Svrha ovog kratkog teksta je prikaz osnovnih informacija o Rāmāyaņi te prilično pojednostavljen prikaz razvoja radnje po odjeljcima. Nadam se da će kroz ovaj tekst nekog zainteresirati indijska epska književnost kao takva. Hiperlinkovi vas vode do podrobnijih informacija o likovima, mjestima i pojmovima iz Rāmāyaņe.

(nadam se da ću uskoro staviti podrobniji sažetak, ali naravno, sve ovisi o tome kako ću stajati s vremenom )

Rāmāyaņa je uz Mahābhāratu drugo veliko epsko djelo stare indijske književnosti. Rāmāyaņa je prvenstveno djelo koje se razvijalo i prenosilo usmenom predajom, a tekst koji je sačuvan u rukopisima sastoji se od oko 24 000 shloka (indijski epski stih koji sastoji se od dva šesnaesterca ili bolje rečeno, četiri osmerca od kojih su prva dva ,isto kao i druga dva međusobno sintaktički podređeni jedan drugome). Tekstovna predaja Rāmāyaņe nije strogo jedinstvena, što je sasvim logično ako uzmemo u obzir da je prije zapisivanja bila prenošena usmenom predajom. Dakle, postoje tri glavne recenzije; sjeverna, zapadna i bengalska; karakteristika tih recenzija je da se razlikuju ne samo u pojedinim shlokama, već i u cijelim pjevanjima (ništa čudno ako znamo da je riječ sjeveru indijskog potkontinenta gdje su postojala razna kraljevstva, političke situacije i razni pogledi na religiju te gdje su se dodavale shloke ili pjevanja ovisno o političkim ili religijskim potrebama, naravno, treba spomenuti i utjecaj lokalnih legenda, mitova i priča).
Rāmāyaņa je ispjevana u sedam organskih dijelova kānda.
Prema indijskoj predaji, Rāmāyaņu je napisao legendarni pjesnik Vālmiki i ja trenutno nemam namjeru ulaziti u raspravu o dokazivosti ove teorije jer ne posjedujem sve potrebne informacije. Dakako, moguće je da su pojedine Kande ili shloke ispjevane od pjesnika pod tim imenom, ali tko god će se posvetiti čitanju Rāmāyaņe lako će primijetiti da su prva i sedma kanda kasniji dodaci jezgrenom dijelu epa što se vidi po činjenici da u njima Rāma poprimio obilježja božanstva (avatar Višnua), dok je u jezgrenom dijelu epa Rāma smrtni čovjek. Samim time možemo zaključiti da je Rāmāyaņa nastajala tokom dužeg vremenskog perioda
Glavna radnja Rāmāyaņe se vrti oko kraljevića Rāme i njegove potrage za otetom mu ženom Sitom (Situ je oteo deseteroglavi demon Rāvana) te o dogodovštinama i pustolovinama koje se u međuvremenu događaju.
Radi boljeg razumijevanja epa, dat ću kratak i osnovni pregled radnje po odjeljcima (kāndama)

1. Bālakānda(odjeljak o djetinjstvu)– govori o Rāminom rođenju u obitelji kralja Dasharathe. Dasharatha nije mogao imati djecu ali nakon sto je napravio ashvamedhu (veliku konjsku žrtvu), bogovi su bili zadovoljeni i rodila su mu se četiri sina (svi avatari višnua) Rāma, Bharata, Shatrughna i Lakšmana. Također, u ovom odjeljku Rāma upoznaje Situ (savršenu ženu) i uzima je za ženu.

2. Ayodhyakānda­(odjeljak o Ayodhyi) – govori o progonstvu Rāme, Site i Lakšmane te zakulisnim igrama u Dasharathinom kraljevstvu.

3. Aranyakānda(odjeljak o šumi) – naša trojka svoje progonstvo provodi u šumi gdje pomažu u obrani pustinjaka, mudraca i putnika od raznih demona, bjesova i svakojakih zlih stvorenja. U ovom odjeljku Sita biva oteta

4. Kiškindhākānda(odjeljak o špilji Kiškindhi) – Rāmāai Lakšmana skupljaju saveznike za borbu protiv Rāvane. Kao vrlo vrijedan saveznik se pokazao majmun Hanuman, sin boga vjetra. Hanuman je pomoću svojih vještina uspio saznati da je Rāvana Situ odveo na otok Lanku.

5. Sundarakānda (lijepi odjeljak)­ – Hanuman kao glasnik odlazi na Lanku i traži da Sita bude vraćena. Rāvana ga je naravno želio ubiti, ali nije mogao protiv prastarog zakona koji zabranjuje ozljeđivanje glasnika. Pokušavajući naći rupu u zakonu, Rāvana je naredio se na Hanumanov rep sveže krpa natopljena zapaljivim uljem, ali na kraju mu se vratilo jer je Sita zamolila Agnija (bog vatre) da poštedi Haumana koji je potom poskakivajuć sa zapaljenim repom zapalio skoro cjelu Lanku i desetkovao Rāvaninu vojsku.

6. Yuddhakānda (odjeljak o borbi) – Rāmā ubija Rāvanu i vraća Situ

7. Uttarakānda(posljednji odjeljak) – budući da u uttarakāndi Rāmā odbacuje Situ zbog običnih tračeva, slobodno se može reći da je to najkontroverzniji odjeljak cijelog epa. Također, scena u kojoj Rāmā ubija Shambukhu, šudru koji se usudio recitirati vede (šudrama je kao najnižoj kasti zabranjeno učenje vedskog znanja). Ono što je zbunjujuće u Rāminu postupku je da je Shambukhu ubio bez upozorenja i to za vrijeme Shambukhine meditacije, a Rāma bi kao otjelovljenje Višnua trebao znati da je za vrijeme meditacije strogo zabranjeno bilo kakvo nasilje. Mislim, uttarakānda je puna zbunjujućih događaja, ali ako malo bolje uđemo u analizu i ako problem sagledamo sa povijesnog i društvenog aspekta, dosta toga je moguće razjasniti. Npr. Vrlo lako je iz Sambukhine epizode isčitati utjecaj viših kasta, prvenstveno Brahmanske kaste koja je na taj način opravdala svoj utjecaj i ulogu u društvo kao opunomoćene (od bogova) nositelje Vedskog znanja.

Pogledao sam dosta knjiga u kojima se pokušava razjasniti advaita (to bi bio indijski pojam za navedeni odnos ātmana i brahmana, ustvari, ime cijele filozofije ili perspektive na tu tematiku) i svi očekuju od vas da imate malu maturu iz filozofije da bi ih mogli shvatiti, svi kompliciraju i nabacuju pojmove od kojih mi je jedan nerazumljiviji od drugog .

To je dovelo do toga da sam totalno potonuo u apsurd neshvaćanja i zbunjenosti.

No, kako moja priča ima sretni završetak, u jednom trenutku se sve raščistilo, u Filozofskoj Hrestomantiji, u prvoj knjizi FILOZOFIJE ISTOČNIH NARODA, Čedomila Veljačića, naiđoh na odličan prijevod Chāndogya upanišade iz koje se na dosta jednostavan način da isčitati o čemu se tu ustvari radi.

Dakle, u nastavku slijedi skraćena i malo prerađena verzija dijela u kojem se govori o pojmu ātmana. O brahmanu se ne govori, ali ga možete naslutiti u zadnjem odlomku, gdje je objašnjen usporedbom s vodom.

Bijaše tako neki Švetaketu Aruneya. Jednog dana kaže mu otac imenom Udallaka Aruneya: «sine, u našoj obitelji, svi su brahmani samo po rođenju i nitko nije učen, pođi i izuči nauku».

Otiđe tako Švetaketu u nauku i vrati se kad mu bijaše dvadeset i četiri. Pošto je proučio sve vede bijaše vrlo umišljen i bezobrazan smatrajući se boljim od ostalih.

Vidjevši otac da je vrag odnio šalu i da sin postaje duhom ono što nije dolično brahmanima, kaže: «sine, kad si već toliko bezobrazan i smatraš se načitanim, jesi li se pitao i za nauku o onome, što bez čuvenja postaje čuveno, bez opažanja opaženo, a bez spoznavanja spoznato».

Sin naravno bijaše zbunjen jer vede ne davaše takvu vrstu nauke ili davaše, ali ne tako direktno da bi svaki učenik shvatio o čemu je riječ. Otac nastavi.

- «isto tako sine kao što se po jednoj grudi gline prepoznaje sve što je izrađeno od gline, a oblikovanje je samo namadhaya (pridavanje imena), ime potječe iz riječi, a glina je samo glina; isto tako sine, kao što se po jednom komadu zlata prepoznaje sve što je izrađeno od zlata, a oblikovanje je samo namadhaya, koja potječe od govora, dok je uistinu, to samo zlato; isto tako sine, kao što se po jednom paru škarica prepoznaju sve, dok je uistinu to samo željezo – tako sinko, postoji ova nauka»

Arjuna se u trenutku uozbiljio i shvatio da je stečeno mu znanje samo materijalno i da mu je uobraženost kriva gesta, pa kaže «oče, ona ugledna gospoda, to nijesu znala, jer da su znala. Zašto me ne bi naučila?. Nauči me oče!».

Otac nastavi: «bitak je sinko, u početku bio ono bez dvojstva. Neki govore: «nebitak je u početku bio ono jedno bez dvojstva, a iz tog nebitka je nastao bitak»- no sinko! Kako bi to moglo biti tako? Kako bi iz nebitka mogao nastati bitak? Bijaše obrnuto sinko, bitak je u početku bio ono jedino bez dvojstva – tad zaželi: «da mi je postati mnoštvo!» - tad iz njega probukti vatra. Ta vatra zaželi: «da mi je postati mnoštvo» - tad iz nje izvrije voda, a iz vode proklija hrana. Hrana bijahu živa bića i bijaše ih tri po postanku: rođena iz jaja, rođena živa i rođena iz ogranka. Tad ono prvotno, početno, božansko zaželi: «ući ću u ova tri kroz ovo životno svojstvo, pa da razvijem ime i obličje, pa da učinim svako od tih tri trostrukim»».

__________________________________________________________________

Otac nastavi: «nauči od mene sinko u čemu je bit sna! Ove rijeke, teku, jedne na istok druge na zapad, sežu od mora do mora i na kraju i same postaju more. One postoje, ali one ne znaju tko su, one ne razmišljaju «ja sam rijeka» - isto tako sinko, sva ova stvorenja nastala iz bitka, ne znaju da su nastala iz bitka. Tako i tigar i lav i sve druge životinje postaju, iz bitka. Ono što je sićušna jezgra, to je svojstvo svega ovoga. To je bitno, to je ātman, tat tvam asi (to si ti) Švetaketo!».

- «donesi ovamo plod nyagrodha (stablo), što vidiš?. Ovo sitno sjemenje. Prelomi jednu sjemenku. Što vidiš? Ništa. To ništa, to je sićušna jezgra koju ne vidiš, a iz te jezgre je nastalo veliko stablo nyagrodha. Vjeruj sinko! Ono što je sićušna jezgra, to je svojstvo svega ovoga . To je bitno, to je ātman, tat tvam asi (to si ti) Švetaketo!».

Tad Udallaka kaže «stavi sinko, ovu sol u ovu vodu pa dođi k meni ujutro».

Ujutro, dođe Švetaketu i Udallaka nastavi nauku.

«donesi onu sol koju si jučer stavio u vodu». Švetaketu je potraži ali je ne nađe jer se sol rastopila – «popij gutljaj vode s ove strane, kakva je?».

- «slana!»

- «popij s ove strane, popij sa sredine, kakva je?»

- «slana!»

- «prospi to pa dođi k meni!»

Otac nastavi, to si ti sinko, ti ne primjećuješ sol, ali ona je ovdje. Tako si i ti sinko! Ono što je sićušna jezgra, to je svojstvo svega ovoga. To je bitno, to je ātman. To si ti Švetaketo!

Svi narodi svijeta su u nekom trenutku svog razvoja prošli kroz neki oblik matrijarhata. Na brojnim arheološkim nalazištima iz kamenog doba, razasutima na širokom području Europe i sjeverne Azije, nađen je velik broj ženskih figura, poznatih kao «Venere», od kojih su neke starije od 30.000 godina. Iako se o njihovoj funkciji ništa pouzdano ne zna, ne treba previše zamarati moždane vijuge da bi se shvatilo o čemu govore naglašeni dijelovi pojedinih dijelova ženskog tijela, dakle, riječ je o simbolima plodnosti koji se mogu usko povezati s razvojem poljoprivrede(rast, razvoj). Većina materijala o matrijarhatu koje sam prošao uzimaju zdravo za gotovo da je neposredno prije neolitika (10.000 do 4.000 godina prije nove ere) i osnivanja prvih civilizacija, matrijarhat bio glavno društveno uređenje. U neolitiku, matrijarhat većinom nestaje, ali zato u dijelovima svijeta gdje je opstao, prikaz ikonografije ženskih božanstva postaje kompleksniji. Pojavljuju se likovi božice zmije koja je povezana s vodom, i božice-ptice, povezane s kišom; te se još jače razvija koncept Venere i osnovne plodnosti (žena nosi život, život dolazi od boga, žena je božanstvo).

slika1. crteži božice majke, doba mezolita, Indija

U nekim dijelovima svijeta, matrijarhat se očuvao do danas i to me vraća na glavnu temu ovog rada, dakle, nigdje takvo društveno uređenje nije ostavilo takav trag, tako dugo trajalo, imalo toliko značajne posljedice i utjecaj na kasnije formiranje kulture naroda, kao što je to slučaj u Indiji.

slika 2. spoj muškog i ženskog principa, Maharaštra, vrijeme?

Indijski potkontinent je svijet u malom, veličinom podjednak veličini Europe, a po zadnjim podacima ima više od milijardu stanovnika. potkontinent je pretežno poljoprivredno orijentiran (matrijarhat- kult plodnosti- rast). Indija ne samo da je prepuna uspomena na matrijarhat, već i danas postoje razne plemenske zajednice sa matrijarhalnim društvenim uređenjem.

Možemo uočiti (zbog tamnije boje kože tih plemenskih zajednica) da su ta društva genetski više povezana sa Dravidskim prastanovništvom potkontinenta i tu možemo pretpostaviti da su nakon seobe naroda, patrijarhalni Arijci počeli provoditi nasilno rušenje matrijarhata. Naravno, to su činili pomoću religije, koja je preferirala muškarce te pomoću poligamije koja im je omogućila potpuno podjarmljivanje žene, odnosno zamjena matrijarhalne dominacije apsolutnom superiornošću muškaraca (moram napomenuti da je prema svim prikupljenim podacima, prastanovništvo Indije bilo miroljubivo, hijerarhijski i društveno ne previše raslojeno, dok se dolaskom Arijaca sve promijenilo, odnosno, prijelazom iz matrijarhalnog u patrijarhalni društveni sustav, povećala se količina nasilja i došlo je do velikog raslojavanja među skupinama unutar društva (hijerarhija kasta)).

Kao vrhunac tog nasilja i podjarmljivanja žene moram spomenuti Sati, običaj spaljivanja žive žene uz tijelo umrlog muškarca. Običaj se provodio i opravdavao religijom koja je proglasila sati savršeno prihvatljivim i idealnim činom privržene, bogobojazne žene

slika 3. sati

Kroz raniju povijest Indije (srednji vijek), matrijarhat je bio najzastupljeniji među plemenima Khasi i Garo (sjever/sjeveroistok). U tim plemenima je svećenica bila stvarni poglavar plemena. Ustvari, njena funkcija je objedinjavala i vjersku i svjetovnu vlast. Danas je ta pojava poprilično rijetka je su Englezi bili prilično uspješni u nasilnom pokrštavanju stanovništva (naravno, kršćanstvo počiva na konzervativnom i tvrdom patrijarhatu, ako izuzmemo Mariju čija je uloga ionako tokom vremena slabila i koja bi najvjerojatnije totalno nestala da nije bilo opiranja među nasilno pokrštavanim poganima koji su preko Marije štovali stari kult plodnosti ).

Dakle, ponovo se vraćamo današnjoj situaciji. U južnim i istočnim predjelima Indije još uvijek ima plemena ili manjih grupa plemena koja žive u nekoj vrsti primitivnog matrijarhata. Ono što je zajedničko svim tim plemenima je postojanje primitivnog kulta plodnosti.

U tim društvima, muškarac je u potpunosti podređen ženskom autoritetu i muž se smatra instrumentom začeća. Tako na primjer, u plemenu Synteng, muž ne stanuje u kući svoje žene, on ju samo posjećuje.

Kod plemena Khasi, muž nema pravo sudjelovati u vjerskim ritualima. Dok je živ, muškarac živi u kući punice i nema gotovo nikakva prava, samo radi, zarađuje i svu zaradu daje punici ili ženi. Kad umre, posle kremacije, ostaci se ne stavljaju u ženinu porodicu.

slika 4. pripadnice plemena Khasi

Nasljeđivanje se vrši po majčinoj liniji i k tome u diobi nasljedstva sudjeluju samo kćeri, od kojih najmlađa dobiva najveći dio. Ako najmlađa kćer umre, njezina se prava prenose na sljedeću sestru ili kćer.

U plemenu Garo, muškarac je apsolutno isključen iz imovinskih prava, čak i iz onih sredstava koje je on zaradio. Muž ulazi u ženinu porodicu, a djeca pripadaju ženinom klanu. Otac (muškarac) je manje-više stranac. Da bi njegov položaj u ženinoj porodici bio koliko toliko snošljiv, njega štiti nokram, sin njegove sestre. On se ženi njegovom najmlađom kćeri koja samim time postaje nasljednica svoje majke (već sam spomenuo nasljeđivanje po najmlađem, razlika kod ovog plemena je u tome što ovdje najmlađa kćer dobiva cijelo nasljedstvo, dok ostali članovi, makar bili i ženski, ostaju praznih rukava).

Kad najmlađa kći postane udovica, njezina najmlađa kći postaje glavarica kuće i nasljeđuje imovinu. Muškarac-nokram ne polaže apsolutno nikakva prava na imovinu, čak niti u slučaju da ostane udovac (ako nema nasljednika, imovinu nasljeđuje najbliži ženski srodnik iz ženinog klana).

Što se tiče matrijarhalnih plemena u južnoj Indiji, kod njih vladaju malo drugačiji zakoni. Kako ih ima mnogo navest ću samo najkarakterističnije primjer.

Npr. plemena Nayar, osnovu porodične zajednice čini žena, njezina djeca i kasnije unuci njezine kćeri. Sinovljeva djeca ne pripadaju porodičnoj zajednici i nemaju pravo nasljeđivanja (tu je situacija malo kompleksnija budući da je zajednička imovina ustvari nedjeljiva). Njezini unuci mogu jedino pripadati porodičnim zajednicama svojih žena.

 slika 5. članovi plemena Nayar

Žene mogu imati više muževa (poliandrija) jer se muža smatra povremenim posjetiocem ili kako sam već spomenuo, instrumentom začeća. Brak može biti raskinut u bilo kojem trenutku, ali samo po ženinoj želji ili po želji ženinih roditelja, muž nema pravo glasa.

Treba naglasiti da patrijarhat lagano prevladava i da se nesumnjivo primjećuje posustajanje i nestanak matrijarhalnog društva, ali opet, kao se u zadnjih stotinjak godina moglo više promatrati i istraživati zabačenija indijska plemena, primijećeno je da prilikom procesa patrijarhalizacije takva plemena zadržavaju neke značajke matrijarhalnog društva, npr. nasljeđivanje po majčinoj liniji.

Isto tako, nestaje i poliandrija. Kako svijet postaje veliko globalno selo, plemena koja su stoljećima mogla graditi i razvijati svoju kulturu neovisno od vanjskih utjecaja, više se ne mogu odupirati zovu «civilizacije». Velike religije se bore za preostale neopredijeljene «buduće» članove, a kako smo dobro naučili tokom povijesti te iste velike religije jedva čekaju da nam usade svoju viziju morala i pravilnog ponašanja

Literatura i poveznice

-Vera Vučković Savić - Tanatrizam Kao Veza Hramovne i Narodne Umjetnosti; doktorska disertacija

- Sunčana Bašić - Matrijarhat: Mit ili Povijesna Činjenica; Seminarski Rad; Filozofski Fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Odsjek za Sociologiju

- http://en.wikipedia.org/wiki/Khasi

- http://en.wikipedia.org/wiki/Matriarchal

- http://en.wikipedia.org/wiki/Synteng

-http://www.matriarchy.info/  (toplo preporucam)

U početku je postojala teorija da je Indska Dolinska Civilizacija pokorena dolaskom agresivnih Indoeuropljana, no ta se teorija urušila tezom da je glavnina Arijaca došla tek oko 1500. godina prije Krista, dok je pad Indske kulture počeo već oko 1800. g. p. k.

Danas postoji univerzalni konsenzus da je propast bila dugotrajna i da se očitavala, što u ranim Arijskim osvajanjima, što u naglim klimatskim promjenama i poplavama te u sve brojnijoj populaciji koja je onemogućavala dotadašnji način života.

O religiji i vjerovanju stare Indske Civilizacije ne znamo ništa konkretno budući da tekstovi nisu dešifrirani. Sve što znamo su pretpostavke zasnovane na reljefima nađenim na pečatnjacima, komparaciji s drugim religijama tog razdoblja i s kasnijom Vedskom kulturom, koja je u sebi sadržavala neke elemente koji nisu nađeni u drugim Indoeuropskim kulturama, već su stoga specifične za kasnije razdoblje Vedske kulture te se pretpostavlja da su to ostaci vjerovanja Indske Dolinske Civilizacije.

1. TABU ČISTOĆE

Na primjer, veliko kupalište u Mohenju-daru nije moglo biti sagrađeno samo iz higijenskih razloga budući da je u to doba već svaka kuća imala sanitarni čvor. Moguće je da su postojali određeni rituali pročišćavanja koji su kasnije preuzeti od Vedske Brahmanske kaste i reinterpretirani u današnja obožavanja rijeka i ritualna čišćenja u hinduizmu. Također se treba spomenuti da je u Mezopotamiji u nekim spisima pronađeno da su stanovnici stanovite Melluhe bili opsjednuti vodom i kultom čistoće. Kasnije su neki znanstvenici pretpostavili da je Melluha ustvari Indska Dolinska Civilizacija za koju se danas sa sigurnošću zna da je imala trgovinske veze s Mezopotamijom (pronađeni su brojni pečatnjaci u raznim područjima Mezopotamije i bliskog istoka).

pogled na veliko kupalište - preuzeto s http://www.harappa.com/

2. ZAGROBNI ŽIVOT

Poput ostalih kultura bliskog istoka (i za razliku od kasnijeg vedskog razdoblja) ljudi Indske Dolinske Civilizacije su pažljivo pokapali svoje mrtve, u drvenim kovčezima, sa glavama uperenim prema sjeveru i sa nogama prema jugu. Također su uz njih ostavljali alat, oružje i nešto hrane (najvjerojatnije za upotrebu u zagrobnom životu). Tu možemo povući usporedbu sa drugim civilizacijama tog vremena (Bliski Istok), za koje također sa sigurnošću znamo da su pokapali svoje mrtve i imali određene predodžbe o životu nakon smrti.

3. KULTOVI ŽIVOTINJA

Pronađeni su brojni pečatnjaci na kojima se nalaze simboli bikova, a također i mnogi (oko 40) koji pokazuju jednoroge te su znanstvenici pretpostavili mogući Kult Bika. Encyclopaedia Britannica je išla toliko daleko da je Indsku Dolinsku Civilizaciju pretpostavila kao izvorište tog vjerovanja. Što se jednoroga tiče, budući da je on mitska životinja, tu je problem definiranja veći i bilo kakvo zaključivanje bi bilo čisto špekuliranja. (neki povjesničari nisu odoljeli te su povezali jednoroga doline rijeke Ind sa jednorogom Stare Grčke).

4. MAJKA

Jedan od najvećih problema koji se povremeno pojavljivao prilikom mojeg istraživanja Indske Dolinske Civilizacije je česta neobjektivnost raznih pisanih izvora čije su teze zasnivane samo na određenim dokazima, dok su istovremeno sve ono što im nije išlo u definiciju jednostavno «zaboravili».

Kao jedan od primjera bi naveo definiranje glavne religije Indske Civilizacije kao centralizirane oko Majke Božice, što potkrepljuju raznim nalazima ženskih kipića sa izrazito plodnim osobinama. No ono što su zanemarili je da ti kipići datiraju u šesto tisućljeće prije Krista i ranije, dok je «Zlatno Doba» Indske Dolinske Civilizacije bilo u trećem tisućljeću.

Pojavljivanje kipića Majke Božice nije rijetko u ranim Neolitskim kulturama no nisu trebali zanemariti činjenicu da u pravilu razvojem tih kultura «Ženski» bogovi bivaju zamijenjeni «Muškim» (a i zanemarivanje Velikog Kupališta, raznih pečatnjaka sa simbolima životinja ukazuje na nepristranost i sagledavanje problema iz samo jednog ugla )

5. POVEZANOST PEČATNJAKA I VEDA

Također je važna i pojava antropomorfnih likova na pečatnjacima.

Kao najvažnija pojava se spominje pečatnjak s ljudskom figurom u sjedećem položaju, prekriženih nogu s rukama na koljenima (početni-lotosov položaj u yogi), u očito meditativnom stanju. Pomoću tog arheološkog nalaza i još nekih drugih dokaza određen broj znanstvenika pretpostavlja izvore upotrebe yoge i meditacije u hinduizmu upravo u Indskoj Dolinskoj Civilizaciji.

Na drugom pečatnjaku je pronađen također lik antropomorfnih obilježja, osoba s tri lica, uzdignutog falusa, okružena životinjama. Poznavateljima Veda takav lik nije teško poistovjetiti sa Rudra –Šivom, gospodarom životinja koji se kasnije često, prilikom obožavanja, pojavljuje u obliku falusa.

Nadalje, ako proučavamo rane Rgvedske spise, često se spominju lutajuće askete crne kože za koje se kaže da su bili u celibatu i da su provodili razne tehnike treniranja misli u meditaciji (askete se u Vedskoj kulturi pojavljuju prvi puta tek na vrhuncu Rgvedskog razdoblja).

ZAKLJUČAK

Slika koju dobivamo ovim usporedbama nije potpuna i krucijalna u razumijevanju Indskog vjerovanja, ali svakako može biti esencijalna u daljnjem razumijevanju i proučavanju mogućih obilježja Indske Dolinske Civilizacije.

Do trenutka kada će se dešifrirati Indsko pismo (ako ikada i hoće),moramo biti svjesni da će većina informacija i dalje ostati sakrivena u ruševinama Mohenja-dara, Harappe i drugih još neotkopanih gradova, također, na ruku znanstvenicima ne ide ni česta neobjektivnost nekih Pakistanski povjesničara, a niti trenutna politička situacija između Pakistana i Indije.

LITERATURA

-S.R. Rao, The Deciphrment of Indus Script, Asia Publising House,1982

-web stranica, http://www.harappa.com/

-Asko Parpola, Study of The Indus Script, Web Essay, http://www.harappa.com/script/indusscript.pdf (download link, Acrobat Reader Format)

-web stranica, http://www.mohenjodaro.net/index.html

-bilješke s predavanja, dr. sc. Milka Jauk-Pinhak, Temelji Indijske Civilizacije, studijska godina 2005./2006.

-web stranica, http://history-world.org/indus_valley.htm

- Peter Robb, A History Of India, Palgrave, Hampshire, 2002

Iako se za začetnika moderne fonologije uzima Roman Jakobson, fonologija kao znanost se počela razvijati prije skoro tri tisućljeća na indijskom potkontinentu. Dosezi staroindijskih gramatičara su bili začuđujući i fantastični (do njihovih saznanja, moderna je znanost je došla tek u prošlom stoljeću i to zahvaljujući razvoju medicine, fonetike i lingvistike i njihovom interdisciplinarnom povezivanju). Samim time, mislim da bi indijska fonologija trebala dobiti svoje zasluženo mjesto u akademskim udžbenicima.

OPĆENITO O SANSKRTU

Sanskrt je indoeuropski jezik. Pripada indo-iranskoj grani koja je prvi put posvjedočena oko sredine 2. tisućljeća prije nove ere na bliskom istoku. Indo-iranska porodica jezika razdijelila se na iransku, indo-arijsku i nuristansku porodicu. Indo-arijski jezici kronološki se dijele na staroindijske (vedski i sanskrt), srednjoindijske (prakrti – pali, šauraseni...) i na novoindijske (hindi, bengali, guđeratski… )

KRONOLOGIJA VEDSKI-SANSKRT

Sanskrt, jezik klasične indijske književnosti, evoluirao je iz centralno-sjevernog dijalekta vedskog jezika – jezika prvih indoeuropskih doseljenika na indijski potkontinent.

Vedski je jezik Veda, prvog književno – religijskog izraza na području Indije (riječ veda dolazi od glagola VID- znati, vidjeti), a koristio se od polovice drugog do polovice prvog tisućljeća prije nove ere, usporedno s trajanjem vedskog razdoblja u indijskoj povijesti.

Vedski, kao kasnije i sanskrt, nikada nije bio govorni jezik široko rasprostranjen u pučanstvu te se nije koristio u svakodnevnoj komunikaciji, već je više riječ o dijalektu starog arijskog pjesničkog izraza koji je bio posebno stiliziran i dotjeran za pjesničku i religijsku uporabu.

Kako se vedski korpus tekstova nije zapisivao, već prenosio usmenom predajom, tako se usporedno s književnim razvojem razvijao i niz materijalnih i jezičnih struka vedānga –

''udovi veda'' koje su omogućavale da se predaja stoljećima prenosi u gotovo nepromijenjenom obliku. Koliko su bili dobri u tome, govori nam podatak da su vede prvi put zapisane tek u 14. st. naše ere. Poredbena lingvistika jezični izraz tih tekstova smjestila je u razdoblje druge polovice drugog tisućljeća prije nove ere.

U jezikoslovni dio vedānga ulaze vyākarana (gramatika), nirukta (etimologija), chandas (metrika) te śikşa (fonologija) koja je gotovo savršeno opisala sva artikulacijska i prozodijska obilježja staroindijskih fonema, te je kasnije, preko najpoznatijeg indijskog gramatičara Pāņinija i epske književnosti postala temelj suvremene američke i europske fonologije (dvije i pol tisuće godina kasnije).

Iako se śikša prvenstveno bavi vedskim, a ne sanskrtom, to za naš seminar ne će biti od presudnog utjecaja (barem ne lošeg) budući da se staroindijski fonemi skoro u potpunosti odražavaju i u klasičnom sanskrtu (izuzev nekih bilabijalnih i velarnih frikativa koji su već u kasnom vedskom razdoblju izašli iz uporabe).

Također, treba naglasiti da se utjecaj neindoeuropskih dravidskih jezika dogodio u ranom vedskom razdoblju, odmah po dolasku Arijaca u područje petoriječja (Panjab –

današnji Pakistan), tako da se dravidski celebrali ţ, ţh, ḍ, ḍh i retrofleksno r također savršeno odražavaju u klasičnom sanskrtu.

Što se tiće usporedbe vedske i sanskrtske gramatike, ona je moguća, ali i u ovom slučaju nepotrebna budući da je u sanskrt uveden velik broj novih riječi, a i novi tipovi složenica: determinativne složenice – tatpuruša, apozicijski određene složenice – karmadharaya, atributivne složenice – bahuvrihi, kopulativne složenice – dvandva te priloške složenice avyayibhava. Složenice su uvelike utjecale na promjenu sanskrtske sintakse u odnosu na vedsku.

Sanskrtsku povijest možemo pratiti od petog stoljeća nove ere – od vremena poznatog indijskog gramatičara Pāņinija koji je po uzoru na vedske gramatičare, prvenstveno Yasku izvršio završni rez u dotjerivanju sanskrta te zauzdao njegov razvoj.

Od tada pa do danas, Pāņinijeva poznata slovnica – Āšţādhyāya postala je ''Biblijom'' sanskrtskog izražavanja. Nakon toga nisu više bile dopuštene nikakve korijenite promjene, kako u gramatici tako ni u sintaksi.

Ime ''sanskrt'', prvi se put pojavljuje se za vrijeme Pāņinija, u obliku pridjeva Sāmskŗta (sam-s-kr-ta; sačinjen, umjetno napravljen, refiniran) koji se nalazi u opoziciji sa pučkim jezicima prakŗta (prirodno napravljen). Kao ime za sanskrt se koristi i složenica devahbaša što u prijevodu znaći jezik bogova, a to savršeno odgovara vjerovanju starih Indijaca da je ustvari sveti korpus tekstova objavljen od bogova.

Iako je sanskrt nakon Pāņinija postao kunstsprache središnje Indije, niti on nije u potpunosti bio govorni jezik (barem ne u obliku u kojem ga nalazimo u kasnijoj epskoj književnosti).

Da bi obijasnili status sanskrta u društvu, iskoristiti ćemo usporedbu s klasičnom indijskom dramom nātyom, gdje sve osobe razumiju sanskrt, ali ga govoriti smiju samo muškarci iz najviših društvenih slojeva, dok žene i muškarci iz nižih slojeva govore raznim prakrtima.

Prakrti su istinski pučki jezici i također su se razvili iz vedskog, a možemo ih podijeliti na srednje, starije i mlađe prakrte.

Iako je već za vrijeme Pāņinija došlo do standardizacije sanskrta koji je tada već bio u upotrebi, trebalo je proći skoro 6 stoljeća kako bi postao priznatim jezikom klasične indijske književnosti. Tek u prvom stoljeću nove ere, nastankom prvih klasičnih indijskih epova Mahābhārate i Rāmāyane sanskrt je postao jezikom indijske književnosti. Usmenom predajom osnova ovih epova datirana je u treće stoljeće prije nove ere, ali su svoj konačan izraz dobili u razdoblju nakon prvog stoljeća nove ere, naravno na klasičnom sanskrtu.

U međuvremenu jezici indijske književnosti su bili razni prakrti, od kojih se u izrazu najviše razvio stariji prakrt pāli na kojem je napisan čuveni budistički kanon tekstova Tipitaka.

Korijene bitke sanskrt – prakrti možemo naći i u religijskim i političkim previranjima u Indiji tog razdoblja. Dolaskom Chandraguptinog unuka Aśoke Maurye na prijestolje (kraj 4.st. pr.n.e.), Budizam je postao prva religija, a samim time je i pāli postao jezikom književnosti (treba spomenuti da prvi indoeuropski spisi u Indiji potječu od Aśokinih proglasa na kamenih stupovima koje je on postavljao na granicama svojeg kraljevstva).

Tek u prvom stoljeću naše ere, dolaskom dinastije Śakya na indijsko prijestolje, usporedno s padom popularnosti budizma i buđenjem zaboravljenih vedskih bogova u ponovnom otkrivanju hinduizma, sanskrt je nadvladao pāli i postao jezikom nove, klasične indijske književnosti Kāvye.

PREGLED TRADICIONALNE VEDSKE FONOLOGIJE

(prva polovina prvog tisućljeća prije nove ere)

Kad sam krenulo pisati rado sanskrtskoj fonologiji shvatih da će biti nemoguće ne krenuti od vedskog jezika i vedske tradicionalne fonologije – šikše te je samim time naš pregled postao dijakronijskim.

Osvrt prema vedskom jeziku bio je nužan iz dva razloga, prvo, većina fonema posvjedočenih u vedskom odrazila se i u sanskrtu, a drugo, tradicionalna vedska fonologija temelj je suvremenoj fonologiji, koja je kao znanost nastala tek u 19. stoljeću nove ere, neposredno nakon otkrića sanskrta i upoznavanja s njegovim fonološkim principima.

U sljedećih nekoliko stranica pokušat ćemo objasniti način na koji su stari Indijci obradili fonološki sustav svog jezika.

Indijci su tako prvi jezikoslovci koji su primijetili da postoji, a zatim i upotrijebili naziv za fonem, odnosno slog, aksharam.

Nadalje, u daljnjoj klasifikaciji aksharam se dijeli na dvije glavne vrste glasova svaram akshara što predstavlja vokale i vyanjanam akshara koji prestavljaju konsonante. Svaram akshara se također nazivaju i prāna akshara (prāna predstavlja dah, životnu energiju ili život sam, tako da u dubljem značenju možemo iščitati informaciju da su vokali životni glasovi, bez koji komunikacija ne bi mogla postojati).

Vyanjanam znači uljepšanje, ukras, nakit koji upućuje na teoriju starih Indijaca da su konsonanti ustvari ''ukras'' vokalima te da je njihova uloga da pomažu jeziku da bude što usklađeniji i sonorniji.

VYANJANAM se u daljnjoj klasifikaciji dijele po načinu artikulacije:

SPARŚA – okluzivi

ANTASTHA – aproksimanti

ŪŚMAN – sibilanti

PRĀNA AKSHARA (vokali) se dijele na poprilično specifičan način, po vremenu artikulacije. Osnovna jedinica vremena artikulacije je mātra i traje oko 0.4 sekunde. Podjela je slijedeća:

HRASVAM – kratki vokali, duljine jedne mātre

DĪRGAM – dugi vokali, duljine dvije mātre

PLUTAM – prolongirani vokali, duljine dvije mātre

PRĀNA AKSHARA (vokali) se mogu podijeliti i po načinu artikulacije:

MUKHA – oralni vokali

NĀSIKA - nazali

Također postoji i trostruka podjela vokala ovisno o akcentuaciji u artikulaciji. Ovaj fonološki aspekt nije sačuvan u klasičnom sanskrtu, ali je zato recitacija vedskih himni bez pravilnog naglaska nezamisliva.

TROSTRUKA PODJELA VOKALA OVISNO O AKCENTUACIJI U ARTIKULACIJI:

UDĀTTA- visoki naglasak

ANUDĀTTA- niski naglasak

SVARITA- padajući naglasak

Nadalje, indijska vedska tradicija je skoro savršeno opisala i sva moguća mjesta artikulacije, odnosno mjesta gdje se artikulatori nalaze u najkonkretnijem položaju.

Tradicionalna podjela mjesta artikulacije je na pasivne i na aktivne artikulatore:

PREGLED PASIVNIH MJESTA ARTIKULACIJE:

KANTHYAM- velari

TĀLAVYAM- palatali

MŪRDHANYAM- celebrali

DANTYAM- dentali

ŌŚTYAM- labijali

Potrebno je spomenuti i to da vedskoj fonološkoj tradiciji nisu promakla niti dodatna mjesta artikulacije, odnosno kombinacije pasivnih mjesta.

KOMBINACIJE PASIVNIH MJESTA:

DANTŌŚTYAM- labio-dentali

KANTATĀLAVYAM- dvoglas e

KANTŌŚTYAM- dvoglas o

AKTIVNA MJESTA ARTIKULACIJE SU:

JIHVĀ MŪLAM- radix, korijen jezika, samo za velare

JIHVĀ MADHYAM- dorsum, tijelo jezika, samo za palatale

JIHVĀGRAM- apex, vrh jezika, za celebrale i dentale

ADHŌSTAM- donja usna, za labijale

Također, tradicionalno se konsonanti mogu podijeliti i po snazi, odnosno po naporu artikulacije ucchārana prayatna (sto je u suvremenoj fonologiji usporedivo s načinima artikulacije i nekim prozodijskim obilježjima) koji se opet dijeli na unutarnju snagu artikulacije abhyantara prayatna te na vanjsku snagu artikulacije bāhya prayatna.

BĀHYA PRAYATNA

SPRISTAM- koji se odnosi na okluzive

ĪŚHAT SPRISTAM- koji se odnosi na aproksimante

ĪŚHAT SAMVRITAM- frikate

ABHYANTARA PRAYATNA

• ALAPRĀNAM- neaspirirani
• MAHĀPRĀNAM- aspirirani
• ŚVĀSAM- bezvučni
• NĀDAM- zvučni

PREGLED VEDSKIH FONOLOŠKIH OBILJEŽJA IZGUBLJENIH U KLASIČNOM SANSKRTU

U vedskom je postojao bezvučni bilabijalni frikativ (/ɸ/, koji se zove upadhmānīya) i bezvučni velarni frikativ( /x/, koji se zove jihvāmūlīya) koji bi dolazili kad bi se visarga pojavljivala ispred bezvučnog i labijalnog frikativa. U kalsičnom sanskrtu oba frikativa su izgubljena u korist visarge.

Vedski je poznavao retrofleksni lateralni aproksimant /ɭ/) (ळ, paralelno s kojim je dolazio / ɭʰ/ (ळ्ह koji su u klasičnom sanskrtu zamjenjenio s odgovarajućim okluzivima /ɖ/ (ड) and /ɖʰ/ (ढ). Postoje regionalne varijacije ovih glasova , a njihovi vedski izgovori su još uvijek uobičajeni u nekim djelovima Južne Indije i Maharashtre.

Izgovor vokalnih r i l i njihovih dugih oblika, nisu zadržali svoj čisti izgovor, već su se počeli izgovarati kao kratko i dugo /ri/ (रि) i /li/ (ल्रि). Također, postoje regionalne varijacije ovih glasova , a njihovi vedski izgovori su još uvijek uobičajeni u nekim djelovima Indije.

Vokali e, i ,o u vedskom sanskrtu predstavljaju dvoglase, dok su u klasičnom sanskrtu postali jednostavni vokali.

Vedski dvoglasi āi, āu u klasičnom sanskrtu su prešli u ai, au.

PĀŅINIJEV PREGLED SANSKRTSKE FONOLOGIJE

Najveći staroindijski gramatičar Pāņini rodio se u postvedskom razdoblju u 5. stoljeću prije nove ere u gradu Śālāturi u staroj Gandhāri (današnji Pakistan), a poznat je po sastavljanju najpoznatije indijske gramatike Āšţādhyāya (osmoglave – jer se sastoji od osam knjiga) u kojoj je obradio gotovo sve aspekte sanskrta, od fonologije, gramatike, etimologije i metrike.

Postoje razni suvremeni pregledi, no mi smo se odlučili za obradu znamenite Śiva Sūtre iz 5.st prije nove ere u kojoj je Pāņini nabrojao sve foneme sanskrta, a istovremeno i objasnio njihove međusobne odnose.

Klasični sanskrt razlikuje 48 glasova, od kojih su neki alofoni, tako da se broj fonema zaustavio na 35.

Mi smo se orijentirali na prve dvije ādhyāye kojima su nabrojani svi fonemi i dane informacije o fonološkom stupnjevanju korijena riječi, prijevoju, sandhiju.

Śiva Sūtra se sastoji od svega 14 stihova, koji su pisani kao aforizmi s ciljem da se definicija smanji na što manji broj slogova (stara indijska poslovica glasi: ''kad gramatičar uštedi pola metričke jedinice, raduje se kao da je dobio sina''). Ova poslovica ustvari objašnjava pojam sūtre koju možemo opisati kao kratko, sažeto pravilo koje mora biti što kraće jer se ući napamet, a radi boljeg razumijevanja možemo je usporediti sa zapadnjačkim pojmom maksime koja je definirana kao mudro geslo ili pravilo.

Śiva Sūtra ime dobila je po legendi koja govori da je sam Bog Śiva šapnuo stihove Pāņiniju, kod nekih se autora Śiva Sūtra naziva i Pratyāhāra Sūtra ili Maheśvara Sūtra.

ŚIVA SŪTRA

Nabrojali smo cijeli fonološki sustav sanskrta u svega 14 linija. Zadnji član svake linije nije fonem, već simbolički referent cijele linijske liste, tzv. anubhanda. Kada se u nekoj Sutri spominje y, misli se konkretno na 12 liniju.

LINIJA 1/2 predstavlja samoglasnike: a, i, u, ŗ, ḷ

LINIJA 3/4 predstavlja dvoglase: e, o, ai, au

LINIJA 5/6 predstavlja poluvokale: ja, va, ra, la

LINIJA 7 predstavlja nazale: ña, ma, na, ņa, ńa

LINIJA 8/9 predstavlja zvučne aspirirane konsonante: jha, bha, gha, ḍha, dha

LINIJA 10 predstavlja zvučne neaspirirane konsonante: ja, ba, ga, ḍa, da,

LINIJA 11 predstavlja bezvučne aspirirane: kha, pha, cha, ţha, tha

LINIJA 12 predstavlja bezvučne neaspirirane: ka, pa, cha, ţa, ta

LINIJA 13 predstavlja sibilante: śa, ša, sa

LINIJA 14 se odnosi na zvučni hak: ha

ANUBHANDA U PĀŅINIJEVOJ SLOVNICI

Prva ādhyāya, a samim time i prva sutra u Pāņinijevoj Āšţādhyāyi bavi se objašnjenjem prijevojnih stupnjeva u sanskrtu. Budući da ćemo u kasnijim poglavljima detaljnije odraditi pojam prijevoja, ovdje ćemo se samo orijentirati na prve dvije linije kako bi bolje objasnili koncept Śiva Sūtre, odnosno način na koji ona svojim ustrojem direktno utječe na sadržaj skoro svake sūtre u cijeloj slovnici.

Slovnica počinje sūtrom vrddhir ādaic, ovdje treba naglasiti da je sūtra u stvari krivo postavljenja jer je Pāņini iskoristio književni presedan te obrnuo riječi (inače, red riječi u indijskim sūtrama ima svoj prirodan tijek i svaki odmak od njega nužno utjeće na sadržaj sūtra) . Orginalno dakle, sūtra bi trebala biti zapisana kao ādaic vrddhir, ali budući da riječ vrddhi znaći „uspijeh“, Pāņini je pretpostavio da bi to mogao biti dobar znamen te je u želji da cijelo djelo započne pozitivnom riječju, obrnuo poredak riječi.

Dakle, objašnjenjem prve dvije linije, objasnit ćemo koncept anubhande, odnosno način kojim se pomoću simboličkog referenta odnosi na cijelu liniju sūtre.

ĀŠŢĀDHYĀYA 1.1 VRDDHIR ĀDAIC

VRDDHI predstavlja prijevojnu duljinu.

ĀDAIC treba čitati kao samoglasnik Ā u odnosu na skup fonema od dvoglasa AI do referentnog simbola C.

U prijevodu, jednostavni samoglasnici iz LINIJE 1 (koja se podrazumijeva) u prijevojnoj duljini prelaze u samoglasnik ā i u dvoglase ai, au.

ĀŠŢĀDHYĀYA 1.2 ADEṄ GUNAH

GUNAH predstavlja prijevojnu prazninu.

Kao i u prvom primjeru anubhanda Ṅ poziva cijelu linijsku skupinu 3, ili u prijevodu, jednostavni samoglasnici iz LINIJE 1 (koja se opet podrazumijeva) u svojoj prijevojnoj praznini prijelaze u samoglas A i u dvoglase E i O.

GLASOVNE PROMJENE

Tri su osnovne vrste glasovnih promjena pri tvorbi riječi i pri spajanju nastavaka na osnovu ili jedne riječi na drugu unutar rečenice. To su: prijevoj, stapanja samoglasnika, te jednačenja po zvučnosti, mjestu i načinu tvorbe.

Promjene na spojevima osnove i nastavaka i na spoju jedne riječi s drugom u sanskrtu se dosljedno provode, a objedinjene su izrazom sandhi (sastavljanje, spajanje, suprostavljanje).

Prijevoj je promjena korijenskog samoglasnika u gramatičkim preoblikama neke riječi ili u riječima srodnog značenja. Ta je osobina izražena u mnogim indoeuropskim jezicima, a u sanskrtu je izuzetno produktivna i važna za razumijevanje morfologije.

Tri su samoglasnička prijevojna stupnja: praznina, punina (guna), dužina (vrddhi):

Osim ovih prijevojnih stupnjeva postoji i slabljenje slogova ya, va, ra. Takvo se slabljenje naziva samprasāraņa.

Značenje ovih prijevojnih stupnjeva dolazi do izražaja kod tvorbe pojedinih gramatičkih oblika, a djelomice i kod pravila samoglasničkog sandhija. Iako se u tablicama kao početni stupanj najčešće navodi praznina ili kako je često zovu jednostavni stupanj, poredbena je fonologija utvrdila da se najčešći izvorni stupaj guna koji se slabljenjem preoblikuje u prazninu, a produženjem u vrddhi.

SANDHI

Sandhi u sanskrtu označava promjene glasova u međusobnom dodiru. Određena razlike u promjeni postoje ovisno o tome spajaju li se završni glas osnove i početni glas nastavka ili se spajaju završni glas jedne riječi s početnim glasom druge riječi. Ovisno o tome govorimo u sanskrtu o izvanjskom ili unutarnjem sandhiju.

IZVANJSKI SANDHIJI – SPOJEVI SAMOGLASNIKA

Pravila su samoglasničkog sandhija usmjerena ka izbjegavanju hijata ili zijeva. Početni i završni samoglasnik uvijek se stoga spajaju u novi glas, a u rijetkim slučajevima u kojima u sanskrtu ipak ostaje zijev, jesu oni kada je on proizvod već provedenog sandhija.

1. Istovrsni jednostavni samoglasnici

Dva istovrsna jednostavna samoglasnika, bez obzira jesu li dugi ili kratki stapaju se u svoj dugi oblik:

Primjeri:

kavi + iha = kavīha (taj pjesnik)

devī + iva = devīva (poput božice)

sādhu + uktam= sādhūktam (dobro rečeno)

2. Završni a ili ā ispred drugih samoglasnika i dvoglasnika

Završno a ili ā stapaju se s drugim jednostavnim samoglasnicima u njihov oblik guna, a sa samoglasnicima stupnja guna i vrddhi u njihov stupanj vrddhi.

Primjeri:

vinā + iršyayā = vineršyayā (bez ljubomore)

adya + eva = adyayiva (još danas)

3. Završni i, ī ili u, ū ispred samoglasnik i dvoglasnika

Završni i, ī ili u, ū ispred samoglasnik i dvoglasnika mijenjaju se u svoj polusamoglasnički par.

Primjeri:

upari + upari = uparyupari (visoko iznad)

astu + etat = astvetat (neka bude to)

4. Završno e i o ispred kratkog a

Završno e i o ispred kratkog a ostaju nepromijenjeni, ali se početno a ispušta.

Primjeri:

vāne + āste = vana āsta (sjedio je u šumi)

prabho + ehi = prabha ehi (dođite, Poštovani)

IZVANJSKI SANDHIJI –SPOJEVI SUGLASNIKA

U sanskrtu ne može na kraju riječi stajati više od jednog suglasnika. Ako bi zbog tvorbe na kraju riječi trebalo stajati više suglasnika, svi se oni odbacuju, a ostaje samo prvi iz skupine koji se onda dalje svode na one koji mogu stajati u stanci, a to su: k, t, p, n, m, ń, ţ i visarga (zvučni hak). Svi suglasnici se moraju svesti na jedan od tih suglasnika po točno određenim pravilima.

Pošto se riječ svede na završni suglasnik u stanci, tada se on može promijeniti onako kako to zahtijeva glas kojim započinje slijedeća riječ ili afiks.

1. završni bezvučni okluzivi se ozvučuju ispred samoglasnika

Primjeri:

asit + raja = asidraja (bijaše kralj)

abhavat + atra = abhavadatra (bijaše tu)

vāk + me = vāńme (moj govor)

2. t koji stoji u pauzi izjednačava se s palatalima, cerebralima i l kojima počinje slijedeća

riječ

Primjeri:

tat + ca = tacca (i to)

tat + jalam = tajjalam (ta voda)

3. ispred početnog ś mijenja se završno t, također u c, istodobno mijenjajući početni ś u

ch

Primjeri:

tat + śrutvā = tacchrutva (to čuvši)

4. Nazali, izuzimajući m, na kraju riječi udvostručuju se ako je prethodni samoglasnik

kratki, a slijedeća riječ počinje samoglasnikom

Primjeri:

āsan + atra = asannatra (bijahu ovdje)

5. Nazal n na kraju riječi mijenja se:

a) ispred zvučnih palatala, cerebrala i ś u nazale njihovih razreda

Primjeri:

tān + janān = tañjanan (te ljude)

b) ispred l u lⁿ (nazalizirano l)

Primjeri:

tān + lokān = tālⁿlokān

6. Između završnog n i početnog bezvučnog palatala, cerebrala ili dentala umeće se

njima odgovarajući sibilant ispred kojeg n prijelazi u anusvāru

Primjeri:

bharan + ca = bharaṃśca (i onaj koji nosi)

7. Visarga H (zvučni hak) mijenja se:

a) ispred bezvučnih guturala, labijala i ispred sibilanata visarga ostaje nepromijenjena

Primjeri:

punaH punaH (opet i opet)

b) ispred bezvučnih palatala, cerebrala i dentala, pojavljuje se umijesto visarge

sibilant koji im odgovara

Primjeri:

aśvaH + ca = aśvaśca (i konj)

c) iza samoglasnika (izuzimajući a i ā) se visarga pojavljuje kao r

Primjeri:

paśuH + iva = paśuriva (kao zvijer)

gunaiH + yukthaH = gunairyukthaH (obdaren vrlinama)

d) ispred početnog r visarga ispada, a kratki samoglasnik koji joj prethodi se produžuje

Primjeri:

taruH + rohati = tarūrohati (stablo raste)

UNUTARNJI SANDHIJI – ZAKONI CEREBRALIZACIJE

1. Nazal n za kojim slijedi samoglasnik ili poluvokali y i v te nazali n i m mijenja se u ṇ

ako mu neposredno prethode kratko i dugo vokalno r, r i š ili ako između njih i n stoje

samoglasnici, guturali, labijali i poluvokali y i v.

Primjeri:

brahman = brahmaṇā

rāma = rāmeṇa

2. Sibilant s se mijenja u š kada mu k,r,l ili samoglasnici izuzimajući a,ā neposredno prethode

ili je između njih i s umetnuta samo anusvara ili visarga i ako iza s slijedi bilo koji drugi

glas osim vokalnog r ili r

Primjeri:

Vāk + su = vākšu (žrtveni prinos)

havis + su = haviHšu

3. dentali iza cerebrala uključujući š postaju cerebrali

Primjeri:

īḍ + te = īţţe (on hvali)

TABLICA 1.3 prikaz sanskrtskog samoglasničkog sustava