I Hrvatska gleda kako stimulirati proizvodnju, koja je nedostatna za nas same, a kamoli za izvoz. Po izgledu stola ministra Pankretića, radi se puno. (A možda samo tako izgleda jer je stol mali pa radni papiri samo zauzimaju više mjesta.) U svakom slučaju, tema otvara mnogo pitanja oko ispravnosti politika i alternativa.

• Što prioritizirati - kratkoročne mjere vs. dugoročne mjere? Političari uvijek naginju mjerama koje će pokazati pozitivne rezultate do sljedećih izbora kako bi ih se predstavilo glasačima. No, u slučaju poljoprivrede radi se o specijalnom socio-ekonomskom segmentu društva, uz pod-podjele, ne o generalnom glasačkom tijelu. Većina glasača neće direktno, ubrzo vidjeti benefit (i.e. niže cijene hrane) državnog pumpanja novca u poljoprivredu, niti će razumjeti kako sve te politike uvijek idu na njihovu korist. (S pravom jer ne idu uvijek.) Štoviše, obični gradski glasač i predstavnik najvećeg djela poreznih platiša  bi mogao percipirati da silni novac koji država usmjerava u poljoprivredne svrhe ide na njegovu štetu. Da li zakida financiranje nekih drugih korisnih programa i usluga? Do redistribucije dolazi i građani imaju pravo pitati da li politike stimulacija poljopivredne proizvodnje rađaju plodom. Da li moj račun za hranu i dalje ide gore? Osnovni cilj je omogućiti manjim poljoprivrednicima da osjete benefite viših cijena kroz.povećanu proizvodnju, ne kratkoročno napuniti đepove raznih neproduktivnih poljoprivrednih proizvođača, od kojih ima i velikih poljop. businessa.
• Stoga, sljedi koga prioritizirati - obiteljske farme vs. velike agro-businesse? Kao što sam već pisao, obiteljska poljoprivredna gospodarstva (uključujući nekomercijalna i polukomercijalna) posjeduju većinu poljoprivrednog zemljišta u Hr (64%). Bilo koja državna politika vjerojatno neće zaobići potpore njima. No, kratkoročno, recimo u sljedećoj godini, vjerojatno samo veliki agro-businessi koji su već adaptirali moderne tehnologije i metodologije i koja su produktivna mogu povećati proizvodnju kao odgovor na više cijene. Uz ovakve svjetske cijene, njima državne subvencije nisu potrebne. Usitnjena, polukomercijalna, obiteljska gospodarstva prvo trebaju znatne investicije za koje nemaju vlastita sredstva da bi povećale produktivnost i bile u poziciji odgovoriti na veće tržišne cijene proizvoda povećanjem proizvodnje. Cilj mjera i poticaja je spojiti malu hrvatsku poljoprivredu sa svjetskim tržišnim cijenama polj. proizvoda i općenito povećati njenu izvoznu konkurentnost. To znači usmjeriti potpore poreznih obveznika na povećanje produktivnosti obiteljska gospodarstva koja čine većinu poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.  No, koliko dugo će se morati čekati na dividene tih "investicija" u odnosu na velike proizvođaće je pod upitnikom i time volja političara.
• Da li će u oba slučaja, brzina, smjer i omjer potpora će biti diktirani političkom ekonomijom ili praktičnim sagledavanjem posljedica i cost-benefit analizama?
  
• Visoke tržišne cijene polj. proizvioda već potiču na povećanu proizvodnju, pa novčane stimulacije države ne bi trebale biti (nisu potrebne) u službi potpora cijena. (No, opet je pitanje koliko brzo manje obiteljske farme mogu odgovoriti na veće cijena povećanom proizvodnjom?)  EU je 1992 prekinula, djelomično, politiku potpora za cijene i predvidjela ih kao direktne potpore poljoprivrednicima; poljoprivredna politika koja stvara manje distorzija. (Vidi graf gore) Takve direktne uplate bi poljoprivrednici mogli/trebali iskoristiti za investicije za buduću veću produktivnost farmi.
• Uvođenje neiskorištenog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju (što bi valjda bila kratkoročna mjera) vs. podizanje efikasnosti (dugoročna mjera)? Koliko neiskorištenog zemljišta Hrvatska uopće ima?
• Subvencije za uzgojenu određenu količinu polj. proizvoda vs.subvencija po jedinici uzgojenog zemljišta?
  
• Direktne novčane subvencije (na jedan od dva gornja načina) vs. kreditiranje investicija u efikasnot farmi i proširenje proizvodnje uz određene poticaje?
• Ako se većina sredstava transferira u obliku subvencija, koliko će realno otići na istraživanje kako bi se podigla produktivnost farmi? Na umu treba imati da sve potpore/subvencije budu usmjerene u investicije i reforme sa ciljem veće produktivnost poljoprivrednika, pogotovo obiteljskih gospodarstava. Drugim riječima naglasak je na ruralnom razvoju - ne punjenju džepova i krpanje gubitaka neproduktivnih sektora pod krinkom stimulacije, a sa ciljem osiguranja političkih glasova.

EU Rethinks Farm Subsidies, Seeks More Production

BRUSSELS -- With global food prices soaring and arable land in short supply, the European Union finds itself at loggerheads over how to overhaul a subsidy system that frequently pays landowners not to grow crops.

The subsidies, dreamed up when overproduction was a greater concern, have gone to people like John and Gitte Abrahamson. They get $1,500 a year from the EU for renting out 37 acres in rural Denmark to a riding club.

The money came from the EU's $75 billion in annual farm support, at one point designed to cut surplus production and prevent a collapse in food prices. But now EU officials are looking to encourage farm production.

Last month, the EU suspended a requirement for farmers to keep 10% of land fallow and raised quotas that limit the amount of milk each EU nation is allowed to produce. It's proving much tougher for nations to agree on removing individual subsidies or figure out how to use EU farm money to lower food prices.

Denmark pays $500,000 a year to riding schools. The United Kingdom spends $800 million a year on environmental programs such as planting hedgerows that farmers otherwise tear up to improve efficiency. Poland has budgeted close to $1 billion this year for programs, mainly reforestation, to take land out of farming.

France, which takes over the rotating EU presidency next month, believes it is time to rethink those policies. French politicians want the EU to go back to paying farmers a set amount for every ton of specified crop grown, to stimulate production. The EU has been abandoning that practice in recent years because the World Trade Organization says production-linked subsidies create unfair competition.

Other EU countries think France is wrong. U.K. officials believe high EU subsidies have depressed global food production because the EU dumped its surpluses on developing markets at low prices, discouraging local production. The U.K. wants to phase out production-linked subsidies altogether. It believes the EU can increase efficiency of land use by giving rural landowners an amount of money per hectare, leaving the market to decide what is most profitable for them to do with the land.

Economists say subsidies of any kind are unlikely to bring down global food prices. "The only proven way of bringing down prices is increasing productivity through research," says Hafez Ghanem, director of economics for the Rome-based Food and Agriculture Organization.

EU law, however, prohibits the $75 billion of farm aid from being used for research. Funds for research -- some $420 million a year -- come from the bloc's much smaller $10 billion research-and-development budget. The U.K. and others have argued for transferring more money from farm aid to research, but so far they don't have enough support to overcome opposition from countries with strong farm lobbies.

"There's no longer a common Common Agriculture Policy," says Jack Thurston, founder of farmsubsidy.org, a Brussels-based monitoring group. "So every country has an interest in keeping the status quo."

The U.S. isn't so different from the EU when it comes to farm aid. Nearly a quarter of the U.S.'s recent five-year, $307 billion farm bill goes to farmers. The rest goes to things such as food stamps, nutritional education and crop and biofuels research. Cutting the size of the overall farm bill has also proved impossible.

French farm country, like the U.S. Midwest, is doing well on the back of record wheat prices and high subsidies. Despite the high prices, "farmers remain wedded to their subsidies, because it's such a volatile business," says Alain Lepicard, an agriculture trader based in Yerville, in the north of France.

Rural nonfarm subsidies in the U.K. are planting some deep roots, too. Jane Bendall says she will never again grow wheat on the 140-acre farm in southern England, where for three generations her family grew wheat and raised cattle. Around 1990, low calf prices persuaded Mrs. Bendall to expand a roadside vegetable store and to market her farm as an attraction for tourists and students.

The U.K. government gives her $10,000 a year in EU aid money to grow higher hedges and make buffer strips around her fields -- creating a more attractive environment for birds and bats. Britain's Royal Society for the Protection of Birds, one of the world's biggest animal-welfare charities, is now a strong supporter of the EU farm subsidy program.

Even the most unpopular subsidies can be hard to cut. In 2003, EU countries agreed to halve tobacco subsidies to $500 million a year, and to eliminate the aid in 2010. Although the EU was already carrying out antismoking campaigns, that agreement proved a headache to secure. The U.S. got rid of tobacco aid in 2002.

EU tobacco-producing countries -- Italy, Greece, Spain, France, Poland, Bulgaria and Portugal -- are still fighting back. In May, the European Parliament voted 379-244 to extend the subsidies by three more years to 2013. For that to happen, a majority of the EU's 27 nations will have to agree. France plans to put the issue to vote after it takes over the EU's rotating presidency next month, according to people familiar with the matter, though it isn't clear the effort will succeed.

For countries like Spain, tobacco means jobs. The sandy plains between Madrid and Portugal have grown tobacco since Columbus's time -- Spanish beggars invented the paper cigarette in the 16th century. "There isn't anything else to do here," says José Fonseca, a manager at Agroexpansion, a Malpartida de Plasencia-based tobacco processing company. Without the EU subsidies to provide him with raw tobacco leaves at globally competitive prices, he'll go bankrupt, he says.

U razvijenim zemljama taj udio je između 10% i 20%; u zemljama u razvoju doseže i 65%. Primjerice u eurozoni taj udio je 14.7%; u Hrvatskoj udio je 27.7%. Zbog nižeg levela razvoja u Hrvatskoj (prihodovnog statusa većine građana), to je gdje se inflacija najviše osjeća prilikom mjesečne kupovine. Čak i u razvijenim zemljama, poput UKa, hrana je jedini dio gdje se vidi inflacija. Index bez hrane je u deflaciji. No, to objašnjenje/analiza utjecaja cijene dobara na ukupnu inflaciju je već poznata (osim možda Vladi koja je učinila gaf početkom godine i napala komunalije kao primarnog krivca za inflaciju).

Sirova nafta probija rekorde što dovodi do povećanja cijene benzina i dizela. Poljoprivredne sirovine za čitavu 2007. su značano porasle. Cijena žita je porasla za 100%, riže za 45%, soje za 70%. U posljednjih godinu dana cijena žita u Hrvatskoj je opet porasla 100% prema DZSu. Oba faktora utječu na cijene industrijskih prehrambenih proizvoda. Ali, ta dva faktora ne mogu biti jedina koji utječu na cijene prehrambenih proizvoda, a vjerojatno je (iako ne možda sigurno bez kvalitetnih podataka) da nisu ni dominantna.

Ipak, sve dok cijene ta dva faktora rastu dozvoljeno je, čini se, povećavati cijene gotovo svih industrijskih proizvoda. Što najviše zabrinjava građane posebice relativno siromašnije, zbog gore navedenog udjela prehrane u potrošačkoj košarici, je povećanje cijena prehrambenih proizvoda, tj. inflacija cijena hrane. Prošli tjedan najavljeno je ponovno povećanje cijene kruha, kao svakodnevnog i time socijalno osjetljvog prehrambenog proizvoda (googlaj bread riots). Jasno je da je u takvoj atmosferi javnost nezadovoljna i zabrinuta oko daljnjih pritisaka na cijenu hrane. Udio prehrane u izdacima siromašnijih kućanstava je velik, te znatno povećanje cijena prehrane može ugroziti ukupni standard tih građana ukoliko ne dođe do usporednog porasta dohotka. Idealna situacija za medijsko paničarenje i politikansko „populičarenje“.

Nafta ne može biti dominatni faktor u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda i glavno opravdanje za znatna povećanja cijene kruha. Pekare su i proizvođači i prodavači svojih proizvoda, prečesto u istim objektima bilo malih pekara ili dio velikih lanaca da bi citiranje troškova prijevoza bio zadovoljavajući razlog povećanje cijena. (To ne znači da uopće nema razloga ili da nafta ne igra veću ulogu u nekim drugim sektorima.)

Cijene poljoprivednih proizvoda (sirovina), sa svojom stopom rasta u posljednih dvije godine isto probijaju rekorde, pa predstavljaju lako iskoristitivo opravdanje, kao glavni uzrok,za povećanja cijena industrijskih prehrambenih proizvoda. Svakako da je došlo do prelijevanja rasta cijena poljoprivrednih sirovina na rast cijena prehrambenih proizvoda. Teško je reći upravo za poljoprivredne proizvode da nisu ključni faktor u rastu cijena prehrambenih proizvoda. No da li su?

Da li cijena hrane, u obliku poljoprivrednog proizvoda, ima veze sa hranom, u obliku industrijskog proizvoda? Da bi dobili jasnu perspektivu o potrošnji kućanstava na hranu i naknadno o inflaciji cijena hrane, trebali bi razlikovati (i usporediti) između količine potrošene na hranu i količine novca koju poljoprivrednici prime. Primjerice, ako poljoprivredne sirovine dominiraju u cijenu hrane, povećana potrošnja građana na hranu rezultirala bi povećanjem prihoda koji poljoprivrednici prime zbog povećanog konzumiranja poljoprivrednih sirovina. Da li je do toga došlo, trebalo bi prokopati po podacima, što ja neću sada učiniti.

Nadalje, trebalo bi rasčlaniti troškove hrane na više komponenti osim energije i poljoprivrednih sirovina. Ekonomisti iz švicarske banke UBS su napravili takvu analizu za zemlje OECDa. Iako Hrvatska ne spada u rang zemalja OECDa još, ovakva analiza može i za Hrvatsku, kao zemlju relativno više kupovne moći, kvalitetnije usmjeriti i informirati raspravu oko inflacije cijena hrane. (pažnja Otvoreno) Čak i ako Hrvatsku promatramo čisto kao zemlju u razvoju, ovakva analiza razjašnjava inflaciju cijena hrane.

Što je analiza UBSa pronašla/otkrila? Ništa revolucionarno novo, osim da hrana nije hrana. Kad se usporedila količina koju građani potroše na prehranu i količina koju prime poljoprivrednici za sirovine, otkrili su da u većini zemalja OECDa otprilike samo 20% potrošnje na hranu odlazi na poljoprivredne sirovine. Čak i za mlijeko, za koje se ističe da bi trebalo biti sirovina samo po sebi, ironično manje od 50% potrošnje u trgovini otpada na mlijeko. Više od 50% su drugi faktori. Znači, između 50-80% troška koji potrošači plaćaju na blagajni za određeni prehrambeni proizvod je trošak drugih faktora osim poljoprivredne sirovine.

Većina tog ne-sirovinskog troška (oko 80%) je rad. Trošak rada dominira u razvijenim zemljama OECDa. To može zvučati čudno insiderima i direktori prehrambenih proizvođača bi vjerojatno brzo citirali mnogo manje brojke za trošak rada u svoju obranu. Analiza navodi da negdje oko 15-20% troška spada pod plaću. Kod nekih proizvođača, poput pekara i mljekara gdje je udio sirovina relativno velik i gdje nema velikih troškova na transport ili marketing ili pak ambalaže, to možda i jest slučaj. No to je pojednostavljivanje u većini slučajeva. Novac potrošen na marketing je većinom novac potrošen na rad. Plaćanje transporta je opet uglavnom plaćanje rada - oko 70% navodi analiza. Kupovina zasebne ambalaže je opet većinom plaćanje rada. Dakle, kad ih rasčlanimo na komponente rada, većina troškova koji ulaze u kupljenu hranu u zemljama OECDa (kao sinonima za razvijene, bogate zemlje) je rad.

Hrvatska je zapravo negdje između te razvijene, bogate zemlje OECDa (developed) i zemlje u razvoju (emerging/developing market). Ja bih rekao da je Hrvatska dovoljno slična bar nekim OECD zemljama da se ova analiza može uglavnom komotno primjeniti i na nju.

Da jest još uvijek zemlja u razvoju, razmatranje potrošnje na hranu bilo bi donekle drugačije. Kod zemalja u razvoju dolazi do porasta u potrošnji na prehrambene proizvode bez istovremenog porasta konzumirane količine poljoprivrednih sirovina ili barem bez znatnog/istog porasta u količini sirovina. To je tako jer rast potrošnje na hranu zapravo znači rast potražnje za industrijski procesiranom hranom.

Imajući na umu prije spomenute troškove takve hrane u razvijenim zemljama, ovakav porast potrošnje na prehrambene proizvode znači porast potrošnje i konzumacije rada u obliku procesiranja, seviranja i transporta hrane umjesto kupovine čistih sirovina poput žitarica, mesa i povrća. To opet vodi do rada kao rastućeg troškovnog faktora u hrani. Za razvijene zemlje OECDa poljoprivredne sirovine nisu toliko bitne za cijene hrane, kao što se na prvi pogled čini.

Hrvatska svakako je prihodovno iznad mnogih zemalja u razvoju gdje tjedna konzumacija hrane predstavlja kupovinu čistih poljoprivrednih sirovina. Hrana tamo znači poljoprivredna sirovina. Hrana u Hrvatskoj, kao i u zemljama OECDa, uglavnom znači procesuirani prehrambeni proizvodi gdje troškovno dominira rad, ne cijena poljoprivredne sirovine ili nafte. Koja slika sa ovog linka više odgovara slici prosječne Hrvatske obitelji - slika1 ili slika2?

Što to znači za inflaciju cijena hrane, pogotovo u Hrvatskoj? Kao što UBSova analiza/izračun navodi, bez da ulazimo u silne brojke, postoji snažna veza između rasta prosječnih troškova poljoprivrednih sirovina te troškova rada i inflacije cijena hrane pri proizvođačima i inflacije cijena hrane kod potrošača. UBSova analiza (opet, usmjerena na OECD) naglašava da postoji vrlo malo odgode u prijenosu većih cijena na potrošaće. Prijenos je doduše jači pri proizvođačima hrane nego pri trgovačkim lancima gdje je ta moć prijenosa cijene (pass-through) nejasna u nekim zemlja. Hrvatska je čini se jedna od tih zemalja. Poslovni je, u onom istom članku, napisao "osluškujući puls domaćih proizvođača hrane rast cijena je neizbježan" uz daljenje objašnjenje da trgovački lani ne mogu više povećavati cijene zbog konkurencije.

No, tamo gdje cijene poljop. sirovina rastu i gdje cijena rada raste, potrošačke cijene hrane će također rasti u isto vrijeme. Ishod ove godine i sljedeće primjerice bio bi da ukoliko cijene sirovina rastu isto kao 2007. i ako je rast cijene rada isti kao 2007. inflacija hrane bila bi relativno stabilna - UBS napominje to za zemlje OECDa. Čini se da i u Hrvatskoj vrijedi sličan zaključak ako uzmemo u obzir da je ukupna inflacija od Siječnja stabilna na 5.7-5.8%. Inflacija hrane je zapravo moderirala ovaj posljednji mjesec.

Uz to, ukoliko gospodarstvo očekivano uspori i čak raste ispod svog potencijala ove i sljedeće godine, a mnoge razvijene zemlje već rastu ispod potencijala dok se za Hrvatsku predivđa rast negdje na granici potencijalnog, rasta plaća bi isto usporio te bi vjerojatno došlo i do pada inflacije hrane. UBS očekuje pad inflacije hrane u zemljama G7 s obzirom da je dominantni trošak potrošnje na hranu u tim zemljama rad prilikom procesiranja i proizvodnje prehrambenog proizvoda.

UBSovo istraživanje možete čuti na podcastu ovdje, a sažetak u FT ovdje.

....In the United States, farmers in Iowa eager to replenish nutrients in the soil have increased the age-old practice of spreading hog manure on fields. In India, the cost of subsidizing fertilizer for farmers has soared, leading to political dispute. And in Africa, plans to stave off hunger by increasing crop yields are suddenly in jeopardy.

The squeeze on the supply of fertilizer has been building for roughly five years. Rising demand for food and biofuels prompted farmers everywhere to plant more crops. As demand grew, the fertilizer mines and factories of the world proved unable to keep up....

....Fertilizer companies are confident the shortage will be solved eventually, noting that they plan to build scores of new factories. But that will probably create fresh problems in the long run as the world grows more dependent on fossil fuels to produce chemical fertilizers. Intensified use of such fertilizers is certain to mean greater pollution of waterways, too.

Agriculture and development experts say the world has few alternatives to its growing dependence on fertilizer. As population increases and a rising global middle class demands more food, fertilizer is among the most effective strategies to increase crop yields.

...“Putting fertilizer on the ground on a one-acre plot can, in typical cases, raise an extra ton of output,” said Jeffrey D. Sachs, the Columbia University economist who has focused on eradicating poverty. “That’s the difference between life and death.”

.....As the use of such fertilizer spread, it was accompanied by improved plant varieties and greater mechanization. From 1900 to 2000, worldwide food production jumped by 600 percent. Scientists said that increase was the fundamental reason world population was able to rise to about 6.7 billion today from 1.7 billion in 1900.

Vaclav Smil, a professor at the University of Manitoba, calculates that without nitrogen fertilizer, there would be insufficient food for 40 percent of the world’s population, at least based on today’s diets.

Da li će PTKM imati izvozne koristi zbog ovakvog tight tržišta? Koliki je izvozni/proizvodni kapacitet? Da li je dugoročno narušen zbog državnog uplitanja u reguliranje cijena i alokacije dobiti? Cijeli opširniji članak, kao naručen, o nestašici gnojiva koja podiže cijenu možete vidjeti ovdje. Uz njega je i kratki video, no morate biti registrirani. (Ne preplaceni.) (DirectLink za graf)

Udio investicijskih potpora i potpora ruralnom razvitku povećan je na oko 10 posto, a udio potpora dohotku nekomercijalnim poljoprivrednicima iznosi oko 4 posto. Cilj poljoprivredne politike je povećanje ukupnih sredstava za potpore radi podizanja razine konkurentnosti i prilagodbe razvijenom tržištu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u EU, uz postupno povećanje udjela sredstava za ruralni razvitak.

Ruralni razvitak
U ruralni razvitak uloženo je iz proračuna 101,4 milijuna kuna. Ulagano je u obrazovanje seoskog stanovništva, u poljoprivredne škole, a poticao se i razvoj ruralnog turizma. U tom segmentu računa se i na novac iz pretpristupnog programa SAPARD. Provedena su dva natječaja u kojima je bilo 146 prijava, a prihvaćena je 21 u ukupnom iznosu ulaganja od 135 milijuna kuna, od čega na državnu potporu otpada 63,5 milijuna kuna. Do kraja godine trebao bi biti dovršen i treći natječaj. Model subvencija kontinuirano će se usklađivati s pravilima Europske unije. U idućem razdoblju planira se privatizacija preostalih tvrtki iz poljoprivrednog i prehrambenog sektora. U 2008. trebao bi se konačno privatizirati vukovarski VUPIK, te dovršiti privatizacija KIM-a i Sladorane iz Županje. Planovima raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države namjerava se prodati 222.454 hektara poljoprivrednog zemljišta od čega je dosad prodano oko 13 posto. Prodaja se želi ubrzati u idućem razdoblju. Od siječnja 2006. do rujna 2007. putem javnog natječaja raspolagalo se sa 74.120 hektara državnog zemljišta. U zakup je dano 33.634 ha, prodano je 10.678 ha, a koncesija je dodijeljena za 29.806 hektara. Od toga je ostvaren prihod od 136 milijuna kuna u državnom, županijskim i lokalnim proračunima. Provodit će se i program okrupnjivanja poljoprivrednog zemljišta radi povećanja efikasnosti njegova korištenja. U programu je navedeno da se ove godine država nije miješala u otkup pšenice, već ga je prepustila tržištu, uz primjenu europskog modela u kojem je jamčena interventna cijena od 101,3 eura po toni pšenice. Tržište jabuka dobilo je poticaj izgradnjom osam hladnjača (kapacitet 21.000 tona) i prateće opreme čime je uređena logistika za trgovanje tim voćem koje je po potrošnji i volumenu proizvodnje najznačajnije u segmentu voćarske proizvodnje. U 2008. planira se donošenje standarda kvalitete za voće i povrće u skladu s propisima EU, a primjena tih standarda počela bi 2009. godine. U PEP-u se Europska komisija obavještava i da su u tehničkom dijelu okončane aktivnosti na izradi vinogradarskog katastra. Obavljeno je snimanje terena, a u 2008. predstoji uređivanje digitalne baze i terenske provjere i upisivanje ostalih podataka o vinogradima. U području stočarske proizvodnje razvijaju se tržišni mehanizmi radi suzbijanja sivog tržišta i povećanja sigurnosti hrane. Uspostavljen je jedinstveni sustav obveznog označavanja životinja koji se u 2007. u cijelosti provodio za goveda. U 2008. provest će se registriranje svinja i konja.

Satelitski nadzor
U sektoru ribarstva u ovoj godini nastavljeno je usklađivanje zakonodavstva sa Zajedničkom ribarskom politikom EU, posebno kod tržišta ribom i ribljim proizvodima. Uspostavljen je jedinstveni registar za ribarska plovila duljine preko 24 metra te proveden proces revizije povlastica za plovila iste duljine čime se povlastice izravno vezuju uz plovilo. U idućem razdoblju uvest će se sustav satelitskog nadzora plovila i ustrojiti tržište ribe u skladu sa zahtjevima EU.

Proizvodnja hrane, naročito na većim posjedima ne može se zamisliti bez raznovrsne i kvalitetne mehanizacije. Utvrđeno je da mehanizacija učestvuje u ostvarivanju genetskih potencijala usjeva na nivou 40-50%.
Nema uspješne proizvodnje bez suvremene mehanizacije i njene pravilne primjene.

Međutim, ako se mehanizacija nepravilno primjenjuje ili je nema dovoljno, ili je loše kvalitete, posljedice mogu biti značajne, a odražavaju se u sljedećem:
povećano sabijanje zemljišta, loše izvođenje obrade, sjetve i njege, mehaničko oštećenje biljaka i plodova biljaka, povećani gubitci pri žetvi, izvođenje agrotehničkih operacija van optimalnih rokova (zakašnjenja) i “zagađenje” zemljišta, vode i zraka štetnim materijama iz ispušnih plinova ili kemijske zaštite.

Prekomjerno sabijanje zemljišta izazvano mehaničkim djelovanjem kotača i radnim tijelima poljoprivrednih strojeva narušava odnos zraka i vode u zemljištu. Pri tom se povećava otpor razvoju korijena biljaka i stvaraju vrlo nepovoljni uvjeti za odvijanje mikrobiološke aktivnosti, što se negativno odražava na osiguranje elemenata plodnosti zemljišta: hrane, vode, kisika, topline i drugo. Istraživanja su pokazala da se ova pojava može ublažiti primjenom tehničkih i agrobioloških mjera, zatim kontroliranim kretanjem mehanizacije, i smanjenjem broja prohoda. Od tehničkih mjera najveći efekat ima primjena gumenih gusjenica kao ekološkog hodnog sistema traktora i mašina. Utvrđeno je da se zbog prekomjernog sabijanja gubi do 150 Eura po hektaru godišnje.

Kvaliteta obrade, sjetve i njege usjeva utiče na ostvarivanje prinosa i kvalitete proizvoda svih biljnih vrsta.
Tako je utvrđeno da nekvalitetna obrada zemljišta smanjuje prinos za 15-25%, loše izvedena sjetva 10-15%, a nekvalitetna mehanička i kemijska njega i zaštita mogu prepoloviti prinos.

Mehaničko oštećenje biljaka pri izvođenju agrotehničkih operacija izazvano izborom neodgovarajućih strojeva ili neadekvatnim korištenjem utječe na prinos usjeva. Tako je utvrđeno da se prinos sjemenskog kukuruza zbog oštećenja lisne mase pri uklanjanju metlica smanjuje za 20-30%.

Oštećenje plodova pri izvođenju agrotehničkih operacija direktno utječe na smanjenje prinosa i kvaliteta proizvoda. Oštećenje se događa naročito pri žetvi, transportu i doradi, posebno kod sjemenskog materijala i povrća. Kod nekih biljnih vrsta utvrđeno je oštećenje plodova od 25-35%.

Gubici plodova pri žetvi, kao rezultat nesavršenosti strojeva ili lošeg izbora režima rada javljaju se kod svih biljnih vrsta. Tako su utvrđeni gubici kod pšenice do 5%, sjemenskog kukuruza oko 7%, šećerne repe oko 8%, a kod nekih povrtlarskih kultura i preko 20%, što je znatno više od dozvoljenih vrijednosti.

Pouzdanost i broj mehanizacije utječe na mogućnost izvršenja agrotehničkih operacija u optimalnim rokovima. Tehnološke operacije kao što su sjetva, njega, žetva i druge moraju se izvesti u najpovoljnijim agrotehničkim rokovima što je osnova ostvarivanja većih prinosa i kvalitetnijih proizvoda. Produženje rokova naročito pri izvođenju kemijskih tretmana i branja može utjecati na znatno smanjenje prinosa većine biljnih vrsta.

“Zagađenje” zemljišta, vode i zraka štetnim materijama i ispušnim plinovima nastaje zbog lošije podešenosti poljoprivrednih strojeva za zaštitu bilja i sistema motora, loše odabranog režima rada i povećanje potrošnje goriva.

Prema tome, u cijelom tehnološkom procesu proizvodnje i dorade proizvoda, mehanizacija je ključni faktor u ostvarivanju većih prinosa, bolje kvalitete i povećanja ekonomičnosti proizvodnje.