Mrak je neki dan pisao o 10 mitova o započinjanju poduzetništva, zanimljiv post iz poduzetničke/početničke perspektive. Ova knjiga se isto bavi poduzetništvom, ali iz perspektive njegove vitalnosti za ekonomski rast i inovacije - tema koja je malo istraživana i inkorporirana u standardne teorije ekonomskog rasta. Prvo, što je uopće poduzetništvo? Za one koji započinju ili su već započeli the business, poduzetništvo je upravo to, samo-započinjanje, samo-zapošljavanje i preuzimanje rizika za uspijeh ili neuspijeh, bez obzira da rade isto što i 100 drugih poduzetnika. No, ekonomiste ta definicija ne zadovoljava, a nije ni legendarnog Peter Drukcera. Da bude jasno, takva forma replikativnog poduzetništva je svakako bitna i dobra jer je najbolji put iz siromaštva. Značajnija definicija je malo uža. Autori u knjizi definiriaju poduzetništvo i poduzetnika kao entitet, novi ili postojeći, koji nudi novi proizvod ili uslugu ili koji stvara i koristi novu metodu(e) da bi proizveo već postojeći proizvod sa manjim troškom. Kako Drucker kaže, "poduzetnici inoviraju."

Što znači inovirati? Što je inovacija? Sigurno smo već čuli da je inovacija, osim samog patentiranja "novoga", inovacija samo ako je uspiješno komercijalizirana. Upravo je tako autori teksta definiraju - brak novog znanja, utjelovljenog u izumu, i uspiješnog uvođenja na tržište. To nekako uvijek izbjegne onima koji definiraju inovaciju, misleći da je dosta patentirati svoj trud i rad u "labosu." Broj patenata je nikakav pokazatelj uspiješnog poduzetništva ekonomije, i ne doprinosi njenom rastu ako oni skupljaju prašinu na polici. (Sorry FER.)

Što potiče takvu potpunu inovaciju, (patent+poduzetnik) nasuprot samo prvog djela? Par je faktora je koji pridonose inovaciji, ali u standardnoj teoriji inovacija je uglavnom, kako kažu autori, za ekonomiste kao "mana sa neba" i nema nekih politika koje mogu silno utjecati na taj proces. To je problematično za ekonomiste i za razumjevanje ekonomskog rasta. Da sada ne idem u tom smjeru, autori knjige pišu da je korisno razmišljati o ekonomiji kao "mašini rasta" kojoj treba gorivo za rast uz osnovne (primarne) elemente koji operiraju u harmoniji kako bi potaknuli poduzetništvo, inovaciju i time ekonomski rast. Ideje o ovakvoj poduzetničkoj ekonomiji (ili poduzetničkom kapitalizmu kako je autori zovu) kao najpoželjnijem obliku nisu nove. Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista 20.st., je zapravo otac poduzetničkog kapitalizma i isticao je poduzetnike kao najbitnije elemente.

Sada dolazimo do zanimljivog djela. U Hrvatskoj se uglavnom priča u gorivu za rast - stabilna makroekonomija, pojedine poželjne makroekonomske politike (kako za koga), uglavnom zdrava fiskalna i monetarna politika u svrsi niske inflacije i stabilnosti. To nije mala stvar, no pošto je ekonomski rast dugoročni proces, zakonodavci malo obraćaju pažnju na elemente koji su dugoročno bitniji od samog goriva, a nemaju inicijalni efekt na biračko tjelo. To su, po autorima knjige, 4 elementa. Uspiješne "mašine rasta" kako bi rasle svojim punim potencijalom, moraju imati barem neke od tih elemenata.

1) U poduzetničkoj ekonomiji mora biti relativno jednostavno lagano formirati biznis, bez otežavajuće birokracije, "dozvolarenja" i sličnih beskorisnih procedura. Mora biti jednostavno i napustiti/otpustiti biznis kako poduzetnik ne bi bio obeshrabren uopće započeti. Dobro funkcionirajući financijski sustav kako bi se došlo do potrebnih sredstava za financiranje poduzetništva. Povrh svega, autori ističu fleksibilno radno zakonodavstvo kako poduzetnik ne bi imao problema privući radnu snagu ili otpustiti neproduktivne radnike.

2) Institucije moraju nagrađovati društveno korisnu poduzetničku aktivnost jednom kad je započeta. Ovdje je jednostavno najvažnija Vladavina Prava u vezi vlasništva i ugovora. Kako inače očekivati da pojedinci uzimaju rizike od gubitka?

3) Državne institucije ne smiju poticat (destimulirati) aktivnosti koje kao cilj imaju djeljenje ekonomskog kolača, umjesto da ga povećavaju. Društveno neproduktivne aktivnosti poput kriminala, rentijerstva (toga pogotov ima u HR), pretjeranih tužbi ili pak političkog lobiranja (koje je ipak legalno) su okrenute kao čisto distribucija bogatstva od Janka Marku.

4) Državne institucije moraju osigurati da uspiješni poduzetnici i etablirane kompanije nastave imati poticaje za inovirati i rasti - anti-monopolski zakoni plus otvorenost međunarodnoj trgovini koja automatski i brže od sudova tjera na inovaciju. 

Jedna od zamjerki nekih čitatelja bi bio nedostatak obrazovanja kao bitnog elementa. Možda kao 5 element uz sva ova 4 već prisutna. No, obrazovanje je precjenjeno, pogotovo visoko. Dakako da je važno, jer pridonosi ljudskom kapitalu, ali nije ključno u stvaranju uspiješne rastuće ekonomije. Visoko obrazovana radna snaga je izvor ljudskog kapitala za postojeće poduzetnike, te visoko obrazovani radnik je u boljoj poziciji da postane poduzetnik i inovator, ali visoki level obrazovanja ne garnatira visoki level poduzetništva i inovacije, a niti produktivnosti. Stanje visokog školstva u zemlji je manje bitno nego što se uvijek ističe. Radnici se adekvatno mogu obrazovati i na samom poslu. Dalje, da je obrazovanje ključno zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i naše susjedstvo Istočne Europe bi bile jedne od relativno najbogatijih i inovativnijih zemalja jer su imale i još imaju jedne od najboljih visoko školskih institucija. To nije tako jer je "kontekst bitan." Politički i ekonomski sistem u tim zemljama je bio potpuno kontra poduzetništva i inovacije koja bi pridonjela dugotrajnom ekonomskom rastu, a negdje još uvijek i jest. Primjerice, Rusija je tipična oligarska ekonomija i kao takva ima male šane za zdravi dugoročni rast.

Sad bi trebali razmisliti i pitati neka pitanja. Koje i koliko od ovih elemenata Hrvatska posjeduje? Koje ne posjeduje uopće, a koje treba nadograditi? Da li su našu zakonodavci sposobni za ovo? Gdje je potreban hitna intervencija? Pravosuđe ili birokracija i "crvena traka"? Dalje u knjizi se govori kako bi trebalo razvijati ove elemente pa ću o tome jednom kasnije kad prođem još kroz knjigu. Primjetite da ovo nije nedskriminirajuća lista raznih politika, poput Washingtonskoh Konsenzusa, već radni okvir koji zakonodavci trebaju imati na umu pri stvaranju politika i reformi te da su rezultati primarno dugoročno vidljivi. No, nema ništa važnije od dugoročne visoke stope rasta jer je čitav potencijal ekonomije iskorišten.  Eto, pa ako ništa drugo, ovo je dobar početak za dobru raspravu i debatu.

P.S. Cijela knjiga je isto dostupna online, pa si je dl u PDFu i čitajte uz najbolje preporuke. Za pregled 4 vrste kapitalizma, dobri i loši, skiniti 4 poglavlje.

Zar ne?

Možda sam pao sa kruške, ali silna Božićna potrošnja nije najbolje što se moglo dogoditi ekonomiji. Kamo sreće da nema Božića.....Dobro, da budem korektniji, da nema Božićne potrošnje i darivanja. Pa zašto bi netko poklonio nekome nešto za Božić??

Prije nego što se na mene digne kuka i motika, ja ću se pravdati da, iako izgleda da mi je Scrooge najomiljeniji lik iz romana, sigurno nisam prvi koji ovako razmišlja. Kuku i motiku (drvlje i kamenje za Dalmatince) dignite na ekonomiste poput Tyler Cowen sa popularnog MarginalRevolution bloga, Tim Hartford kao UndercoverEconomist, a ponajviše Joel Waldfogel, ekonomista sa UPenn (čak i u Simpsonima pojavio) koji je započeo sve ovo. :) O čemu se tu radi?

Božićno darivanje je izrazito neefikasan i loš način zadovoljavanja potrošača, spajanja potrošača sa dobrima. Kako i ne bi kad zadnju odluka o potrošnji donosi netko drugi, ne sam potrošač. Uz to, ljudi su primorani kupovati i poklanjati, pa takvo hitro, a za konzumenta nepotrebno kupovanje, stvara više "bezveze" poklona. Svatko od nas, uključujući i najmlađe koje je kao najlakše zadovoljiti, je dobio beskoristan, nezadovoljavajući ili nepoželjan poklon kad tad. Na tisuće, a u većim zemljama na milijune, takvih poklona donose malo ili ništa zadovoljstva jer su u krivim rukama. U pravim rukama bi omogućili puno više zadovoljstva i povećali javno dobro uz isti level potrošnje, a ovako stvaraju nešto što ekonomisiti zovu deadweight loss.

Upravo je tako Joel Waldfogel, tada profesor na YaleU, nazvao svoj poznati, kratki rad, objavljen u The American Economic Review 1993 - The Deadweight Loss of Christmas. (PDF) Analiza se u biti odnosi na sve blagdane za vrijeme kojih darujemo druge, Božić je jednostavno najvećih od tih. U njemu je predstavio neefikasnosti darivanja ne-gotovinskih poklona na osnovu ispitivanja među svojim studentima. (Kasnije je proširio ispitivanje na širu bazu, ali princip je ostao isti). Mnogi pokloni izgube između 10% i 30% u razmjeni.

Analiza je prilično razumljiva čak i ako niste učili mikroekonomiju i ne znate što je "deadweight loss." Potrošači najbolje povećavaju svoje zadovoljavaju kada sami donose odluke o potrošnji i finalnoj konzumaciji na osnovi svojih želja (preferencija). No, prilikom darivanja tu odluku donosi netko drugi, netko tko svakako ne zna dovoljno o preferencijama druge osobe. Nitko ih ne razumije bolje nego ti sam(a). Naravno, moguće je da onaj tko poklanja pokloni nešto što će primaoc vrijednovat iznad same cijene, no veća je vjerojatnost da će poklon biti manje vrijednosti nego da je sam primaoc odlučio o kupovini sa istom količinom gotovine, tj. po istoj cijeni. Ako plaćena cijena nije jednaka vrijednosti koju je primaoc mogao dobiti sa istom količinom novca, rezultat je suboptimalan ishod i ne bi se trebao provesti. To znači da je plaćena cijena poklona veća od vrijednosti poklona primaocu. Ta razlika, koliko je kupac platio poklon i koliko on realno vrijedi primaocu je gubitak koji ekonomisti zovu "deadweight loss." Pojednostavljeno rečeno, to je dio transakcije koji ne ide ni kupcu ni primaocu, potpuno je izgubljeno i jednako trganju novčanica.

Waldfogel je namjerno uklonio sentimentalnu vrijednost jer je teško mjerljiva. Ako vam prabaka u zadnjoj, 106., godini života pokloni za Božić hrđavi čavao koji je u obitelji bio od 12. stoljeća, sentimentalna vrijednost je možda neizmjerna. Taj čavao je i dalje neupotrebljiv i beskoristan. To se često spominje kao kritika jer upravo sentimentalna vrijednost može prevagnuti i nadoknaditi materijalnu vrijednost lošeg dara. Misao je bitna, zar ne? Tu i cijena igra ulogu, jer vrlo skupi, a malo vrijedan dar, iziskuje silnu sentimentalnu vrijdnost da bi nadoknadio realni gubitak. Jel se netko rasplakao kad je dobio kravatu ili šal za poklon??

On je ukazao na par zanimljivosti svojim rad. Tendencija davanja gotovine i veličine gubitka varira sa obiteljskom vezom i godinama između primaoca i kupca. Gubitak (deadweight loss) tako ovisi o poznavanju preferencija osobe kojoj se poklanja. Negotovinski pokloni su najefikasniji koliko mogu biti, između najbližih prijatelja i između "boljih" polovica, jer se oni najbolje poznaju. Negotovinski pokloni šire obitelji su najneefikasniji i uništavaju čak 1/3 vrijednosti. Da li punica daje loše poklone namjerno još je otvoreno za raspravu, no Waldfogel je ukazao da su upravo "in-laws" daju najlošije poklone koje primaoc vrijednuje čak 40% manje. Veličina "deadweight lossa" ovisi i o poznavanju vlastitih želja i informiranosti o poklonima samog primaoca. Ako je primaoc nedovoljno informiran(a) o korisnosti određenog poklona a dobije taj predmet na dar, vrijednost primaocu može biti veći od same cijene. Waldfogel je otkrio da je poklon od primjerice 50 kuna, primaocu vrijedan oko 35 kuna, (nezahvalnici!) a onaj dalje obitelj još i manje. Naravno koristio je dolare. Uglavnom, između desetine i trećine vrijednosti blagdanskih, negotovinskih, poklona je uništeno, jednostavo potrgano.

Jedan od načina kojim se može nadoknaditi izgubljeno zadovoljstvo je prodajom poklona, primjerice na eBayu. eBay nije postojao 1993. No, ne samo da će primaoc zaraditi i ostvariti veće zadovoljstvo, već će se i javno dobro povećati jer će "bezveze" poklon završiti u rukama nekoga kome to nije bezveze poklon i voljan je platiti.

No, ako se pokloni moraju davati, onda je najbolje ići sa gotovinom, ili pak karticama za pojedine trgovine ovisno o dobi primaoca. Na taj način primaoc poklona može i dalje sam odlučiti o svom krajnjem poklonu i izvuči maksimum zadovoljstva za zadanu svotu. Waldfogelovo kasnije istraživanje je upravo pokazalo da pokloni koje su si ljudi sami kupili vrijede prosječno 18% više od poklona drugih ljudi. Naravno, većina ima problema sa gotovinom, čekovima ili sličnim "nesentimentalinim" poklonima. Djedovi i bake gube osjećaj da će biti zapamćeni po pojedinim darovima. Pojam obiteljskog darivanja za Božić bio bi izgubljen, a time možda i vrijednost obiteljskog okupljanja.

Waldfogel je analizirao neefikasnost darivanja sa primaočeve strane. Pa ako je darivanje tako neefikasno i stvara suboptimalne rezultate, zašto bi i dalje darivali? Činjenica je da treba gledati stranu onoga koji daruje i njihov benefit koji proizlazi iz darivanja drugih i nadilazi materijalnu stranu. Isto tako, sentimentala strana može biti važna jer može nadoknaditi materijalni gubitak u nekim slučajevima. Darivanje ne mora stvarati "deadweight loss" u tom slučaju pa i nije toliko loše za javno dobro. Dva ekonomista, John List i Jason Shogren su uzeli novi pristup mjerenju vrijednosti darivanja i eksplicitno su koristili, za razliku od Waldfogela, sentimentalnu vrijednost uz materijalnu. Sentimentala vrijednost poklona može nadoknaditi izgubljenu materijalnu. Ljudi ostvare mnogo vrijednosti radeći nešto za druge i kroz samu pažnju prema drugima. Zar nije to i Grinch shvatio?

Sretan Božić i Godina Nova!

P.S. Tu vrijednost je i dalje teško mjeriti. ;)

P.P.S. Za one koji ne slave Božić ili se osjećaju uvrijeđenima blagdanskim čestitkama, Sretan Zimski Solsticij.

    No vodeće stranke se baš i nisu iskazale, za sada makar, na tom frontu sa nekom konkretnijim prijedlogom. Da, puno pričaju (pogotovo SDP) o stalnom, cjeloživotnom obrazovanju, fleksibilnosti i društvu znanja, besplatnosti, većem ulaganju u osuvremenjivanje i sličnim frazama iz političkog repertoara. Nije upitno da znaju da je obrazovanja važno, no da li znaju kako je važno? Od programa i reformi sa bar malo vidljivim utjecajem na veći gospodarski rast kroz nema puno, ako išta. SDP je izradio Power Point strategiju sa ciljevima, "ne gotovim rješenjima koje mislimo jednosmjerno nametati." Čekaju da javnost, kao "stručnjak" za obrazovnu politiku, da svoja mišljenja o njihovim riješenjima prije nego ih SDP u potpunosti usvoji. Dobro, rekli su da će stručnjaci vrednovati obrazovne promjene. No sve je to po meni odugovlačenje radi valjda demokratske pristojnosti i uvažavanja.

    A o čemu se tu u biti radi? Standardne teorije obrazovanja kao determinanta rasta su poznate svima u javnosti jer su u biti logične, ne morate biti ekonomist sa znanjem teorija rasta da bi vidjeli vezu. Prvo, na individualnom levelu svima su jasni benefiti višeg/dužeg obrazovanja. Osobe sa višim kvalifikacijama zarađuju u prosjeku, tokom života, puno više od onih sa nižim kvalifikacijama. To je gdje utjecaj ljudskog kapitala jest najveći. Ne levelu čitave nacionalne ekonomije akumulacija ljudskog kapitala, vještine i znanje, "pogoni" ekonomski rast, ima pozitivan efekt. Do koje mjere je malo problematično znati jer ljudski kapital nije tako lako mjerljiv, pogotovo direktno. No upravo na tako pojednostavljeno prezentiranje predmeta obrazovanja, od strane stranaka, treba ukazati.

    Prejednostavno i politički zavodljivo je samo reći da je obrazovanje, tj. povećanje ljudskog kapitala, bitno za rast, pa tako trebamo "puno" ulagati, što za političare uglavnom znači bacati novac na problem. Puno bitnije je pokazati znanje i razumjevanje pitanja poput: U kojoj mjeri je rast pogonjen akvizicijom ljudskog kapitala? Kakvo obrazovanje, primarno, sekundarno, tercijarno u odnosu na dobivene vještine, najviše pogoduje rastu? Koliko je ono efikasno? Kako država troši na obrazovanje, tj. na što je potrošnja usmjerena? Konkretnije, što je važnije za Hrvatsku sada, kvantiteta ili kvaliteta?

    Primjerice, dosta ekonomskih studija bavilo se (i još će se baviti) pitanjem jačine utjecaja ljudskog kapitala na stope produktivnosti i ekonomskog rasta, i pokazalo se puno manjim nego utjecaj na dohodak (plaću) i tržište rada. Ili slabi dokazi da visoka i rastuća stopa završetka školovanja, diplomiranja sa srednjih škola i sveučilišta, ima značajan utjecaj na ekonomski rast. Svakako ima pozitivan utjecaj i ulogu, ali manju od koliko bi potencijalno trebalo moći objasniti veći rast. Primjerice, efekt ljudskog kapitala (indirektno mjeren levelom i godinama obrazovanja) na ekonomski rast u zemljama OECDa (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak) pokazao se slabim, čak nikakvim. To je jasno ako uzmemo u obzir da je posjedovanje srednjoškolske ili fakultetske diplome slabi pokazatelj da li netko posjeduje ekonomski produktivne vještine. Obrazovne kvalifikacije i kvantiteta obrazovanja - mjerena u postignutim godinama - su nedovoljno jaki proxy za ljudski kapital.

    Nadalje, povećanje godina obrazovanja beneficira radnike i ekonomiju na duže staze ali i ima svoje limitacije. Istaknuto je to u radu troje istaknutih ekonomista za Financial Services Forum, po nazivom "Uspijevanje u Globalnoj Ekonomiji." Upgrading vještina kroz duže i više obrazovanje je proces koji uzme generacije. Razlike u obrazovanju vidljive su tek među različitim generacijama, što znači da je dugoročni efekt na gospodarski rast odgođen za buduće generacije radnika. Efekt na današnje radnike, slabo kvalificirane, i današnje stope ekonomskog rasta je mali. Činjenicu da je uzelo 60 godina u Americi kako bi se podigla količina radne snage sa VSS (fakultetskim obrazovanjem) sa 6% na 33%, treba imati na umu. Hrvatska sada ima 7% radne snage sa visokim obrazovanjem i podizanje tog broja na primjerice +15% nije za očekivati u kratkom roku. Ne možemo baš računati da će kvantiteta obrazovanja podići rast sada.

    Što učiniti u međuvremenu kako bi se podigla razina ljudskog kapitala koji bi imao veći utjecaj na današnji gospodarski rast. Odgovor danas bi trebalo tražiti u postojećoj radnoj snazi, ne onoj koja dolazi za 20 godina, iako je ta bitna za veći dugogodišnji rast. Dr. Ante Čičin-Šajin je u svom radu "Nekonvencionalne teze..." predstavljenom na konferenciji Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okružju naveo pod 5. tezom da je veći problem Hrvatske od same nezaposlenosti "sve izrazitija oskudica radno sposobne i adekvatno kvalificirane radne snage. ... Izgleda, međutim, da se prisutnost i težina tog problema u nas uporno ne uvažava." Kako se slažem sa tom izjavom, smatram da je puno važnije sada osnovati posebne programe obrazovanja za postojeće starije radnike, pogotovo nezaposlene, a koji bi opremali novim vještinama ljude koji su vrlo sposobni i željni raditi. Nas u Hrvatskoj znači više zanima posjedovanje vještina; "količine korisnog znanja" kako je ekonomist Simon Kuznets rekao; kvaliteta obrazovanja koja bi imala izravan i neodgođen efekt na gospodarski rast.

    Znači, akumulacija ljudskog kapitala, kroz indirektnu mjeru višegodišnjeg obrazovanje, viših stopa diplomiranja i visokih kvalifikacija, je bitna za dugoročno podizanje produktivnosti i time razine gospodarskog rasta. Ponuda visoko obrazovane radne snage je neupitno bitna za rast. Taj front je domena državnog ulaganja (ne samo potrošnje!) ali i privatnog sektora, posebice današnjih mladih roditelja kojima treba omogućiti poticajni okvir (porezne olakšice) za edukacijsku štednju za njihovu djecu. No utjecaj toga na sadašnji gospodarski rast, pogotovo za zemlju u razvoju kao Hrvatska i u odnosu na naše direktne konkurente na istom levelu razvijenosti, je vjerojatno mali. Za države na sličnom levelu razvoja, nema dokaza da obrazovanje čini razliku u rastu. Značajniji efekt na ekonomski rast sada se može očekivati ulaganjem u kvalitetu obrazovanja i povećanjem količine stvarnih produktivnih vještina unutar postojeće radne snage, npr. osposobljavanje odraslih za rad na računalu.

    Tri ekonomista sa Sveučilišta Ottawa su pokazali u studiji da ako mjerimo stvarne vještine, kao direktnu mjeru ljudskog kapitala, a ne obrazovne kvalifikacije, kao indirektnu mjeru ljudskog kapitala, tada ljudski kapital ima puno jači i pozitivan efekt na produktivnost radnika i BDP po stanovniku. Pod stvarnim vještinama uzete su mjere vještina pismenosti i numeracije, oboje u širem smislu koji znači sposobnost korištenja različitih pisanih materijala da bi obavili različite poslove razne kompleksnosti (npr. sjetimo se da danas treba biti i računalno pismen). Analiza daje puno jasniju sliku veze između unapređenja ljudskog kapitala, kroz stjecanje produktivnih vještina, i ekonomskog rasta i to pogotovo za zemlje na sličnom levelu razvijenosti (u studiji su to zemlje OECDa). Primjerice, u zemljama u kojima je ljudski kapital, mjeren vještinama, napredovao najbrže između nove i stare generacije rast u outputu po stanovniku je rastao puno brže od prosjeka.

    Dva rezultata istraživanja se posebno istiću: Prvo, da korištenje podataka o stvarnim, ekonomski produktivnim vještinama daje puno veću važnost ljudskom kapitalu kao determinanti rasta. Ne znam da li takvi podaci postoje za Hrvatsku sada, ali vjerojatno hoće u budućnosti kad više rezultata određenih standardiziranih i državnih testova postanu dostupni. Drugo!, puno važnije za Hrvatsku sada, jest da "podizanje prosječnog levela pismenih i numeričkih vještina radne snage i (pogotovo) smanjenje udjela radnika na najnižem levelu vještina, može pridonjeti značajno većem levelu rasta BDP per capita." (citat iz studije) Ili, kako je to the Economist stavio u jednom davno članku, "Podizanje osnovnih vještina čitave populacije, može donjeti opipljive makroekonomske dobitke koji mogu opravdati troškove dopunskih programa pismenosti." Ukratko, moja pretpostavka je da bez podosta tih programa u narednih par godina, koji će prekvalificirati postojeću sposobnu radnu snagu željnu rada, tj. nazovimo to reformiranje strukture radne snage, neće doći do značajnih pomaka u rastu produktivnosti i time neće doći do povećanja realnih prihoda već postojeće, starije radne snage. Sva ona obećanja i "parole" političara o obrazovanju sa obje strane neće imati skori efekt na Hrvatsko "društvo znanja."

Izborna dimenzija u rebalansu je najbilje vidljiva u namjeri da se povećaju naknade za nezaposlene sa 1000 KN na 1200 KN počevši naravno od 1. Listopada, upravo kad turistička sezona završi i salvo nezaposlenih (koji su bili sezonski zaposleni) se javi na Zavod za Zapošljavanje. Samo za subvencije agraru i ribarstvu se daje 128,5 milijuna, a sveukupno će Vlada potrošiti 243,8 milijuna KN. Tu su i dodatna trošenja na braniteljske mirovine i doplatke za djecu, povećanje božićnica i "pronatalitetne politike" (novac u vjetar) što sve iznosi koje kakvo kupovanje socijalnog mira i glasova jer je izborna godina.

A što je sa investicijama? Ako to smatramo bitnim dugoročnim projektom od nacionalnog značaja, ZERP bi trebao dobiti 114 milijuna KN, od kojih ni jedna neće ići u nabavu nekog novog patrolnog broda što je najveća potreba ZERPa sada. Odati ćemo priznanje za 281 milijuna KN za znanost i obrazovanje, koji idu MZSO. Recimo da je to ulaganje u obrazovanje iako kupovanje besplatnih uđbenika nije ulaganje. Potražnja za višim obrazovanje, počevši od srednje škole pa i fakulteta, nije u krizi da je Vlada treba posebno ili dodatno poticati. Pogotovo, a i paradoksalno, besplatnim udžbenicima i prijevozom za srednjoškolce kad se srednja škola planira učiniti obaveznom, što defacto znači neelastičnu potražnju za srednjoškolskim obrazovanjem.

Upisi na sveučilišta za 2006./2007. su veći 2,4% u odnosu na prošlu godinu, a upis na prvu godinu je 1,1% veći. Za očekivati je da će i nadolazeća akademska godina biti u povećanoj potražnji, tako da dodatna stimuliranja ljudi pomoću krutih alata "besplatarenja" nisu potrebna. Što je potrebno su investicije u fizičke i kadrovske kapacitete, a ispravite me ako sam u krivu, do znatnih proširenja kapaciteta koje mandatira Bolonjski proices nije došlo.

I na kraju "ULAGANJE" od 25 milijuna KN u otoke, tako da se i ove godine možemo nadati nestašicama vode na otocima, umjesto da se uložilo više u vodo-opskrbne sisteme najugroženijih otoka, gdje stanovnici ovise o turizmu. Znate i sami priču od prošle godine. Manji otoci, sa određenim turističkim potencijalom, nisu posebno zanimljivi privatno tržištu za ulaganje u vodovod, tako da je to opravdana uloga države. Ili možda općina Ližnjan, kao jedna od najsiromašnijih nema vodovod, a tamo će se graditi najskuplji golf teren u zemlji. A gdje je ona velika izvozna ofenziva, za koju se izdvojilo jadnih 27 milijuna KN. Zar se za to nije moglo i moralo više odvojiti?

Ja sam sigurno zadnji koji će tražiti povećanu državu ruku, pogotovo kad troši najviše na neisplative socijalne programe. Ali dužnost države, lokalne i centralne, je da osigura određenu infrastrukturu za dobrobit poduzetništva i privatnog ulaganja. To ne mora značiti uvijek direktno državno ulaganje, privatni sektor je više nego sposoban uložiti u infrastrukturalne projekte, samo ako mu se to omogući. A ne omogućuje mu se kad veliki državni sektor jednostavno izgurava investicije privatnog sektora.

Ali bitno da Sanader "zna" kako i zašto je važno smanjiti proračunski deficit sada i za to se daje 1,1 milijarda kuna. Deficit je sada 2.8% a Ivo i Ivan ga žele na 2.6%. Nisam siguran koliko je to politički sada bitno, ali smatram da ekonomski baš i nije. Deficit nije problem gosp. premjeru, potrošnja države jest. Razumno upravljanje deficitom i njegovo korištenje za ulaganje i restrukturiranje, ne socijalu može pomoći i poboljšati ekonomiju. A upravo su ulaganja u infrastrukturu, kako fizičku tako i institucionalnu poželjni sada. No, ne onako kako Jurčić najavljuje što samo znaći ogromno povećanje države. I prije sam kritizirao SDPov plan povećanja potrošnje na mirovine od 1.6 milijardi već u prvoj godini, tako svatko može kao "riješiti" problem mirovinskog sustava. Veći deficit, od 6-7% za socijalu je nepoželjan, bilo iz HDZa ili SDPa. Ali sada, kad se imaju čak neplanirani veći prihodi, dobra je mogućnost za bolnije i nužnije reforme i ulaganja, reforme zdravstva, mirovinskog sustava pa čak i nužna ulaganja u oružane snage. Korištenje strateškog deficita, koji će biti usmjeren na dugoročne investicije i strukturalne reforme Hrvatskog gospodarstva, one bolne koji političari ne vole i kukavice su kad se treba sa njima uloviti u koštac, ali će biti i obziran na povećanje duga države, nije problematično i može pokrenuti zemlju na bolje. Upravo je sporost strukturalnih reformi ono što negativno utječe na ekonomski rast. Državni sektor još uvijek čini 40% BDPa ove zemlje, što je oko 10% veće nego Rumunjska. Zaustavljanje rasta deficita je manji problem i lakše od zaustavljanja rasta države i njene potrošnje na socijalu, na kojem putu se nalazimo sada. Deficit od 6-7% neće pokrenuti Hrvatsku, ali nulti deficit u ovoj zemlji isto neće i u biti je lažna ekonomija.

    Ono što JA smatram da je relativno "najeksplozivnija" ekonomska tema jest najava Ljube Jurčića da bi država morala koristiti, što bi značilo da pod njim i hoće, tečajnu politiku kao instrument razvoja, ne kao cilj. Najavio je to, što sam ga ja čuo, u Otvorenom, odmah nakon što je za SDP predstavio ciljeve gospodarske strategije. Znači, po tim nekim najavama vratili bi se ekonomskom teorijom unazad, gdje Vlada zajedno sa HNB provodi monetarnu politiku, umjesto potpuno neovisne centralne banke koju sada imamo. Još bi nam samo falilo da se razvoj po Ljubi financira iz "primarne emisije." No dobro, siguran sam da neće ići toliko daleko. No pošto je javnosti iz nekog razloga primamljiv zov da se kuna "spusti" jer smatra da će tako konkurentnost gospodarstva ojačati, populistički prijedlog SDPa je svakako realna opasnost.

Što udruga HR+ vjerojatno pokušava je otvoriti diskusiju (ili vršiti pritisak) o tome je li tečajna politika HNBa optimalna, dobra u ovom obliku (stabila kuna) i da li se može kuna oslabiti kako bi se "kao" podigla konkurentnost proizvodnje i izvoza. Drugima riječima, kako do uvođenja eura, se monetarna politka može koristiti kao instrument poticanja razvoja? Naravno, to indirektno znači "konačno napuštanje pogubne politike fiksnog i nerealnog tečaja, što god pod time mislili." (Rohatinski, govor za savjetovanje HDE, 10-12 Studeni 2004, Opatija)

    Pretpostavka je, sa velikom sigurnošću, da će guverner Rohatinski, ipak čovijek sa najvećom ekonomskom stručnošću u ovoj državi, dati uvijek isti odgovor. Nikako, tj. NE onako kako si SDPovi ekonomisti iz HR+ zamišljaju. Oni zamišljaju, a to ne mora nužno važiti za sve njih, da centralna banka aktivno potiče depricijaciju kune i naravno spriječava aprecijaciju jer ovakva politika stabilne ("jake") kune je "nepoticajna i pogubna za konkurentnost Hrvatskog izvoza čije povećanje je nužno potrebno." (Nisam nikoga posebno citirao ovdje već zamišljam govor SDPova ekonomista)

    Kako stoji na stranici HNBa "Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena." Protivnici "stabile kune" još uvijek tvrde da je kuna "prejaka/precjenjena" u odnosu na euro i da je treba "aktivno" depricirati. Ukratko argument kritike je da je politika stabilnosti tečaja još preuranjena, pogotovo kao jedan od Maastrichtskih kriterija jer Hrvatska sigurno neće uvesti euro 1-2 godine nakon što postane članica EU, što znači sigurnih 5 godina od danas. (Hrvatska stoji puno bolje u ispunjavanju Maastrichtskih kriterija od novih članica EU i dobro bi bilo ranije uvesti €, vidi sliku iz Poslovnog)

    Znači, kritika kaže, u međuvremenu se tečaj može koristiti (mutna politička riječ koja zapravo znači depricirati kunu) kao intrument razvoja sa svrhom poboljšanja ekonomske aktivnosti, konkurentnosti i izvoza.

No, ono što ti kritičari a i stručnija javnost (poduzetnici i izvoznici) ne spominju je temeljnu činjenicu Hrvatske ekonomije - visoki level euroizacije. Što to znači zna svatko i bez da ste obrazovani o tome; korištenje strane valute za pohranjivanje vrijednosti financijske imovine.

    To bi značilo da se stabilnost tečaja ne održava samo zbog Maastrichtskih kriterija, već primarno zbog stabilnosti cijena. Uz to, stabilna kuna je izrazito bitna za jednu zemlju sa visokim vanjskim dugom, većinom privatnog sektora koji ima veliki broj kredita (plasmana) sa valutnom klauzulom. Većina financijski obveza subjekata u RH je direktno ili indirektno vezano uz tečaj, tako da "svaka naglašenija promjena vrijednosti domaće valute bila bi praćena i znantnim troškovima" Time bi promjena imala i znatne štete za ekonomiju i financijski sektor. Ako pretpostavimo da bi SDP i Jurčić koristili tečaj, što podrazumjeva znatnu depricijaciju kune, onda to jest naglašenija promjena vrijednosti domaće valute. Nitko se neće baviti mjenjanjem ili fiksiranjem tečaja sa 7.35 na 8 kuna, ipak se radi o promjenama na 10, 12 a moguće i više kuna u odnosu na euro kako bi se "nešto" postiglo. Govorimo ovdje o značajnoj devalvaciji, onoj koja bi imala teoretski pozitivan efekt na vanjsko trgovinsku bilancu.

Krenuo sam sa stabilnošću cijena kao primarna zadaća i cilj HNBa, pa ću i nastaviti sa time. Javnosti je dostupna Analiza Inozemne Zaduženosti RH na stranicama HNBa. U njoj se nalazi i krati pregled "mogućih učinaka depricijacije kune prema euru na Hrvatsko gospodarstvo" stranica 28-31.

    Forsirana depricijacija kune bi se mogla pretvoriti u (preliti u) inflaciju (stručnije rečeno pass-through mehanizam). Ako je naše gospodarstvo i proizvodanja visoko ovisna o uvozima (a vjerojatnost je da jest) efekt depricijacije kune bi bilo povećanje uvoznih cijena, nešto što ima velikog značaja u našem uvoznom gospodarstvu i ne može se zanemariti. No to je upravo ono što se događa! Već sam jednom pisao i rekao da rijetko kada vidim da itko napiše nešto normalno i pametno o utjecaju na uvozne cijene, koje bi naravno krenule za gore. Ne radi se samo da Hrvatska uvozi puno jer želi i "može," već zato što mora uvoziti neke proizvodne komponente i same proizvode koje ne proizvodi sama ili u nedovoljnim količinama. Osim očitih nafte i ostalih resursa, primjerice, ako ne proizvodi dovoljno čelika za potrebe vlastitih brodogradilišta. A i sama domaća proizvodnja (koju Ljubo želi proširiti) je ovisna o uvozu.

    Devalacija kune u odnosu na euro bi bila kontra-produktivna za HNB pošto postoji mogućnost da "prođe" ("prelije se") u inflaciju i time cilj "stabilnosti cijena" bi bio poražen. Umjetno izazvan pad izvoznih cijena ne garantira automatski bolju bilancu trgovanja, jer bi uvozne cjene istovremeno porasle. Ako postoji i sama mogućnost da inflacija krene na gore kao posljedica većih uvoznih cijena, HNB bi trebao (kao što i bi trebao) biti obeshrabren da se "igra tečaja." Primarni cilj HNB je postizanje i održavanje stabilnosti cjena, a jedan pametni HNB se neće upuštati u namještanje tečaja ako postoji rizik nedopustivo veće inflacije. Moguća viša stopa inflacije bi najteže pogodila najsiromašniji sloj građana, pogoršavajući njihov realni dohodak. Postoji dovoljno pritisaka na veći rast cijena u današnjoj globalnoj ekonomiji, još bi samo falilo da HNB po nalogu Vlade uradi nešto što bi agraviralo inflaciju i time učinili samoubojstvo iz zasjede. No mogućnost veće stope inflacije je samo jedna strana medalje, koja ima čak 5-6 strana. ;) Depricijacija bi utjecala na vrijednost izvoza, uvoza, vrijednost depozita (kunskih i €) i vrijednost kredita (kunskih i sa valutnom klauzulom) i time čitavo stanje vanjskog duga.

    Politika stabilnosti tečaja je izrazito bitna za tako zaduženu zemlju kao što je Hrvatska. Umjetno namještanje tečaja je popraćeno rizicima u situacijama velike vanjske zaduženosti, a tim više što velik broj kredita (plasmana) privatnon sektoru sadrži valutnu klauzulu. Klienti kojima su banke dale zajmove sa valutnima klauzulama zarađuju primarno u kunama tako da potencijalna devalvacija kune bi imala negativni efekt na mogućnost otplaćivanje takvih kredita od strane poduzetnika i kućanstava.

    U gore spomenutoj analizi inozemne zaduženosti HNB pokazuje jednostavnu simulaciju učinka 10% depricijacije tečaja kune prema euru, bazirajući se na stanje i uzorku 2005. godine. (str. 29-30 i vidi tablica dolje)
- Uglavnom, depricijacija od 10% bi rezultirala na kraju 2005. da Hr izvoznici roba i usluga dobiju 11,3 milijarde KN više, dok uvoznici roba i usluga bi bili morali platiti 12,9 milijardi više. (negativna razlika i efekt)
- Vlasnici kunskih depozita i depozita sa valutnom klauzulom bili bi bogatiji za 10 milijardi KN, a dugovanja deviznih kredita i kunskih kredita sa valutnom klauzulom 12,2 miljarde. (negativna razlika i efekt)
- Čitavo stanje (stock) inozemnog duga države i privatnog sektora bi porastao sa 120 milijardi KN na 132 milijarde, sa 10% depricijacijom kune prema euru.

Zaključak je da takva depricijacija tečaja kune bi inicijalno imala "izrazito negativan neto učinak."

    Rohatinski je to i sam otprilike tako i rekao u intervju za Privredni Vjesnik u Veljači ove godine. "Dakle, ni u budućem razdoblju HNB se neće upuštati ni u kakve "proaktivne eksperimente" da, primjerice, pokušavajući izazvati deprecijaciju tečaja potakne izvoz i destimulira uvoz. O nerealnosti takvih ideja i o njihovoj štetnosti za ukupnu nacionalnu ekonomiju već smo se mnogo puta ranije očitovali."

Zato, "Ne dirajte mi tečaj, jer će vam vratiti."

    Zato je SDP napravio grešku kad je pokrenuo temu nacionalnog pitanja i glasova dijaspore, znači političkih reformi, umjestio da je ostao na ekonomsko-reformnim pitanjima. Sad nam opet prijeti (ja se nadam da sam u krivu) prepucavanje oko ideoloških problema glasova dijaspore i BiH dijaspore, umjesto konkretnih problema ekonomske politike i reformi. Da, slažem se sa Milanovićem da načelno državljani RH koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj ne bi smjeli glasati na izborima za RH parlament. No nadam se da nas ta tema neće opet koštati još jednih ispravnih ekonomskih izbora, čije su teme i posljedice najbitnije za Hrvatsku sada. Nažalost teme nacionalnih prava i glasovanje iseljenika se teže mogu kvantificirati u nekom ekonomskom pogledu, primjerice troškovi i benefiti. Prvenstveno zbog nedostatka kvalitetne statistike.

    Kao što je većina već ispravno primjetila uglavnom iseljenici sa putovnicom RH ne plaćaju poreze u Hrvatskoj. To su primarno porezi na plaću (davanja), porez na dohodak, razno razne tarife na uvozne proizvode (njihovi auti su kupljeni u inozemstvu) itd. PDV plaćaju kad su u Hrvatskoj, ako jesu koji tjedan godišnje. Isto vrijedi i za domaće studente koji paćaju PDV, vjerojatno njihov najveći porezni teret, dok njihovi roditelji plaćaju poreze iz plaća kojima se isto financira školovanje.

Roditelji de facto stranih studenata (iz BiH ili drugih područja bivše Juge) iako se tako ne računaju, sa Hrvatskom putovnicom ne plaćaju poreze u Hrvatsku državnu blagajnu, dok ti studenti mogu studirati na Hrvatskim sveučilištima. Ok, ništa loše sa tima da "stranci" dođu kod nas studirati, da ih je bar i više. Mladi, obrazovani ljudi, iz bilo koje zemlje, su uvijek vrijedna imovina za jednu zemlju, ne obaveza. Mutni problem je da ti studenti zauzimaju mjesta na fakultetima subvencirana od strane Hrvatski poreznih obveznika, većinom srednjeg i nižeg sloja, ne njihovih roditelja. Većina "stranih" studenata je iz BiH. Mjesta na fakultetima, u ovom našem neefikasnom socijalnom modelu studiranja, bi trebala biti rezervirana za one koji ih i obavezno plaćaju kroz više poreze. Naravno, takvih stranih studenata nema previše, domaći porezni obveznici nisu baš izrabljeni i svakako da obrazovani stranac koji ostane živiti i raditi u Hrvatskoj ima veće benefite za naše gospodarstvo. Možda obrazovanje i nije toliki problem, ali je ilustrativan o krivom principu koji bi javnost trebala prepoznati kad se gosp. Sanader javi sa parolama o "jednakim pravima i obavezama" svih Hrvatskih državljana. Što da idemo dalje i analiziramo korištenje usluga Zdravstva ili isplate nekih oblika mirovina Hrvatskim državljanima koji nikada nisu prebivali u Hrvatskoj, a imaju ta neka "prava?"

    U jednom prošlom postu sam pisao o Hrvatskim iseljenicima koji žele investirati u Hrvatsku, ali to rade uglavnom zbog srca, ne ekonomskog interesa. Kad bi postojali uvijeti i dobri poticaju za njihovo investiranje, imali bi i interes investirati u Hrvatsku a time i prava i obaveze. U tom slučaju moglo bi se i diskutirati o vrijednosti njihovih glasovima za Hrvatsku. Prije je ta prevaga bila disproporcionalno velika sa 12 zastupnika od 120 (pa 132) u Saboru iz dijaspore, što je uglavnom značilo iz Hercegovine. Razlog tomu je bilo oko $4 milijuna dijaspore donirano za kampanju HDZa 1990 i ostali neznani milijuni za "obranu" Hrvatske. U to doba bilo name je i u interesu (koliko god to čudno zvučalo) da se "mazimo" sa dijasporom jer je ona slala ogromne količine novca nužno potrebnog mladoj Hrvatskoj. Nažalost kroz kasnije 1990te to je imalo i dugoročno pogubne efekte na naše gospodarstvo. Zna se da je Tuđman slao i milijardu maraka na godinu u Hercegovinu, a kad je Račan došao na vlast je to uspio srezati na oko 300 milijuna na godinu.

    No, što bi bilo uredu i prihvatiljivo učiniti jest dovesti dijelove dijaspore nazad, pružiti im poticaje da se integriraju u ekonomiju i tako beneficiraju Hrvatskoj, umjesto inzistiranja na nekom političkom integracijom kroz prava glasovanja jer "svi Hrvatski državljana imaju ista prava i obaveze" kad to jednostavno nije realnost. Sada, u ovakvom stanju, Sanaderu su ti državljani vrijedni samo zato jer i ako HDZ ne osvoji većinu u Saboru sa glasovima dijaspore možda može imati prevagu da ponovo formira Vladu. Svi koji imaju putovnicu RH, nebitno sada kako su je dobili, su dobrodošli u Hrvatsku kao povratnici ili jednostavno kao imigranti. Hrvatskoj je potrebna imigracija zbog negativne demografske slike i prospekta u budućnosti. Neki dan se HGK oglasila kako planira konferenciju o imigracijskoj politici jer "nema te natalitetne politike koja će riješiti problem negativne demografije."

    Kad već imamo toliku emigraciju državljana (sa RH putovnicama), trebalo bi njih dovoditi nazad sa olakšavajučim poticajima za investiranje i poduzetništvo ovdje. Svi su dobrodošlo, i iz Kanade i iz Hercegovine. Puno isplativije nego tražiti neke nove imigrante, prolaziti kroz birokracijske zavrzlame i otežavajuće "poticaje" i potom učenje jezika. Ako Hrvati u Hercegovini žele glasati i baviti se Hrvatskom politikom neka pređu granicu, žive i rade ovdje. Neka se HDZ i SDP potrude dovesti nazad te naše građane sa "istim pravima i obavezama", ekonomski nek ih integriraju unutar granica RH, pa onda mogu biti i politički ispravno integrirani na osnovi njihovih realnih obaveza u društvu, ne ideoloških ili teritorijalnih. Hrvatska država je sada samostalna i potreba za glasom i predstavnicima u Saboru iz Hercegovine je prestala. Nova osovina Zagreb-Mostar bi trebala biti ekonomske prirode, ne političke. Takva bi bila od koristi Hrvatskoj. Sanaderovi potezi (pokušaj ujedinjenja HDZ BiH) i stavovi o glasovima dijaspore (primarno misleći na Hercegovinu) su ništa drugo nego potezi kako se održati na vlasti, a ne kako reformirati tu vlast na dobrobit građana Hrvatske.

    Da ne pomislite kako sam blesav što idem pisati o ovakim temam na jednom blogu želio bih reći zašto sam se odlučio na to. Studija radi jedan (empirijski) pregleda i opis regularnosti koje se povezuju sa fiskalnom politikom, levelom razvijenosti i ekonomskim rastom za 100 zemalja u razdoblju od 1970-1988 i povijesni razdobljem 1870-1988. Upravo onim o čemu se priča svih ovih tjedana u hrvatskoj vezano za gospodarske programe. Koji level oporezivanja? Što oporezivati? Kakva je rashodovna strana tih većih poreza? Da li će se investirati u javne projekte ili povećati potrošnja kroz socijalne programe? Kako će to utjecati na gospodarski rast i prospekt razvoja? Sve su to pitanja koja, možda javnost neće odgovoriti, ali trebala bi razumijeti i biti svijesna posljedica određenih strategija. Kao što autori kažu u uvodu:

    "Ako pitate ekonomista da objasni performanse rasta pojedine zemlje, on će po svoj prilici spomenuti fiskalnu politiku kao važnu determinantu rasta. Ova duboko ukorijenjena vjera da oporezivanje, javne investicije i drugi aspekti fiskalne politike mogu pridonjeti čudu rasta (-misleći na ekonomski rast-) kao i trajnoj stagnaciji je bila artikulirana u kontekstu modela rasta tijekom zadnjih tri desetljeća."

    Nažalost, naša javnost je nedovoljno ekonomski obrazovana u usporedbi sa zapadnim zemljama pa se oslanja na glas stručnjaka da pohvali, kritizra ili ukaže na probleme određenih prijedloga poreza i fiskalne politike. Ako ste gledali Kontak sa Hloverkom sinoć mogli ste čuti i Željka Lovrinčevića odmah u uvodu kako kaže da se svi ekon. prijedlozi do sada "u suštini rade o preraspodijeli" nacionalnog dohotka i rasta među grupama. Drugim riječima predlaže se fisklanom politikom kome uzeti kroz porez a kome dati. To je za sada srž svih gospodarskih programa. NE predlaže se (za sada!) kako poticati veći ekonomski razvoj i rast kolača pomoću novih instrumenata, već samo njegova raspodijela zbog socijalnih pravednosti. Primjerice, HSU je predložio, kao jedan od riješenja financiranja mirovinskih izdataka, povećanje doprinosa (što znaći poreza) iz plaća.

    Da ne dužim sa već prije rečenim, evo glavnih pronalazaka autora, koje možete i sami pročitati u sažetku:
i) postoji snažna asocijacija između nivoa razvoja i fiskalne strukture: siromašne zemlje više se oslanjaju na poreze međunarodne trgovine, dok su porezi na prihode važni samo u razvijenim zemljama.
ii) fiskalna politika je pod utjecajem razmjera ekonomije, mjereno njenim stanovništvom.
iii) investicije u transport (promet) i komunikacije je dosljedno korelirano sa rastom.
iv) efekti oporezavanja je teško izolirati empirijski.

    Znam, ne zvuči baš zanimljivo samo na prvi pogled. No, ako malo razmislite (zato kažem da je ovo samo za znatiželjne) moguće je razumijeti kako se neki od ovih "nalaza" odnose na Hrvatsku. Primjerice pod iii), Hrvatska je imala i imati će još, velikih državnih investicija u promet i to je pridonjelo rastu. (Korelacija ne znaći automatski uzročno posljedičnu vezu, no ovdje je dokazano da to jest) Ili primjerice iv) koji vrijedi i za one koju su za i protiv poreza na kapitalnu dobit. Političari (bio to Jurčić ili Čačić) se vole razbacivati kako znaju što će se dogoditi kad se uvede ovaj ili onaj porez, koliko bi dobila država i na što potrošila i općenito sve efekte poreza. Oni to "razumiju." Javnost bi trebala znati da to nije tako jednostavno, da postoje pozitivni i negativni efekti, dugoročni i kratkoročni i tražiti konkretne prijedloge, modele i dokaze onoga što se predlaže. Prijedlozi tipa "uvesti ćemo porez na kapitalnu dobit kako bi ispravili grijehe privatizacije i povećali potrošnju na neke solidarne programe" ne bi prošli ni u jednoj razvijenoj, normalnoj državi bez konkretnih objašnjenja i navođenje svih efekata. Kod nas se javnost drži naivnom i misli da će popiti sve populističke prijedloge jer su solidarni.

    No, na sreću malo dalje u studiji se nalazi kratki sadržaj (sažeti pregled) "deset stiliziranih činjenica" koje su Easterly i Rebelo pronašli. Ne tvrdim da dokazuju ili su relevantni za sve u Hr, ali ako se razmisli malo više može se uočiti veza sa našom zbiljom i prijedlozima. Ja ću zvijezdicama označiti one za koje ja mislim da su relevantni, a moji komentar je u navodnicima.

*(1) Dio javnih investicija u transport i komunikaciju je snažno (robusno) koreliran sa rastom u našem presjeku (presjek podataka o 100 zemalja između 1970-1988) kad kontroliramo za mnoštvo standarnih varijabli.
**(2) Državni proračunski višak je isto dosljedno koreliran sa rastom i privatnim investicijama u našem presjeku. ("Sjetite da svi dosadašnji prijedlozi o mirovinskom sustavu predkazuju znatno veći deficit i zaduživanje.")
(3) Veza između većine drugih fiskalnih varijabli i rasta je statistički slaba. ("Ovo jedino preskačem dalje jer se radi o stat. tehničkim zaključcima.")
*(4) Državi prihod/BDP raste kako raste dohodak po stanovniku (Wagnerov zakon) u našem sadašnjem presjeku (1977-1988) i povijesnom presjeku 28 zemalja između (1870 - 1988) ("Da li je moguće da veće oporezivanje i teret na poduzetnicima umanjuje rast prihoda po stanovniku?? Retoričko pitanje.")
(5) U oba seta podataka, promatramo da kako dohodak raste, porez na međunarodnu trgovinu pada kao udio državnih prihoda, dok udio poreza na dohodak raste. ("Ekonomska zakonitost i još kad bi država srezala poreze na uvoze dohodak po stanovniku bi narastao.")
**(6) U našem presjeku, države sa većim prihodima imaju relativno veću državnu potrošnju na zdravstvo i veće programe socijalne sigurnosti. ("Evo nebuloze za one koji predlažu SADA veće socijalne programe. Još nismo država sa većim dohotkom po stanovniku, oko 40% prosjeka EU, a već sada se predlaže veća potrošnja na socijalu, sada se traži veće djelove kolača umjesto da ga sada prvo ubrzano povećamo na recimo 80% prosjeka EU i onda komotnije raspodijelimo.")
(7) Izbor fiskalnih instrumenata čini se da je povezan sa razmjerom ekonomije. U obe grupe podataka pronalazimo da kako populacija raste, udio poreza na trgovinu pada a udio poreza na dohodak se povećava. (" Samo kao podsjednik, Hrvatska populacija se smanjuje.")

(8.) Naš presjek podataka pokazuje da zemlje sa većom populacijom troše više na obranu i manje na transport i komunikaciju.
*(9) Viši leveli nejednakosti u raspodijeli prihoda ("ili dohodovne distribucije"), promatrani prije 1970, su asocirani sa višim levelima javno pruženim obrazovanjam u periodu 1970-1988.
(10) Nema značajnih razlika u fiskalnoj politici demokracija i nedemokracija jednom kad kontroliramo za level dohotka.

    Istina, određena svota novca se ne ubire porezom jer je dio sive ekonomije, porezi je ne zahvaćaju. A što bi se zvalo sivom ekonomijom ja zovem "ljudi sklanjaju svoju zaradu od grabljive države." Sad vi odlučite zašto ljudi "sklanjaju" novac i da li je država grabljiva. Uglavnom, ako netko u HSU-u ima prijedlog kako ubrati 8 milijardi "neubranog" poreza neka predstavi model, umjesto modela kako još cijediti državu, i.e. "limun" koji predstavljaju porezni obveznici. O SDP-ovom prijedlozima sam već pisao u prošlom postu (i na pollitika). Uglavnom radi se o velikom povećanju rashodovne strane za mirovine. I kad ne bi bio protiv državnog mirovinskog sustava, definitivno sam protiv velikog zaduživanja radi financiranja potrošnje ili dizanja/uvođenja poreza radi potrošnje. Hrvatska jednostavno nema sredstva sada za velika povećanja rashoda iz državnog proračuna, a da ne uspori ekonomski rast i razvoj. Ne možemo imati tortu i jesti je u isto vrijeme, bar ne u kratkom roku. Kako sad prelazim preko prezentacije na SDP-ovom siteu vidim da najavljuju povećanje državne potrošnje od 2.5 milijardi KN, odnosno 1% BDPa. već u prvoj godini mandata. Država već jede previše BDPa kod nas i cilj bi trebao biti da se to smanji i da privatni sektor jede više BDP, tj. da više pripada njemu, a ne državi. Baš kad se udio državnog rashoda u BDPu smanjio, SDP u HSU bi ga povećavali. Naravno, zato jer su se i prihodi povećali, pa se tipično za ljevicu želi povećati državna potrošnja, a HDZ odoljeva povećanju potrošnje iznad planiranog. Makar nešto od liberalnog duha da pokažu. (No da ne ostanem dužan HDZu, problem nelikvidnosti u poduzećima je djelomično njihova krivica. Plaćaju i novac puštaju kad i kako žele, što mali i srednji poduzetnici znaju dobro. Članak o tome pročitajte u novom Lideru)

    A nije ni zbog toga ni zbog već napisanog posta o lošim predkazanjima takve politike da sam protiv, već i zbog kratkoročnog i neukog pogleda.
Šuker je ispravno konstatirao da se neke projekcije programa u fiskalnoj politici NE mogu raditi za sljedeću godinu ili dvije, što SDP prikazuje u svom programu. Kad govorimo o mirovinskom sustavu i bombastičnim najavama o povećanju državne potrošnje na isti za 1% BDPa, ili 70% prosječne plaće, projekcije potrošnje i troškova se zdravo razumski rade za sljedećih 10+ godina. Pod to spadaju i reforme zdravstvenog, obrazovnog sustava i državne administracije. Politički i ekonomski je naivno najavljivati ovako neke defacto dugoročne reforme mirovinskog sustava sa projekcijama potrošnje u sljedeće 1-2 godine. No ja se nadam da javnost neće biti naivna i da razumije da su i HSU i SDP-ov prijedlog "jahanje na valu" novih državnih prihoda. No oni povećano traju dok traje i ekonomska ekspanzija.

    Neka SDP i HSU objasni kako će financirati sva ta nova obećanja ako dođe do recesije za dvije godine. (imajte na umu dozvoljene granice deficita EU-e ;) ) A di su zdravstveni i obrazovni dijelovi proračuna sa njihovim reformama?
Slično, ako ne i gore, vrijedi i za HSU-ov prijedlog. Predlažu još veće povećanje izdvajanja za mirovine. Odmah, već ove godine, se država treba zadužiti 500 mil. da bi povećala mirovine PLUS 425 mil. "za dodatne odredbe" što nas dovodi do vrtoglavih skoro 1 milijardu kuna zaduživanja do kraja 2007! Za 2008 je potrebno još 2 milijarde. Novca iz proračuna nema za sada, a Sanader treba pronaći 3 milijarde za isplatu duga. No to ko da stvarno nema nikakve veze za naše "pravedne i socijalne" partnere i njihove nerealne prohtjeve. Koliko su solidarni je pokazao Sever u Otvorenom sa decidiranim "Umirovljenike ne zanima po kojem modelu će se problem riješiti!" Možda umirovljenike i ne zanima (iako moja baba kaže drugačije) ali "zanima" ekonomsku realnost, EU a i buduće generacije pred kojim ekonomija i ti dugovi ostaju.

    No, ima HSU riješenje za nedostatak novca i prevelike proračunske izdatke. Prijedlozi riješenja su sa HSU site-a, u tablici. Problem je:
-Nedostatak novca?
-Proračunski izdaci preveliki!? Cilj: -Povećati uplatu mirovinskih doprinosa.
-Postaviti visoke ciljeve socijalne sigurnosti građana.
Riješenje:
-Razračunavanje sa sivom ekonomijom.
-Utvrditi izdatke za mirovinu kao granicu ispod koje se ne može (14% BDP-a).

     Sasvim je "normalno" tražiti povećanje doprinosa iz plaća ... ukoliko se ne razumiju negativni poticaji na rad i zapošljavanje od strane poslodavaca u ovoj našoj i ovako lošoj demografskoj slici. Time nam i tržište rada prijeti biti sve više sklerotično. Pisao sam već prije o demografskim problemima Hrvatskog mirovinskog sustava i njegovoj sadašnjoj neodrživosti, što vrijedi i za druge zemalje. Kad bi i jedan od ovih mirovinskih programa bio proveden sistem bi još brže krahirao i svi učinci dosadašnje reforme bi bili izbrisani. Nije ni to loša ideja. Ukratko ovdje a prošireno pročitajte na mom starom postu, kako će se povećati broj radnika (osiguranika) po umirovljeniku još je uvijek misterija za sve stranke i sindikate. Vjerojatno većim ekon. rastom, no kako će se ostvariti uz veća porezna i dužnička opterećenja na gospodarstvo objašnjavaju nit' SDP a najmanje HSU. Da ne kažem ništa o produktivnosti, kojom se nitko izgleda ne bavi, a kritična je.

    SDP-ov prijedlog riješenja nedostatka novca je uvođenja poreza na kapitalnu dobit (ili konkretnije dividendu u ovom slučaju) i prijeti ne samo većim poreznim opterećenjem na građane, već usporavanjem razvoja domaćeg tržišta kapitala gdje bi se država mogla zaduživati jeftinije nego vani. Uostalom, treba znati da izdavanjem obveznica na domaćem tržištu stvara se interni dug čija isplaćivanje predstavlja internu redistribuciju kupovne moći od grupe koja plaća porez i druge koja je u prošlosti posudila novac državi. Nasuprot tome, zaduživanje vani stvara externi dug tokom čije isplate resursi napuštaju granicu RH i odlaze u strane ruke. Resursi napuštaju zemlju i umanjuju produktivne mogućnosti. Relativno je bolje da je više državnog duga u domaćim rukama.

     No, lako se razbacivati populističkom retorikom, pogotovo u izbornoj godini. Konkretni prijedlozi koji neće shrvati budući ekonomski rast, povećati državni udio u BDPu i strukturalno oslabiti ekonomiju se NE naziru. Jedna od zamjeraka Jurčićevu programu je da "porezna politika ne može ispraviti grijehe privatizacije." Dodao bih tome da ne može ni ispraviti skrivene nepravilnosti i nepravednosti socijalističke mirovinske strategije u kojoj je država glavni jamac. Jedino dugoročna reforma mirovinskog sustava u sljedećih 10 godina, kojom se zdravo razumski smanjuje državni udio, povećava privatni kroz smanjenje doprinosa iz plaća i tako potakne veći ekono. rast može poboljšati stanje sadašnjih i budućih umirovljenika. Država nikada ne bi smijela biti glavni i jedini izvor prihoda u mirovini. Brzinsko povećanje rashoda iz proračuna za kratkoročno povećanje mirovina i financiranje veće potrošnje može imati pogubne efekte na gospodarstvo za svih. I zato bravo Šuker. ;)

P.S. Nisam vidio Otvoreno u Srijedu, nažalost, pa ne mogu komentirati dok ne vidim bar neke isječke.

    Sveukupna mirovinska strategija će stajati, planskih 2.2 milijarde kuna i temelji se na 7-8% planiranog ekonomskog rasta i tipično za socijaliste, većim porezima, u ovom slućaju porezima na dividendu. Naravno očekujte više od "samo" 2.2 milijarde, to je "samo" inicijalna "ponuda." Kako SDP najavljuje da je cilj postići veći udio mirovina u prosječnoj Hr. plaći, od 45%, ako realne plaće kojim slućajem počnu rasti brže sa ubrzanim ekon. rastom, SDP se neće ustručavati da potroši više. Sukladno tome, u svojoj ekonomskoj ...ahm...."listi želja" SDP i Jurčić najavljuju korištenje fiskalnog deficita kao instrumenta ekonomske politike pomoću kojeg bi postigli svoje ekonomske, ali kako vidimo i političke ciljeve. Znači ne radi se samo o povećanju poreza nego istovremeno povećanje deficita. U prvoj godini mandata biti će gotovo nemoguće povećati rast na 7-8 %, to i SDP priznaje. Tako da će proračunski deficit sigurno porasti u toj godini (osim ako se EU ili MMF ne pobune) zbog silnih obećanja potrošnje, a zapravo nigdje nismo vidjeli i čuli da li će rasti u sljedećim godinama ili će se ići na smanjenje rashodovne strane, tj. smanjivanje države u ekonomiji. Nije za očekivati od socijalista. Ja sam skeptičan da će sa ovakvim "programom" postići obećanja. Nisu predstavili ni jedan konkretana argument KAKO bi se to postiglo, ali to ionako javnost ne zanima izgleda, bito da je retorika pravedna i socijalna, tj. solidarna. I to nas dovodi nazad na onu "diskusiju" sa početka, o etičnosti deficita.

    Pa kad već govorimo o pravednosti, poštenju i solidarnosti, koje je za nas odlučio definirati SDP, da li je državni deficit nepošten prema budućim generacijam? Diskusije o državnom deficitu, uzrocima i posljedicama, su uvijek žive i aktuelne u ekonomskim krugovima. Pa tako je ovih dana Will Wilkinson sa Cato Instituta i gostujući bloger na The Economist-ovom blogu FreeExchange reagirao na post Matthew Yglesias "The Ethics of Deficits." Yiglesias, liberalni (u Sj. Američkom smislu što bi kod nas bilo socijaldemokrat) bloger kaže da nema neovisnog, moralnog pitanja povrh ekonomsko-tehničkog pitanja (koje je stvarno bitno) da li deficit ostaje na grbači mlađih generacija. Ako država poveća potrošnju kroz deficit (dug) da bi financirala investicije u javnom sektoru koje će povećati ekonomski rast, taj veći ekonomski rast će kompenzirati kasnije troškove isplaćivanja deficita. Primjetili ste trik riječ, investicije. Ako deficitarna država pak ode u smjeru nediscipliniranog financiranja privatne potrošnje starih (povećanje rashoda za socijalu i mirovine) većeg ekonomskog rasta neće biti i buduća isplata duga će biti veća. Ali će biti međugeneracijskog transfera i redistribucije prihoda, od budućih mlađih generacija (recimo nas mladih ali i mlađih u budućnosti) prema sadašnjim starim!

    Mr. Wilkinson ispravno kaže, kao što i svi već znamo, da stari ljudi (aka. umirovljenici) su moćna politička sila i njihov utjecaj na fisklanu politiku će i dalje samo rasti u Hrvatskoj, kao i drugim zemljama, pošto naša demografska slika nije najbolja. Za očekivati je s velikom vjerojatnošću da će državna potrošnja deficitom biti usmjerena ka potrošnji umirovljenika, umjesto na bolje javne investicije za dobrobit svih građana i svih generacija. Deficit će plaćati sadašnji i budući skuplji stil života umirovljenika. Jednom kad država poveća takvu potrošnju, svaki novi umirovljenik će tražiti samo istu i veću sumu za nju/njega, neće se zadovoljiti smanjenjem i rezanjem državne mirovine. Takva institucija je pogubna za razvoje jedne zemlje. Dva su razloga za takvo, istina racionalno, ponašanje.

1. Stariji imaju interes financirati potrošnju kroz zaduživanje rađe nego kroz povećanje poreza. Nitko ne voli veće poreze i oni jednostavno neće biti živi kad bude trebalo isplaćivati dug. Mlađe generacije, njihovi unuci i unuke, hoće i morat će ga isplatiti. Da li je to Solidarno prema njima (nama)? Mislio sam da Hrvatska na mlađima ostaje, pogotovo onima koji NEMAJU predstavnike u parlamentu DANAS.
2. Umirovljenici nemaju pretjerani interesa za financiranje investicija od kojih neće uživati. Veći ekonomski rast i razvoj od investiranja u javni sektor će beneficirati u budućnosti mlade, ne današnje stare. Tako da, kako piše Wilkinson, za očekivati je da umirovljenici traže (lobiraju ili jednostavno kao kod nas imaju svoje predstavnike u parlamentu) veću potrošnju za stvari koje mogu konzumirati dok su još živi. (Više epizoda Mlakara i Kola Sreće ili možda nove epizode Malog Mista na javnoj tv)

    Zapravo, nedostatak potrebnih investicija u javnom sektoru danas, koštati će nas %-tke ekonomskog rasta i razvoja u budućnosti. Da li je to Pravedno prema budućim generacijam?? Kao što sam napisao prije, SDP najavljuje povećanje deficita kao instrumenta ekonomske politike plus projekt financiranja potrošnje kao najskuplji projekt, znaći skuplji od investicija u javni sektor. Ostavljam da vi stavite dva i dva skupa i odlučite da li ima nekog etičkog pitanja od pravičnih nam socijalista. Sa čisto ekonomske strane nema. Isto je da li se današnja konzumacija poreza financira današnjim većim porezima ili sutrašnjim, transferi među današnjim poreznima platišama ili sutrašnjim.
    No, problem je da je takvo financiranje deficita izrabljeni transfer zbog potrošnje, a ne legitimini transfer zbog investiranje u budućnost zemlje. Moj, kao i vaš, budući unuk/a nemaju predstavnika u parlamentu da glasa protiv budućih većih poreza bez benefita većeg ekonomskog razvoja. No ima pravo na bolju školu, novo zdravstvo (kod nas bolje više nije ni bitno) sigurnije ceste, nove pruge i povrh svega pravosuđe i to danas!

     Moje razmišljanje ide prema tome gdje bi Hrvatska pripala, tj. kojoj ekonomskom razmišljanju bi se priklonila. Neki će sada misliti da postoji samo jedna "zdrava i efikasna ekonomija," jedno slobodno tržište i njegovi zakoni, jedan pojam konkurencije i prema tome ne bi trebalo biti nekih nedoumica što "izabrati." No da je tako jednostavno ne bi postojale razlike unutar ekonomija EU. EU je nasuprot Sj. Amerike pa čak i JI Azije regija vrlo anemičnog ekonomskog rasta posljednjeg desetljeća, visoke nezaposlenosti, rastućeg protekcionizma, državne intervencije i naravno pravi regulatorski i birokratski raj u Bruxelles-u. Subvencije poljoprivrednicima (Francuzi vodeći) su rasipne, no i SAD nije daleko od te kritike. Ekonomski problemi koji se pretaču u socijalne probleme su najvidljiviji u Francuskoj. Sa visokim porezima, izdašnim socijalnim davanjima (a i dugom od €1,100 milijarde) i krutim zakonima o radu (ultra sigurnost) Francuska je druga od dna po rastu. Veliki državni apart je omogućio samo da se stotine tisuća ljudi navikne na dostupnost sigurnih državnih činovničkih poslova. No to je Stara Europa. (Iako se možda i Bugarska ekonomija kreće ka tom trošnom i pogubnom načinu.)
    Obruč EU čine progresivnije države nove Europe, bržeg ekonomskog rasta, poput Istočnjaka sa svojim flat-tax, "čuda" od Estonije i Irske, a dakako i Danske, Velike Britanije, koje su sve pokazale da politika i zakoni prijateljski slobodnom tržištu isplaćuju dividende (manja nezaposlenost, veći BDP, veći standard). Danska je svijetski poznata po svom "flexicurity" modelu zapošljavanja, koji se i kod nas od nedavnog predstavlja. Kad je Francuska najavila uporabu Danskih načina i pravila za svoju reformu tržišta rada krenuli su protesti. Nordijske ekonomije, koje nisu u euro zoni, izgledaju puno jače od onih u euro zoni po svim makroekonomskim pokazateljima. Šveđani, tradicionalno najljeviji od europske ljevice, su se odlučili nedavno na smanjenje poreza kako bi još povećali zaposlenost koja je i ovako negdje oko 4%. Citiram:
“…to reduce unemployment by cutting the tax burden on employers, weaning people off benefits and shrinking the role of the government in business.”
“…da smanjimo nezaposlenost rezanjem poreznog opterećenja na poslodavce, odvikavanjem ljudi od beneficija i smanjenjem državne uloge u poslovnom sektoru.”
    Kad ćemo čuti takav govor od naših političara? Kad će se progledati i imati viziju? Kod nas je još živa "alternativna" social-demokracija i ideje da se poveća porez kako bi povećali ... zaposlenost? ekonomski rast? Ili državnu ruku? To je stara Europa koja govori. Ako u Europi gledamo na novu i staru, što vidimo u Hrvatskoj? Kojoj to Europi se želimo približiti? Ili možda želimo biti neka treća nova Europa? (Nije loša ideja) Kod nas, za razliku od ostatka Europe, nema pravih i jasnih razlika među ekonomskim strujama u politici još. Retorika i načelo postoji, ali u stvarnim ekonomskim politikama, projektima, prijedlozima nema razlike između SDPa i HDZa. Dio smo stare Europe, a nismo ni razvijeni kao oni. Još uvijek nema konkretnih prijedloga iz ekonomskih strategija obaju stranaka, a i drugih. HDZ-ova se očekuje sredinom 5. mjeseca, kao i DC-a, a SDP svoju "Power Point Strategiju" promovira po državi. To nije sve, zar ne?? Gdje su temelji tih ciljeva?? Zašto se to ne promovira? Ili sam ja loše informiran?

    Jako malo, a sigurno malo u javnosti, ima otvorenih i stručnih diskusija o ekonomskoj politici, njenom stanju i smjeru. U smjeru nove Europe ili nazad u staru, tromu? No krenulo je, ja se nadam, na bolje. Nešto što se nije vidjelo prošlih godina je da se okupljaju, sudjeluju i svoj glas daju stručnjaci više nego prije. Rasprave i prijedloge na skupovima imaju respektabilni ekonomisti, koji sigurno znaju (dal umiju je druga stvar) više od sadašnjih "ekonomista." Pravilno konstruirane ekonomske misli i mišljenja su u nestašici kod nas. Još uvijek se sve svodi na "zavjere kapitalizma" "eksploitacije resursa" i sličnih šablonskih i krivih fraza. Npr. gledam ja Novac na NovojTV i pojavi se naš ...ahm... "respektabilni" dr. Slavko Kulić. Poućava nas da se "Hrvatskom društvu nameće trgovačka umjesto proizvodna orijentacija" u vezi dolaska stranih shopping lanaca. Od koga se to nameće? Sigurno od vanjskog, krupnog kapitala (što god to značilo), a nikako nije posljedica loših unutarnjih odluka naše politike? Da li to vrijedi i za druge države, Češku, Slovačku, Estoniju, koje imaju strane lance na svom tržištu, a uspiješnije su od nas, više proizvode i izvoze? Srećom prof. Nikola Knego je unio malo zdravog razuma rekavši da je strana konkurencija doprinjela smanjenju cijena, a i otvorila je radna mjesta za najsiromašnije, bez stručnog obrazovanja. No to je sve loše izgleda. (Bah! Cijeli post bi mogao samo o takvom razmišljanju, a možda i hoću.)
    Naziru se struje koje imaju potencijal za pravi efekt na Hrvatske političare i zakonodavce. Tu su uglavnom respektabilni liberali makroekonomisti, ili klasični liberalni ali ne poznajem ih dovoljna da dam precizni opis, čije nadolazeće viđenje ekonomije će biti hvale vrijedno i nikako moguće ignorirati od strane "politikokrojača." Trebali bi dati zamah svježim liberalnim ekonomskim mislima u Hrvatskoj. Većoj ulozi ideja slobodnog tržišta i kvantitativnoj analizi nasuprot ideologije državnog intervencionizma i velikih porezno/regulativnih opterećenja, tj. "Tajni Ekonomisti" vs. HAZU ideologija i krajnji populizam. Nova Hrvatska vs. Stara. Bitke ekonomskih ideja se vode već desetljećima u svijetu, kod nas tek poćinju imati efekt na javnost i prestaju biti ezoterija. I mladi, kojima i ja djelomično pripadam, ekonomisti daju svoj glas, što je još bitnije jer se uključuju u politički proces ranije i neće ih se moći ignorirati na duge staze. Kroz okupljanje na skupu i udruzi "Ekonomija moderna" (malo stariji link) poručuju da novo vrijeme kuca na vrata, Opatija je ofucana. Amen.
Gdje se možemo svi složiti je da "loše ideje dolaze od loših vođa." Pa tako i u Hrvatskoj. Nisu možda svi naši loši, ali oni najvažniji su definitivno bez vizije, bez stručnosti, neki i bez znanja. Prvenstveno mislim na ekonomiju koju treba pokrenuti da bi se "Pokrenula Hrvatska." Još uvijek široka javnost nema dovoljna informacija da pravi jasnu razliku između zakona ekonomije i populizma. A kako bi i imali kad nitko sa vrha ne objasni, nema diskusija na tom nivou. Zato se mijenja vrh počevši od dna.

Ne želim zvučati pretjerano kritički. Zato prvo, male čestitke što se Vlada Republike Hrvatske (VRH) odrekla prihoda. Odreći se nekih prihoda je dobar način da država ne zaglibi sa konstantnim rastom rashoda, na neke "društveno poželjne" programe, bilo da ih javnost traži ili ne. Javnost, bar Hrvatska, još uvijek misli da je sva državna potrošnja na socijalne programe dobra i poželjna, tj. da nema troškova. No to ipak nije tako. Fiskalna disciplina i ograničavanje državne potrošnje je zdrava ekonomska politika. Zato manje prihoda u državnu kasu je dobra stvar....za početak. Isto tako male čestitke što je VRH odlučio upotrijebiti sofisticiraniji instrument da utječe na cijenu benzina. Umjesto umjetno-administrativnog određivanja cijena, na uštrb INA-e kao šta je prije bila praksa, VRH je izgleda naučio neke osnove ekonomije. Adaptirao se tržišnom gospodarstvu, pa makar i malo. Tu su čak napredniji i od velikih zapadnih sila gdje se država ne bi odricala svojih prihoda, već bi tražila da se silne naftne kompanije odreknu svojih (svojevremeno i kod nas praksa) ili krenula u kampanju da odviknu javnost od pretjerane vožnje, tj. smanje potražnju za naftom.

Svakako da snižavanje i održavanje nižih cijena benzina sa manjim porezima u skupoj europi (nasuport Sj. Amerike) je pohvalno. No evo i malo kritika, tj. zašto niža cijena benzina može polučiti i ne tako dobre rezultate. Cijena utječe kao glavni poticaj na potrošaće, pa sa nižom cijenom količina potržanje za benzinom će biti veća, jeftiniji je. Sama ta povećana potražnja može podići cijenu nafte na svjetskom tržištu. Naravno to ne vrijedi za Hrvatsku koja konzumira relativno zanemarivih 102 000 barela na dan. Ipak, sa većim izgaranjem benzina dolazi i do više štete za okoliš, zdravlje a i veće gužve na cesti. Veća upotreba naftnih derivata samo povećava našu ovisnost o stranoj nafti, nešto što amerikanci dobro znaju i pokušavaju se odteretiti toga. Zato i postoje prijedlozi da se zapravo poveća cijena benzina sa većim porezom na benzin. Amerika i tako ima jedan od najmanjih omjera poreza na cijenu benzina. Cilj je smanjiti količinu benzina i diversificirati u nove, po mogućnosti, zelene izvore energije, ali koji bi naravno bili cijenovno konkurentniji.

No dobro je da se VRH odriče svojih prihoda, a ne prisiljava INA-u na to. INA, ideja je, će uložiti svoje prihode u nužnu modernizaciju svojih pogona i time postići efiasniju proizvodnju i omogućiti jeftiniji benzin na tržištu.