel je zato predložila da i Europi treba tijelo poput američkog Odbora za Strane Investicije. Srpske investicije protiv kojih je Jurčić su pod privatnom kontrolom, ne državnim vrhom Srbije. Srbija je siromašna država i jedva da ima za investirati u sebe, a kamoli kroz fondove u druge "zapadne" zemlje. Tako da negativni stav o srpskom investiranju je protiv Srba, ne protiv eventualne političke motivacije iza tih investicija.

    Na stranu objašnjenja da su "rane još sviježe" pa ne bi trebalo "stvarati neugodu" građanima u istočnoj Slavoniji. Nije jasno da li se neugoda stvara samo građanima u Slavoniji ili svim građanima u Hrvatskoj i da li to znači da postoje rangovi hrvatskih građana i njihovih osjećaja u Jurčićevoj glavi? Što je sa drugim djelovima Hrvatske koji su bili pod okupacijom i agresijom? Isto tako, nije jasno da li se SDP vodi političkim ili ekonomskim faktorima pri odluci o prodaji državne tvrtke. Za Jurčića kao i ostale SDPovce, kapital nema nacionalnost no ipak kažu, “politički ne bi bilo oportuno prodati tvrtku iz Slavonije Srbima.” Premijerski kandidat je svjestan da su ovo privatne investicije kojima je rekao "ne" pa daje poslovno-ekonomsko objašnjenje koje je, da ne upotrijebim grublju riječ, komično.

    U objašnjenju njegove izjave o srpskom investiranju u RH, upozorava, i tako “zapravo” pokazuje “zabrinutost” za srpskog investitora u Slavoniji, da bi se mogao “susresti i sa problemom prozivanja za nacionalnu diskriminaciju ako bi otpuštao Hrvate ili zapošljavao Srbe” kako prenosi business.hr. Kako ne bi došlo do toga bolje je i da ne dođu, po Jurčići jeli. Ili, "da srpski kapital dođe u istočnu Slavoniju i, zbog tehnološkog viška, treba treba otpustiti nekog Hrvata, to bi postao politički problem, isto kao kada bi, zbog tehnoloških potreba, zaposlio nekog Srbina." Naravno, uopće je smiješno objašnjavati da ozbiljni poduzetnici ili netko poput Miškovića ne zapošljavaju ili otpuštaju ljude na bazi nacionalnosti već u interesu postizanja veće dobiti. Za dobit i uspijeh poduzeća bitna je produktivnost, kompetentnost, inventivnost i cijena rada, ne nacionalnost. Jurčić ovdje pokazuje dozu jeftine ekonomije i populizma. Koliko mi je poznato ilegalna je bilo kakva diskriminacija pri zapošljavanju na bazi nacionalnosti. Da li je tako sa stranim investicijama? Jurčić postavlja pitanje "kako bi investitor sa političkim pristupom vodio efikasno svoju ekonomiju?" Vjerojatno slabo i nikako i zato investitor ne bi tako vodio svoju ekonomiju, tj. poduzeće. Za investitora naglasak je na efikasno vođenje poduzeća, ne politički pristup. Za Jurčića je možda obrnutno kad se radi o Srbima. Koji pametni investitor i poduzetnik, sa željom za većom dobiti, bi sam sebi stvarao neugode i narušavao imidž kod kupaca jer     firmu vodi na politički, a ne ekonomski sensibilan način? To je ravno upucati sam sebe u nogu. Sa takvim izjavama, Jurčić nudi SDPu i Hrvatskoj javnosti samo populizam, ne sensibilnu ekonomsku politiku.

    Meni još uvijek nije jasno da li se SDP ograđuje od ovih izjava, no očito je da pozicija svih SDPovaca nije konzistentna. Svi šute, ne žele pričati o ovome, demantirati ili preokrenuti. Ali, ako bolje razmislimo, možda ipak jest: investicije svih nacionalnosti su dobrodošle, ali neke su manje dobrodošle od drugih. Hmmm...

    SDP koji je dobro krenuo u kampanju sa ekonomskim temama i prijedlozima, čini se zaboravlja ili uopće ne zna poruku “It’s the economy stupid!” popularnu iz Clintonove prve kampanje 1990tih. Umjesto politiziranja i smješnih izjava oko ekonomske politike, SDPu bi bilo bolje da predloži svoj gospodarski program (već jednom!) i na njemu bazira kampanju i pobjedu. To je ipak jedino što će ljudima potencijalno omogućiti bolji život i to ih najviše i zanima. Ne, da li će se Srpski poduzetnici naći u problemima ako investiraju u Hrvatsku. Ovako, i ono što su započeli ispravno počinju mutiti i nepotrebno politizirati.

    U vremenima kad se srpski predsjednik ispričava Hrvatskoj za agresiju i rat, naš premjerski kandidat šalje negativan stav i poruke Srbiji. Odlika populista jest da obećavaju sve i svašta što ne mogu ostvariti, radi lakog i brzog dobivanja glasova ili potpore na sljedećim izborima (npr. Sanader na Splitskoj rivi). No, dugoročno to ima samo loše ekonomske i socijalne posljedice. Jurčić i SDP su možda smatrali da će ovakvim stavom brzo prikupiti glasove po istočnoj Slavoniji, no ne računaju na dugoročne posljedice takvog stava prema srpskom investiranju u Hrvatskoj, naravno ukoliko im cilj nije to potpuno onemogućiti. Isto tako čini se ne razmišljaju o posljedicama za investiranje Hrvatskih kompanija u Srbiju, duplo veće tržište od našeg. U sljedećim mjesecima, Srbija planira privatizirati nacionalnu energetsku kompaniju NIS i nacionalnu aviokompaniju JAT. Pretpostavimo da hrvatska poduzeća i fondovi nisu još dovoljno jaki i bogati da postanu konkurenti na tim natječajima. Pretpostavimo da i jesu, ne bi pobijedili jer će Ruski Lukoil i Aeroflot pobijediti kao nagrada za podršku Beogradu oko nezavisnosti Kosova. No, privatizacija će biti još i manjih, gdje Hrvatske kompanije mogu učestvovati i legitimno pobijediti na bazi dobrih investicijskih ponuda. Rusija već dobiva topli prijem, iako se nalazi na samo 18. mjestu prema FDI u Srbiji. Da li će Hrvatske kompanije dobiti topli primjer ako se Srpskim zabrani dolaza iz političkih razloga? Vlada i politika bi trebale biti u funkciji hrvatskog biznisa, ne otežavajuća okolnost. Hrvatska se nalazi na 11. mjestu sa ukupno oko $118 milijuna FDI-a do kraja 2006. godine. (Pravi broj je vjerojatno veći od službenog jer mnoge firme investiraju kroz poduzeća-kćeri ili filijale. Isto vrijedi i za druge zemlje.)

    Na drugom kraju Hrvatske, u Istri, Milanović pozdravlja na talijanskom i kaže da će prenjeti Istarske vrijednosti na ostatak Hrvatske. Jedna od tih vrijednosti u Istri je i puno veći level tolerancije. Ja bih trebao znati jer sam autohtoni Istrijan. Ne vidim kako SDP zamišlja prenjeti pozitivnu toleranciju na ostatak Hrvatske dok se u isto vrijeme zalaže za negativan i politički motiviran stav i to upravo prema Srpskom investiranju, upravo tamo gdje je najmanje potreban. Tako razmišlja glasač u Istri. Slavko Linić je sam prije par dana izjavio da bi “bilo sramotno” da se ulasku bilo čijeg kapitala u Hrvatsku postavljaju političke prepreke, što izgleda Jurčić upravo čini. Čini se da čovjek koji pretendira za premjera Hrvatske sa SDP-om ima zajednička samo socijal-demokratska načela u ekonomiji, dok politički je upitno gdje stoji po mnogim pitanjima.

    Koliko god da je komunizam truli ekonomski, politčki i društveni sistem, jednu stvar su komunisti shvatili ispravno. Lider je onaj koji je bitan. Mrak (Marko) tako kaže "političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan" i to je točno na tragu liderstva, kao i da je "viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju" poanta liderstva. Najjednostavnija definicija liderstva vs. populizma jest ona koju daje Rudy Giuliani: "Liderstvo je prvo shvatiti što je ispravno i onda objasniti to ljudima, kao nasuprot da prvo ljudi tebi objasne što je ispravno i onda samo govoriti što žele ćuti." To drugo je populizam. Na osnovu te definicije lako je uočiti da političari-lideri, nasuprot populista, trebaju ostvariti, provesti i progurati nepopularne mjere koje imaju dugoročnu dobrobit iako su kratkoročno bolne. Nigdje to nije više vidljivo nego u ekonomiji i problemima koji nastupe zbog krive ekonomske politike. No, iako bi bilo zahvalno i poučno pozabaviti se populizmom ekonomskih politika na suprot ispravnih poteza, ja ću se sada zadržati na liderstvu i političarima.

    Vjerojatno jedan od najvećih lidera današnjeg Zapada (po idejama, ne po geografiji) je Mikheil Saakashvili, Predsjednik Gruzije. Zemlja sa više od 4,5 milijuna ljuda i geografski nešto veća od Hrvatske, se jako malo ako išta pojavi u vijestima kod nas nakon demokratske revolucije 2003. Kad je 8. Kolovoza Ruski mlažnjak povrijedio Gruzijski zračni prostor i ispustio protu-radarsku raketu (nije eksplodirala), Hrvatska je bila jedna od zemalja koja je "iskazala želju da pošalje svoje eksperte u međunarodnu istragu kako bi se istražile činjenice ovog slučaja" rekao je ministar vanjskih poslova Gruzije. Vijest je prošla nezabilježeno kod nas. No zato je često u vijestima Zapadnih zemalja, kao jedna mala bivša Sovjetska Socijalistička Republika koja pod vodstvom gosp. Saakashvilia teži EU, jedina je zemlja koja "trči" prema NATOu i odupire se novom Ruskom jarmu. Rusi već godinama drže dio zemlje okupiranim pod izlikom "mirotvoraca," izazivaju vojne incidente i uvode embarga na Gruzijske proizvode. Za oko mi je zapeo nedavni esej-intervju sa Predsjednikom Saakashvili-em u WSJu i što se iz njega vidi o Predsjedniku i liderstvu te zemlje.

    Prije revolucije bez nasilja 2003. (Rose Revolution) Gruzija je bila pod vodstvom karijernog korupcionaša i ruske lutke Shevardnadzea i smatrala se propalom državom, rame uz rame sa Zimbabveom. (Vidi moj post o Failed States Index) Nakon samo 3.5 godine vođenja zemlje gosp. Saakashvili ima puno za pokazati i reći. 2002. Gruzijski BDP je bio samo $3 milijarde, danas je preko $8 milijardi i cilj je udvostručiti ga za 3 godine. Unatoč svom Putinovom embargu, strane investicije dolaze sa svih krajeva, čak i iz Rusije. Novi hoteli i turistički aranžmani love bogate Zapadnjake. Pogled iz aviona daje sliku lijepo uređenih poljoprivrednih polja, baš u stilu Zapadne Europe. Predsjednik Saakashvili to zove "estetskim izgledom slobodnog tržišta." Indeed. Kad je Rusija uvela embargo na vina iz Gruzije, Gruzija je pronašla nova tržišta u Poljskoj i Baltiku. Kad je Rusija "odsjekla" plin Gruziji, gosp. Saakashvili je započeo i još radi na novim izvorima energije. Zemlja je trebala diversificirati svoja tržišta, uvozna i izvozna. Najbolja komparativna prednost Gruzije je, vrlo slično kao i Hrvatske, njen geostrateški položaj i tu se najviše investira. Nedavno je otvoren potpuno novi međunarodni aerodrom (Turskog izvođača ne državnog!) u gradu Batoumi na Crnom moru. Završava se željeznička veza između Batoumi i Istanbula, što dalje vodi u Europu. Kod nas postoji strah među političkom elitom i samog spominjanja bilo kakvog privatnog ulaganja u HŽ ili privatizacije djelova HŽa, jer bi to postavilo pitanje o otpuštanjima i "ne daj bože" boljem korištenju resursa. Ne vidim zašto država mora voziti lokomotive, valjda privatni sektor ne zna. Eh.. Na istoku, Gruzija ima vezu sa Kinom, trajektom preko Kaspijskog mora. Alternativa trans sibirskoj željeznici kaže gosp. Saakashvili. Najbitniji je naravno Baku-Ceyhan naftovod, alternativa Ruskim naftovodima i automatskim strateškim pritiscima.

    Ne želim biti prekritičan prema našim političarima, jer se i kod nas ulaže u prometnu infrastrukturu pogotovo u autoceste. Ali, da li se čini da ipak zaostajemo? Ne za Gruzijom naravno, ali što se čeka sa željeznicama i povezivanje Luke Rijeka i mađarske granice? Što je općenito sa lukama i kontejnerskim prometom? Nedostatak investicija u aerodrome koji su pod sve većim opterećenjem (Aerodrom Krk netko?) Sa naftovodima i plinovodima još nismo na čistu što i kako želimo. Dobro, to nije ni malo lagana odluka jer donosi ekonomske i probleme nacionalne sigurnosti i priča je za sebe (izvor energije je nužan za razvoj, nužno je da je siguran i ne visoko osjetljiv na političke perturbacije i ucjene). Bez diversifikacije gospodarstva dalje od turizma riskiramo postati rentijerska zemlja i to ona u najgorem obliku, sa visokim porezima. No, tko kaže da već nismo? Najovisnija smo zemlja o turizmu u Europi.

    U govoru pred grupom businessmena, Saakashvili začuđujuće donosi poruku o samoupravljanju. Ne, nije samoupravljanje, to je moj mali iskrivljeni dodatak, već njegova poznata poruka o "samo-pomoći." Njegovima riječima: "Država će vam pomoći na najbolji mogući naćin, radeći ništa za vas, mičući vam se sa puta. Ja pretjerujem ali vi razumijete. Naravno da ćemo vam omogućiti infrastrukturu i pomoći vam tako da se riješimo korupcije, ali vi ste svi uspijeli zbog svoje vlastite inicijative i rada, pa bi trebali čestitati sami sebi." Kad bi se naša država maknula sa puta našim poduzetnicima i javnosti učinila bi im veću korist od svih dobronamjernih nakana, regulativa i socijalnih programa. No da bi se to dogodilo država se treba odreći svojih komotnih fotelja i uzajamnih dogovora, kronisma. Dok neki samo govore o riješavanju korupcije, gosp. Saakashvili nešto i radi po tom pitanju. Manje od jedne godine nakon što je Saakashvili preuzeo Predsjedništvo, famozno je otpustio čak 15,000 prometnih policajaca (??) i tako jednim udarcem, kako kaže pisac i voditelj intervjua, "otopio" ukorjenjenu etiku mita. Ne zvuči kao politički lagana odluka ili popularna za večernje vijesti, ali vjerojatno je bila slatka jer je polučila rezultate u borbi protiv korupcije koje je javnost brzo prepoznala i odobrila. Slično se dogodilo 1980tih kad su kontrolori leta u Americi prijetili i na kraju otišli na štrajk. Ilegalno je za radnike u javnom sektoru otići na štrajk i Predsjednik Reagan je na to upozorio i dao rok od tjedan dana da se kontrolori vrate na posao jer ugrožavaju nacionalnu i međunarodnu sigurnost. Oni koji su se oglušili su preko noći izgubili posao i bili zamjenjeni. Nadalje, slično je bilo sa štrajkom sindikata javnog prijevoza u New Yorku 2005. Organizatori su bili novčano kažnjeni, a vođe su odsjeli u zatvoru. Ništa od toga nije bilo popularno u dnevnim vijestima, ali zakon se poštivao i političari su proveli ono za što su izabrani. Nisu podilazili populističkim potezima. Gdje je ili su naši političari-lideri koji će "samo" izglasati slične zakone o javnim djelatnostima, a gdje je provođenje? Još gore od korumpiranih

    Mikheil Saakashvili ne može reći dovoljno o ključnoj nužnosti borbe protiv korupcije. Baš kao što je kod nas u više obećavajućim vremenima Vesna Škare Ožbolt govorila, prije nego je sama pisala WSJu. Treba postići "točku nepovratka." "Ako popustiš na korupciji vratiti će se za dva mjeseca" kaže Predsjednik Saakashvili. Dva mjeseca su prošla od akcije Maestro i eto već nove/stare afere Alan, bez obzira koja stranka većinom stoji iza nje, korupcije u pravosuđu sa sucima i kaznama (Milanović, ubojica Žužić). Eh...

    Voditelj intervjua kaže da je stil liderstva Predsjednika Saakashvilia poput "stalne političke kampanje - što i jest, na određeni način." To bi značilo, a ovo je u mom skromnom političkom mišljenju značajno za naše današnje "kampanjce," da poruke i obećanja se ne smanjuju intenzitetom kad izbori prođu. Snaga gosp. Saakashvilia je da neumorno (vrijedno istaknuti jer spava jako malo) pokazuje kako se posao radi. How to walk the walk. Znači jedan lider poput Saakashvilia vodi primjerom; vidljivo pokazuje svojim građanima odgovornost, transparentnost i politički proces sa ciljem da javnost osjeti kako političari njoj odgovaraju, manje da javnost odgovara i priča političarima. Zar nije javnosti, biračima, jasno da političari vole uglavnom slušati, a manje odgovarati? Tako se izbjegavaju neugodne teme, odgovori i potreba za izvrtavanjem i dovoljno je samo slušati i kimati glavom uz odobravajuće i hrabrujuće "Slažem se." Nažalost tu se populizam najbolje osjeća kod kuće, a liderstvo se gubi. Bez dlake na jeziku i ustručavanja od samokritike, Saakashvili priznaje i upozorava da ova naša društva, koja su izašla iz sjene komunizma nisu baš vična demokratskim procesima. Kaže "U djelovima Istočne Europe oni i dalje biraju beskorisne populiste koji su korumpirani." U Gruziji su građani dobro izabrali za sada i Revolucija Ruža im se isplatila, ali Saakashvili je vrlo svjestan da "mi moramo vladati na način koji je instruktoran i simboličan tako da sjedne javnosti u savjest i da te nauče procjenjivati po postignućima. Demokracija znači konstantno nadigravati samoga sebe ili si sasvim na leđima. Tako i treba biti."

Potvrda da lider Mikheil Saakashvili nadigrava samoga sebe je došla od Margaret Thatcher koju je napokon upoznao ove godine. Rekla mu je "činiš sve stvari u Gruziji koje sam ja htjela uraditi u UK i više ..." Još da nam netko pohvali tako Sankya. Eh...