ne odustajem od bloga; to ne, nikako, i nisam razocarana. ali odlazim da bih se vracala, osvjezena vanjskim i unutrasnjim putovanjima i novim mislima. mozda da i sama ponekad procitam sta sam pisala u toku ovih mjeseci, nije naodmak.

ovo je kako madona stvarno izgleda: sasvim normalno, umorno lice zene od pedeset godina koja previse cesto farba kosu. ustvari je cudo da sva ta raja ne izgleda daleko bolje koliko novca trose na sebe, i to je najbolji dokaz da kreme, operacije i sve to ne pomaze. jedite zdravu hranu, krecite se koliko mozete, ne dajte se depresiji, rugajte se zlim i bogatim, svejedno kako oni izgledali, i bice bolje.

podsjeca me na rijeci grupe "zarobljenici" , ili los prisioneros, iz pinoceovog cilea: zasto, zasto bogati imaju pravo da se tako dobro provedu, ako su jednake budale kao i sirotinja?

i onda, naravno, sto je vise ratova i sirotinje, to je zapadu veci dokaz da je balkan...pardon, afrika, nazadna i primitivna.

neizbjezan zakljucak: guzonje su stvarno svugdje iste...

dok stariji muskarci i zene imaju bar djelimicno drugacije ideale, zao mi je mladih -- pogotovo djevojaka i djevojcica koje misle da moraju izgledati kao fotomodeli.

pogledajte slike ove zene (cini mi se da je pjevaljka, pardon, pjevacica -- ne obracam paznju na nevazne detalje americke pop-nekulture). imajte malo strpljenja pri load-ovanju vece, donje slike, vidjecete transformaciju od onog kako je prvobitno izgledala -- sto naravno nije stoposto prirodno, nego tek poslije sminke, frizure itd. i onda drugu verziju poslije susreta bliske vrste sa fotosopom. obratite posebno paznju na butine, bore oko ociju, lijevu stranu glave, saku koja je pretvorena u predugacku ruku. problem je sto svi mislimo da je samo to "normalan" i "privlacan" izgled. na toj stranici ima jos par drasticnih primjera, ako vam je do toga, trazite.

ali hvala ti, ferale, za vijesti kao sto je ova u informbiro-u, mada mi prica o iranu na istoj stranici uopste ne lezi (ne vjerujem bas da evropa tetosi iran). 

"Evo vijesti iz dalekog Bangkoka koja se skladno uklapa u ovdašnju medijsku i uličnu klimu. Dvadesetosmogodišnja Ratchapin Chancharoen bila je u kinu i čekala je da počne prikazivanje filma "Druga Bolenova kći". Tada je, po dobrom starom tajlandskom kino-običaju, iz zvučnika počela dopirati nacionalna himna, dok su se na platnu vrtjele snimke što prikazuju kralja Bhumibola, osamdesetogodišnju legendu sa šezdesetdvogodišnjim vladarskim stažem. Za razliku od ostatka posjetilaca, svojeglava Chancharoen nije skočila na noge lagane kad su se začuli prvi taktovi himne, što je među okupljenim filmofilima izazvalo nevjericu i opravdano zgražanje: savjesni građani učas su pozvali redarstvenike koji su uhapsili djevojku čiji je krimen što ima u glavi, a ne u nogama. Prijeti joj petnaestogodišnja robija tokom koje će moći da sjedi do mile volje. Ili se u zatvoru prakticira dvadesetčetverosatno emitiranje himne?"

nisam "kod nas" tako da ne mogu da pratim svakodnevne korupcije i manipulacije, i moj zadatak je drugaciji. ali uloga blogova i tome slicnih vrsta informisanja sa ovim postaje jos vaznija.

a luta continua, da se prebacim na portugalski. borba se nastavlja.

---
"Prije nego nas naivni, ili zlobni, svejedno, otpile kao "tržišno neuspješne" - a zasigurno hoće, jer što bi osim "tržišta" moglo biti presudno za opstanak u Hrvatskoj?! - prigoda je da po tko zna koji put upozorimo na karakter toga "tržišta" i profil "uspjeha" koji je na njemu dopušten, ali i na konfiguraciju hrvatske medijske scene, iznikle iz logike "tržišta", na kojoj, čini se sasvim razumljivo, nema mjesta za Feral.

Poznato je da ovaj list, bez obzira na pristojnu nakladu, i to uz činjenicu da je 20 posto skuplji od konkurencije, od svoga pokretanja nema oglasa, jer je marketinška industrija, u skladu s uzusima koji vrijede na "tržištu", procijenila da ga ne može disciplinirati ni kontrolirati. Poznato je da ni prema jednom drugom mediju u ovoj zemlji oglašivači nisu postavili tako neprobojan sanitarni kordon. Poznato je također da u "regularnim" tržišnim okolnostima novine ostvaruju natpolovični dio svojih prihoda od oglasa, pa je tjednik koji živi isključivo od broja prodanih primjeraka - bez obzira na veličinu čitalačkog tijela - po definiciji osuđen na propast.

Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života. Međutim, nismo više naivni da bismo imali iluzije oko "tržišta": sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim "slobodnoga tržišta"."

o odrazima ideologija u africi i sire:

*uvijek vidimo slike lavova kako napadaju bespomocne i glupe krave i antilope. u ovom filmu, zrtve se uspjesno zajednicki brane protiv napadaca -- zanimljivo je da niko nije htio da ga prikaze.

*u marksizmu ne volim industrijalne tendencije, tako da su nacini na koji citaju i shvataju marksa u juznoj americi bliski mom srcu. manje uzbudljivo ali ipak simpaticno -- mladi indijanci postaju pjesnici, nazalost vecinom na engleskom.

o filmu, knjizevnosti i filozofiji:

*povezanost govora i smrti u novom djelu djordja agambena, kojeg sam prije ravnodusno citala, a tek zavoljela otkako se jasno izrazio protiv biometricnih pasosa, i odbio lukrativne pozicije zbog toga.

*nova tradicija filmova iz kine, o bolu nasilnog zaborava, i sa kritikom nekada tako kreativnog, a danas trivijalnog rezisera jimou dzang-a (kineska verzija imena, gdje prezime ide prvo, je zhang yimou). mozda njegova promjena i nije tako iznenadjujuca -- porodica mu nije bila na strani ljevice.

*susreti sa indijskim piscem amitav gos-em, cija je nova knjiga "more makova" fenomenalna. radi se o bivsem robovlasnickom brodu koji sredinom devetnaestog vijeka nosi indijce da rade na plantazama mauricijusa. izuzetno ostro i mudro gospon gos govori o imperijalizmu, i o nacinu na koji su ljudi uspijevali istrgnuti se iz njegovih kandzi. iluzija je naravno da veze izmedju ljudi i naroda nisu postojale prije devetnaestog vijeka.

a da vam jos vise pokvarim djetinjaste i sebicne snove, pogledajte ovaj clanak o djeci u kambodzi, brazilu i drugdje.

ali znam da ste dobro istrenirani dugogodisnjom "edukacijom" i nista od tog vas ne moze dirnuti.

nije me previse briga za ime ove zene, koja je trecerazredna americka glumica, ali njeno lice je odlican argument protiv plasticne hirurgije -- ne bih je htjela sresti poslije ponoci.

hocete jos bolji primjer? potrazite slike gospodje versace. nemojte reci da vas nisam upozorila.

kako stvari stoje, moracu cekati jos 30 godina. majku im svima, i laznim sovjetima, i amerima, i salafistima, kako se usudjujete igrati zivotima toliko ljudi. mars svojoj kuci, dovedite je u red prije nego sto unistavate tudje.

inace, ne mogu da vjerujem do koje mjere smo mi kolonizovani, cak i oni koji mi se cine najnaprednijima. braca i sestre bosanci su nepismeni, hrvati dizu nos, a nemaju zasto, bijeda su kao i svi mi, a srbi pate od ljubavi prema amerima, rusima i cecama u isti mah, nije ni cudo da polude. na neki nacin, najvise me nerviraju beogradjani na internetu, navodno obrazovani i internacionalni, a ne mogu tri rijeci sastaviti bez engleskog. pa evo im ovaj citat da ga zvacu: malo obrazovanja je opasna stvar. dva primjera blogova koji imaju potencijala, a zavrse se u kliseima i ogranicenjima (ovdje dajem dzen status "polunase", jer je ipak napor nauciti tudji jezik, iako je u sustini vidim kao element dobronamjerne okupacije. ne, ne vjerujem u dobrotu gotovo nijedne ngo -- zna se sta su i cije su). engleska, zemlja slobode, i veber, majstor analize? covjece...kao da sam u 1907. godini. opet mi se vrate u misli bijele oficirske rukavice u srbiji, bosnjacke sanjarije o evropeizmu, hrvatsko dupelizanje beca...proklinjem vas, dragi moji, pa citali vi ovo ili ne. svi se prodajete pedeset puta u sekundi, i ne znate ni sebe, ni svijet.

ponekad kao da sam jedini jugovic koji je svjestan te bajke o zapadu...rasizam je ipak dubok i kod nas, vjerujemo u sve te slikovnice o odvojenim rasama i naprednoj evropi. hvala ti, austrijo-ugarska devetnaestog vijeka, ostavila si nam svoje otrovno sjeme u mitovima o civilizaciji.

ali prosta narodna pjesma me uci mudrosti -- simsir je zelja za zivotom: "ne plac' vise, vec me zalij vodicom."

"U Dvornikovićevoj Karakterologiji Jugoslovena postoji sjajan opis ove ezoterijske suštine pravog pevanja sevdaha. U Dvornikovićevoj priči radoznali stranci su došli u Sarajevo između ostalog jer su čuli za sjajnog pevača sevdalinki koga žele da čuju. Kad se na jednoj večeri sretnu s njim, oni ga mole da im otpeva jednu pesmu. Ovaj okleva, vrda, gleda da to na svaki način izbegne. Na kraju sve prođe i on ne otpeva tu pesmu. Kad ga neko upita zašto nije udovoljio želji tih radoznalih stranaca, on odgovori: "nisam mogao". Tu se vidi da ta pesma nije neki estetički ukras i dodatak životu kako se često razume, već stvar najdublje lične vernosti i fanatične posvećenosti. Izvođenje pesme pred strancima može predstavljati veliku neprijatnost za pevača, jer on poput glumca svoju umetnost doživljava kao snažno priznanje i samorazgolićavanje. Za pevača mora postojati kontekst u kome pevanje uopšte ima smisla, ono je potpuno intiman i ličan čin, poput vođenja ljubavi."

Ako možeš da vidišuništeno delo svoga života,
i bez jedne reči da ga ponovo gradiš,
ili da bez uzdaha ili protesta,
podneseš gubitak onoga što si dugo čekao;

ako možeš da budeš zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
ako možeš da budeš jak, ali da ipak ostaneš nežan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i braniš;

ako možeš da slušaš kako tvoje reči izvrću nevaljalci,
da razdraže glupake,
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš ni jednu laž;

ako možeš da sačuvaš dostojanstvo i slavu,
ako možeš da budeš skroman,
i ako si savetodavac kraljeva,
ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braću,
a da ti ni jedan ne bude sve i svja;

ako znaš da razmišljaš, da posmatraš i upoznaješ,
a da nikada ne postaneš skeptik ni rušilac,
ako znaš da sanjariš, a da ti san ne bude gospodar,
da maštaš, a da ne budeš samo maštar;

ako možeš da budeš dobar,
ako možeš da budeš pametan,
a da nisi čistunac i sitničar;

ako možeš da zadobiješ pobedu posle poraza,
a da te dve varke podjednako primiš,
ako možeš da sačuvaš hrabrost i glavu,
kad je svi ostali izgube.

Tada će sreća i pobeda
biti zauvek tvoji poslušni robovi,
i ono što više vredi nego slava:

Bićeš Čovek Sine moj

Radyard Kipling

]]> http://izbjeglica.wordpress.com/?p=160 Sun, 01 Jun 2008 17:04:43 +0000 izbjeglica http://izbjeglica.wordpress.com/?p=160 iznenadjuje me koliko je otporan mit demokratskog zapada, tog istog zapada koji nam je donio kolonijalizam, drugi svjetski rat, neoliberalizam i biometriku, ali inace mi je vrlo simpatican igor grubic. ima kvalitete koje nedostaju vecini ljudi danas: hrabrost i samilost.

"Jedan od citata koje smo upravo tamo koristili u radu, glasio je - "Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti". Ta misao Majakovskog inače je jedna od ključnih parola u mome umjetničkom djelovanju, i nastojim je se konzekventno držati. Općenito, puno mi znači ruska avangarda. Ljudi su, međutim, sa znatno više interesa reagirali na citat Lava Tolstoja o domoljublju i ubojicama, zakačen o spomenik Marku Maruliću. Naišli su neki strani turisti s vodičima, pa su ih pitali o čemu se radi. Vodiči su se zbunili, vidjeli su mene u radničkoj odjeći, i još grupu studenata likovne umjetnosti koji su tamo stajali... U akcijama inače nosim radnički kombinezon i kapu, prvenstveno želeći ukazati na obično prešućivanu činjenicu sve većeg nezadovoljstva nižih društvenih slojeva, poniženih i marginaliziranih uslijed pljačke devedesetih godina prošlog stoljeća."

ps radije nego sanjanoj evropi i zapadu, pridruzila bih se ovim, koje smatram bracom i sestrama.

Blogeri su reagirali. Harvardov prof. Mankiw je predložio da se, ukoliko taj prijedlog prođe (vjerojatno neće), Harvard postepeno preseli na drugu lokaciju, negdje na jug. Prominentni Harvardov alumni i bloger prof. Brad DeLong priču je proširio na efikasnost organizacije i proširenja sveučilišta, usporedivši Harvard sa UCLA i otvorio pitanje što Harvard radi sa svojom najvećom zakladom na svijetu. Ukratko, Harvard je 1960. imao oko 1200 studenata, danas ih ima oko 1600. UCLA je od 1960. sa 5000 studenata, danas došao na 40 000. UCLA je tako napravio više limunade iz dostupnih limuna, unatoč relativno slabijoj početnoj poziciji. Drugim riječima, Harvardova proizvoda funkcija je upitne efikasnosti, ali ne zbog neznanja administratora, već, moguće, zbog modela upravljanja sveučilištem. DeLong daje (za nas na ovim prostorima posebno zanimljivo) objašnjenje:

"Somebody last week--was it Jan de Vries? John Ellwood? Somebody else? I forget who, but it is not original to me--said that the right model for Harvard over the past century is Yugoslavia. Remember the story of the Yugoslavian socialist worker-managed firm? If you add another worker to the firm, that worker gets a pro-rata share of the firm's value added. The firm's value added has a component attributable to the firm's capital stock, a component attributable to the ideas embedded in the firm, a component attributable to the firm's market position, and a component attributable to the workers. Hire another worker, and only the last of these goes up: the first three do not, and so average compensation falls.

This means that a worker-managed firm is likely to shrink whenever it gets good news that makes it more productive--the larger is the value added due to ideas, capital, or market position, the more expensive does it become for the existing workers to replace workers who leave, let alone hire enough workers to expand. While a competitive market capitalist firm responds to good news about its productivity and value to society by increasing employment, a Yugoslavian-model market socialist firm responds to good news about its productivity and value to society by shrinking. On this analysis, the very success of Harvard over the past two generations together with its degree of worker management has created enormous internal pressures not to expand, the better to share out the surplus among the existing stakeholders."

taj cetvrti svijet, kojeg ja bez imalo romantike smatram skrivenim srcem sva cetiri svijeta (odnosim se na rudnik potosi), je nepomirljiv sa nacionalnom drzavom. njega su ignorisale sve industrijalizirane zemlje dvadesetog vijeka, i to ce im doci glave u dobu promjene klime i manjka hrane. drugacije receno: vidjecemo ko ce voziti auta za dvadeset godina, i hoce li video igrice i berza biti toliko vazni.

u medjuvremenu, da nesto mudro gukne i segolen roajal: "ne moze se nikako biti i socijalista i liberal." izgleda da je nekim ljudima potreban poraz da bi mucnuli glavom. ako ne kopcate, previse ste vremena proveli citajuci americku stampu. potrazite sta je znacila rijec liberal u 19. vijeku i bice vam stosta jasnije.

Uz zvuke fanfara juče tačno u podne oko 2.000 maturanta iz 23 srednje škole otplesali su kvadril ples. Uz Štrausovu operetu „Slepi miš“ zaigrali smo simultani ples u Vasinoj ulici.

Druga po redu manifestacija „Ples sa Evropom - Maturantska parada 2008.“ okupila je svršene srednjoškolce iz 21 beogradske, a po prvi put su u manifestaciji učestvovali i maturanti dve škole za učenike sa posebnim potrebama, „Stefan Dečanski“ i „Veljko Ramadanović“.

Na Kalemegdanu smo prvo uvežbavali ples sa kišobranima odakle smo, sa pištaljkama, obučeni u naradžanste i crne majice, prošetali Knez Mihailovom. Povorka je zauzela mesta za ples u dve kolone i četiri reda od Narodnog pozorišta do Studentskog trga. Na Šopenovu muziku vođa parade je davao instrukcije za plesne korake. Najlepši trenutak je bio kad su maturanti svi u isto vreme otvorili kišobrane i zaigrali s njima. Petnaestominutnim plesom srednjoškolci su oduševili posmatrače i pretvorili sunčanu Vasinu ulicu u centar igre i radosti.

Tomaž Ambrož, koreograf iz Slovenije, idejni je tvorac ove manifestacije koja se u Evropi održava već osam godina.

Evo i par izjava prisutnih, u dnevnim novinama Blic, a jedna od njih je moja :D

- Moja sestra je učestvovala prošle godine i nije imala sreću sa vremenom, padala im je kiša. Ova parada je bila sjajna od početka do kraja - priča za „Blic“, Irena Krga, maturanktinja Devete beogradske gimnazije i dodaje da su savladali i druge plesne korake. Većina maturanata je svojim učešćem želela da obori rekord, a nekima je cilj bio zajednički nastup u centru grada i dobra zabava.
- Sa lakoćom smo se mesec dana spremali na času fizičkog, a sada smo se odlično proveli - oduševljeno izjavljuje Nenad Ilić, maturant Prve ekonomske škole.

Te se teme "vječno" provlače kroz dnevno politikanstvo, uočene probleme kao da nitko nigdje ne rješava sustavno, a nisam niti primijetila da se u cijelu priču itko dosjetio ubaciti pitanje koncepcije suvremenog demokratskog društva i prava na osobnu slobodu.

Prvo je sama definicija slobode pojedinca tema za sebe. Površno i pojednostavljeno: moja osobna sloboda je pravo na odabir. Odabir svega: gdje ću živjeti, što ću raditi, u koga ću se zaljubiti, u što (ili koga) ću vjerovati. Nama je uglavnom za osjećaj zadovoljstva najbitnija naša unutarnja autonomija, mogućnost da bez ograničenja djelujemo prema vlastitom razumu, da ostvarimo sebe sukladno svom sustavu vrijednosti, sposobnostima i afinitetima. Dalje u filozofiju nećemo. Polako se od sebe odmaknimo do Deklaracije o ljudskim pravima, koja u biti slobodu definira kao slobodu od i slobodu za. Dakle, moje je ljudsko pravo ili sloboda da me nitko ne prisiljava na nešto i da imam slobodu odabrati nešto.

Kako smo sad navodno odgovorili na pitanje što je to osobna sloboda, idemo se pozabaviti našom informacijom, a ta je da za prosperitet jednog društva nedostaje sasvim određeni profil ljudi tj. radna snaga. Društvo traži inženjere, stručnjake u prirodnim zanostima. Analitičari se pitaju što učiniti da se što više mladih ljudi privuče na studije, ali ne bilo koje, vać sasvim određene. Sve to naravno nije specifikum nekog određenog društva (države), već zapravo postaje globalna kvaka 22.

Pitam ja sad vas, bi li vam išta značila informacija da vam je kao strojarskom inženjeru ili informatičaru zajamčena ekonomska sigurnost tj. zaposlenje? Biste li odustali od svojeg poetski i humanistički nastrojenog sebe i počeli marljivije rješavati matematičke jednadžbe i naprosto se zaljubili u fiziku? Možda razumski i biste, no riskirate da se dovedete u sukob sa svojim pravim JA i izložite stalnoj frustraciji. Očito da ljudi inzistiraju na svojoj osobnoj slobodi, pravu na odabir obrazovanja i profesije. To nam je normalno, samo po sebi razumljivo. Naravno da nema teoretske šanse niti da nas vlastita mama uvjeri da je bolje (pametnije ?!) studirati strojarstvo od prava ili sociologije. I dobro je da imamo takve obrambene mehanizme, jer na kraju krajeva, od 100 ljudi 5 ih je doista za strojare, niti jedan više ili manje. Ali koliko je realno očekivati da društvo može funkcionirati ako ga čine individualci orijentirani samo na ostvarenje svoje autonomne slobode?

Individualizam je još od 60-tih, od generacije X jako in. Svi se furamo na svoju osobnost, socijalističko neimarenje za društvenu dobrobit je fuj. Da se razumijemo, ja sam X, ja sam individualac, moja furka je "biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj" i ja sam društveni partibrejker. Kod individualizma ima jedna kvaka: ne odustajemo od toga da od društva (države, politike) očekujemo da stvori preduvijete za ostvarenje naših osobnih sloboda. Društvo je to koje treba brinuti da imamo izvor prihoda (radno mjesto), da privreda funkcionira kako bi funkcioniralo sve ostalo tj. kako bismo mogli birati svoju zabavu, potrošnju i apsolutno sve što nam se prohtije. Nedobog ipak da država brine da svi segmenti društva klapaju – jer tada nema slobode, to je diktatura. Ipak joj prepuštamo da brine o nekim segmentima društva, a redovito je taj segment školstvo. Ispalo je da to baš nije najsretnije rješenje, jer privatni kapital stvara svoja pravila, on je zapravo tržište za školovane i neškolovane i jednako tako upravo od države očekuje da isporučuje
ljudski kapital koji mu je potreban. I tu počinje vrtnja u zatvorenom krugu. Banalizirajmo opet malo: individualac želi mobitel, ali nije spreman investirati znanje, već samo novac kako bi ga posjedovao i osjećao se slobodnim u ispunjenju svoje želje. Više je individualaca koji žele, a premalo onih koji ostvaruju želje. Osim toga, ponestaje novca jer se njegova zarada nudi upravo u proizvodnji mobitela, a ne u paleontologiji, pa to tumačimo kao ograničenje vlastite slobode. Tražimo nešto što zapravo nismo sposobni isporučiti, uopćeno gledano. Apsurd nad apsurdima!

I šta ćemo sad s tim poremećajima, s ignoriranom činjenicom da je društvo upravo skup individualaca tj. pokušaj da se uskladi suživot idividua (eto mi nove savršene definicije društva, ha!)? A ništa, ja ću samo još malo pametovati. Prvo: doista slobodna je tek šačica ljudi koja je imala ludu sreću da im se par stvari u životu poklopi, da izvši par dobrih odabira bez prevelikih kompromisa koji bi ih odveli u frustraciju. Drugo: nikakve slobode i individualizma nema bez ekonomske neovisnosti. Potpuna ekonomska neovisnost naravno ne postoji, no postoji u relativnom smislu, ali ipak dovoljnom da si priuštite taj svoj (precijenjeni?) individualizam. Treće: demokracija koju danas smatramo najprihvatljivijim i najslobdnijim društvenim uređenjem u kombinaciji sa privatnim kapitalom koji je zapravo jedina prava moć i sloboda je smijurija nad smijurijama. Ništa čime bi se čovječanstvo trebalo beskrajno ponositi. Za kraj: šteta što neću živjeti bar 250 godina da ipak vidim kako će se ta cijela smiješna priča dalje razvijati. A baš bih voljela znati! Ideja – bilo tko, itko?

Učenički parlamenti sa teritorije opštine Stari grad organizuju dvodnevni turnir u malom fudbalu, 10. i 11. maja 2008. godine. Pozivamo vaš Učenički parlament i vašu školu da učestvuje na turniru i da se takmiči sa timovima drugih srednjih škola.

Prijavljivanje timova je moguce do 07. maja 2008 godine, a raspored po grupama i satnica biće vam dostavljeni 09. maja 2008.

Timovi se sastoje od 5 igrača (4+1) i do pet izmena. Učešće po timu iznosi 1000,00 dinara, a glavna nagrada turnira biće novčana, i biće tacno definisana u zavisnosti od broja prijavljenih ekipa. Turnir će se održati na terenu Vazduhoplovne akademije (bivša “Petar Drapsin”). Ostatak prikupljenog novca će biti dat u humanitarne svrhe.

Celokupan turnir će biti medijski propraćen od strane Radio televizije Srbije i mnogih drugih kako televizijskih tako radijskih i novinskih medija.

Nadamo se da ćete se odazvati našem pozivu i da ćete ulepsati ovaj događaj učešćem vaše ekipe.

Prijavljivanje za učestvovanje na turniru možete uraditi tako što ćete poslati spisak ljudi koji su u vašoj ekipi, na mail beograd011_nesha (@) yahoo . com

mada znam da njegova plava kosa vjerovatno odusevljava radikalne nacionaliste medju turcima koji mrze arape i irance, raduje me vrlo ova price, i raduje me sto marvin ima pametne roditelje. bravo.

kao kontrast: dok je u francuskoj integracija znatno uspjesnija, sto se moze mjeriti i po broju javnih licnosti koje su arapskog porijekla, u ovom slucaju se vidi ruznoca francuskog drustva, onog koje je glasalo za sarko-a: djecak zvan islam (cija mama, uzgred budi receno, ne nosi maramu -- a sve i da nosi, koga se to tice osim nje), zeli da ucestvuje na poznatom sou za djecu, ali je odbijen zbog imena. sasvim se jasno vidi sok i grc u njegovom licu.

kao i obicno, moj ps je da na osnovu ovoga ne trebate donositi zakljucke o mojoj religiji -- pogrijesicete.

Kaze, izmedju ostalog, da se danas "tehnika nametnula ljudima i nema vise stvaralaca" i "Ljude danas zanimaju samo tri stvari: droga, seks i fudbal. Prije nego da slusam gluposti, ja se popnem u svoju biblioteku i caskam sa Garsilasom de la Vega [potomak Inka i pisac iz 17. vijeka] i sa Garsija Lorkom."

Kad umre, zeli da mu stave na epitaf da je imao knjigu u ruci do posljednjeg casa, i trenutno planira da nauci arapski. Posto vec zna hebrejski, vjerovatno ce i uspjeti.

Sto je najljepse: covjek je skroman i kaze da je bio samo radnik. Ne znam sta misli o spanskom gradjanskom ratu, ali za sad ga valja postovati!

"Ako se bude ovako nastavilo mene neće čuditi da će prvo na nivou socijalnog postojati neka vrsta segregacije. Vrlo brzo će se znati koji društveni slojevi uopšte mogu da računaju na tu prohodnost, kako se to kaže, na osnovu školovanja i znanja i koji uopšte ne mogu da računaju s tim. To je već sada vidljivo. Pa ja sam maločas pričao, prvi put u životu sam imao na ispitu... troje studenata je plakalo zato što je to njima bio poslednji ispit kad... ako ne polože taj ispit nemaju uslov i onda prelaze na samofinansiranje. Po prvi put se meni kao nastavniku koji je trideset godina na fakultetu dešava da studenti plaču, znate. To govori o krajnje dramatičnoj situaciji. I nije čudo onda da se ovako nešto javi."

Predjasnja:

(Ne slazem se sa svim stavkama ovog clanka, ali sa ovom kritikom jugoslovenskog sistema je u pravu.)

"Socijalno raslojavanje u drustvu naslo je svoj izraz i u skolskom sistemu. Podela na stručne srednje ökole i gimnazije teoretski je trebalo da da veći izbor mladima ali u stvarnosti deca iz srednje klase urbanih sredina uglavnom su bila ohrabrivana da se upisu u gimnazije dok su deca iz radničkih slojeva uglavnom "birala" usmerene strukovne skole. Naravno, ovaj "odabir" nije bio svojevoljan, on je pre svega bio uslovljen materijalnim polozajem porodice iz koje dolazi učenik. Deca iz srednje klase su imala finansijsku i moralnu podrsku roditelja koji su sebi mogli priustiti luksuz da izdrzavaju svoju decu jos četiri do osam godina dok ona ne steknu "siroko obrazovanje" i postanu "intelektualci" dok su porodice iz nizih socijalnih miljea bile primorane da sto pre zaposle svoje dete i time dobiju jos jedan izvor prihoda."

Djeca bogatih roditelja uvijek imaju ogromnu prednost, makar bili "glupi kao noc" i ljencuge, dok siromasni moraju biti zahvalni i na mrvicama (od kojih se vece zovu "stipendije" i daju se samo pod uslovima da ta djeca igraju po pravilima).

Dakle, kao i u mnogim drugim podrucjima gdje je socijalizam napravio znatan napredak, mozemo reci da su ta dostignuca neophodna, ali i da ne znamo kako bi zaista izgledalo drustvo koje bi bilo posteno prema svim studentima, i prema siromasnoj vecini. jugoslovenski sistem me je naucio gotovo sve sto znam, kasnije sam se samo usavrsavala. medjutim, bio je neposten prema seoskoj djeci (tkz. "putnicima") i romima. to kazem bez licnih interesovanja, jer su me u to doba kao strebera zafrkavali i jedni i drugi.

Jedno je sigurno: skolarinu treba smjesta ukinuti, a onda postepeno i ocjene, jer ocjene nikad nisu objektivne. uostalom, nista ljudsko nije objektivno -- niti mora da bude.

ljudi treba da uce ono sto vole, pa bio to sumerski jezik ili pravljenje kosarica od bambusa, ili oboje. jedino sto je beskorisno je biznis, i to ce se polako ali sigurno dokazati tokom ovog vijeka.

U skladu sa članom 98. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja Unija Parlamenata Starog Grada (UPSG) donela je statut Unije kojim je ozvaničila svoje postojanje.
Unija parlamenata Starog Grada (u nastavku Unija) je organizacija učenika i Učeničkih parmenata srednjih škola na teritoriji opštine Stari Grad, čiji su primarni zadaci poboljšanje nivoa i kvaliteta obrazovanja, ostvarivanje i zaštita prava učenika, ostvarivanje i zaštita prava Učeničkih parlamenata, podrška aktivizmu mladih, razvijanje saradnje među školama i drugim sličnim organizacijama u zemlji i inostranstvu.

Ciljevi Unije su:

1. povezivanje učenika i Učeničkih parlamenata na teritoriji Starog Grada radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva i interesa
2. aktivno učešće u kulturnim i obrazovnim aktivnostima
3. iniciranje i realizacija sopstvenih akcija u oblasti kulture, obrazovanja, nauke, sporta, umetnosti i drugim delatnostima od interesa za melade
4. obaveštavanje učenika o pitanjima od posebnog značaja za njihovo školovanje
5. povećanje broja škola članica Unije i njihovo uključivanje u rad iste
   i mnogo drugih ciljeva vezanih za obrazovanje i mlade