Prvi je (nadam se!) već svima do sada poznat komentar Rohatinskog nakon svog posljednjeg govora, na konferenciji Tržišta novca. Nije onaj komedijozan komentar o populistima. Ovaj oštrije bocka.

"Političari i njihovi ekonomski savjetnici koji postavljaju pitanje zašto ne depreciramo tečaj i što radi HNB pokazuju duboko nerazumijevanje problema."

Čak ne bi rekao da je duboko nerazumjevanje da ti savjetnici ne znaju što govore. Nisu tupi i neobrazovani, ali jesu blesavi ili se barem prave takvima. Kada je ijedan od tih koji zagovaraju depricijaciju ili pak devalvaciju govorio o obje strane posljedica - i dobrim i lošim? Cost i benefit? Bilo urednici raznih poslovnih izdanja ili ekonomski analitičari, svi bi isticali blagodati slabe kune za izvoz, za poduzetnike-izvoznike, bez čak propitkivanja da li bi došlo do toga. Nije bilo govora o posljedicama na inflaciju, zaduženju građana u posjeduju zajmova sa vlautnom klauzulom pa čak ni poskupljenju uvoza.. Eh...

Drugi citati je vjerojatno manje poznat. Analitičar Ivan Rimac iz članka Nade Starijaš u business.hr:

"baš i nema "velike simpatije" za Mesićeve aktualne ekonomske poteze, poput sazivanja ekonomskih savjetovanja i zahtjeva za devalvacijom kune jer to "podsjeća na vrijeme socijalizma, kada se pokušavalo okrenuti kotač ekonomije koja nije stajala na zdravim nogama"

Dobro, Mesić ne može tu ništa u biti napraviti, ali time veće pitanje čemu ovakva zadiranja u monetarne sfere, kao četvrte vlasti u zemlji? Eh da, dobri stari socijalizam koji vlada među mentalitetom političke elite ovim prostorima, u jednom širem smislu stalnog političkog populističkog uplitanja u ekonomske sfere gdje im nije mjesto sa arbitralnim riješenjima i gdje političari nisu potrebni za kreiranje ekonomske politike, te u maniri socijalizma, posezanjem za krivim potezima u krivo vrijeme. Sve "kvalitete" socijalističkog upravljanja su prisutne - od ekonomskog planiranja do centraliziranog menađmenta i unificiranog djelovanja privatnog sektora sa političkom palicom. Kad smo već kod citata, možda ovaj citat bolje dočarava što mislim.

"Economic policy, economic management, and economic planning, no matter how varied in scope and overlapping in practice, are substantially one and the same thing, in capitalist and socialist countries alike: they are acts of economic control. They presuppose the formulation of governmental objectives and the choice of policy instruments, taking account of economic, technological, social, and political constraints. In the West, the national budget represents the main framework of governmental economic policy. No unifying or coordinating plan integrates the multiple activities of the government and of the private sector. In the East, the basic framework of economic policy is the national plan. The plan is supposed to integrate the objectives and instruments for the economy as a whole and for each of its sectors and branches, and to chart all their activities in the short, medium, and long run."

Iz recenzije knjige Socialist Economic Policy, by Bela Csikosnagy, objavljene u Journal of Economic Literature. Godina - 1975.

Da li smo mi još na Istoku? Sudeći po ovim Predsjednikovim skupovima i zalaganjima, jesmo. Ako se ekonomija želi usmjeriti, uspraviti i unaprijediti ima dovoljno materijala za reformirati i ispraviti upravo ono iz starog socijalističkog, redistributativnog sistema koje predstavlja prepreke sada i veće godinama, umjesto djelomičnih nadogradnji na taj sistem, traženjem velikih planova ili prikrivanje stvarnih problema nekakvim mjerama poput devalvacije. Primjerice, politika i subvenciranje brodogradnje se nije sistematski mjenjala desetljećima, isto ako ne i gore u zdravstvu. Obje su u socijalnoj funkciji, ne razvojnoj. Obje su funkcije proračunskih rashoda. Upravo ono što se na zapadu koristi kao glavni okvir za ekonomsku politiku, u Hrvatskoj se korisiti za socijalnu politiku, pa se traže neke druge politike, poput tečajne, kako bi se pokušalo nešto ipak promjeniti u socijalnoj ekonomiji, tj. ekonomiji koja "ne stoji na zdravim nogama."

Čačić, koji uvijek nastupi ekonomski kvalitetnije u javnim istupima od drugih političara, isto ga zna, pretjerati i ispolitizirati u svojoj kritici Vladine (HDZove) ekonomske politike. S obzirom na sve pokazatelje od početka ove godine, ekonomska aktivnost u Hrvatskoj je usporena, ali ne negativna te još uvijek nastavlja pozitivan trend iz prošle godine. Većina realnih pokazatelja iskazuje moderiranje aktivnosti. Ekonomski Institut u svom posljednjem Croatian Economic Outlook kaže kako je u 2008. Hrvatska ušla sa moderirajućom aktivnošću, ali ipak se naziru pozitivni signali koji bi trebali ojačati do kraja godine. EI predviđa rast BDPa za 2008. na 4.5%, primarno zbog rasta osobne potrošnje od otprilike 4%, te rastom investicija za nekih 5.4%. Stopa nezaposlenosti, iako rast zaposlenosti isto moderira, bi trebala pasti na 13.4% ove godine sa 14.8% 2007. godine. (Registrirana nezaposlenost). U Ožujku je već pala na 14.5% što je djelomično sezonska posljedica na mjesečnoj razini, ali i nastavak smanjenja nezaposlenosti na godišnjoj razini. U odnosu na prošlu godinu, stopa je manja za 2.1%. U turizmu broj gostiju i noćenja (fizički pokazatelji koji ne govore koliko ti gosti troše u Hrvatskoj) pokazuje visok rast u Ožujku, iako će vjerojatno on usporiti zbog Nogometnog prvenstva, lošije ekonomske slike u Euro zoni, a možda i Olimpijske igre oduzmu od potražnje za Hrvatskim morem.

Evo kako EI predviđa ekonomsku aktivnost ove i sljedeće godine u posljednjem CEO.

S obzirom na konkretnu definiciju recesije za pojedinu zemlju, kao negativni rast tokom dva ili više uzastopna kvartala, ili proširenije značenje recesije kao znatnog usporavanje ekonomske aktivnosti tijekom par mjeseci, Hrvatska nije u recesiji i ne očekuje se ulazak u recesiju. Kada nije i ne ulazi u recesiju, Hrvatska ne može biti u stagflaciji.

Naime, definicija stagflacije podrazumjeva stagnirajuće gospodarstvo (smanjena proizvodnja/output) i ubrzani rast inflacije. Konkretnije, i nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Primjerice, zbog visokih cijena nafte, kompanije koje koriste naftu u proizvodnom procesu suočiti će se sa pre-visokim troškovima proizvodnje što će ih potaknuti na otpuštanje i povećanje cijena. Tokom prvog naftong šoka 1973-74 inflacija u Americi je porasla sa 8.7% na 12.3%, a stopa nezaposlenosti sa 4.9% and 5.6%. Slična situacija je bila i u drugim zapadnim zemljama. Pošto stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pada u odnosu na prošlu godinu, iako inflacija jest veća, ne možemo govoriti da je došlo do stagflacije kao pojave znatnog rasta nezaposlenosti i inflacije. Takve izjave političara su zapravo senzacionalističke. Kao i obično u Hrvatskom društvu, ekonomske teme i definicije se izvrću zbog političkih razloga i promidžbe. (Sjetite se Milanovća i njegovog karakteriziranja "HDZovog" rasta kao recesijskog, što je naravno bila čista glupost.)

Još jedan način na koji možemo opisati stagflaciju je pomoću MISERY indexa o kojem sam ja već pisao. Zapravo, nije novi način. Misery Index u svojoj najosnovnijoj varijanti predstavlja zbroj nezaposlenosti i inflacije; upravo ona dva pokazatelja čije nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Misery index je tako zapravo mjera stagflacije. Iako je krajem prošle godine i početkom ove MI bio u porastu, za Veljaču i Ožujak on je pao kao posljedica pada nezaposlenosti i relativno malog smanjenja stope inflacije. Prema tome, čudno je zašto je Čačić baš sada odlučio izaći pred javnost sa tezom da je Hrvatska u stagflaciji. Bolji timing je bio u Siječnju, ili pak u Veljači kad se znala stopa inflacije za Siječanj.

Među medijskim izvještajima pojavila se izjava, (izgleda kao Čačićeva ali ja to ne mogu potvrditi pa mu je neću pripisati) da nas je Vlada odvela u stagflaciju. To je zanimljivo. Kroz fiskalnu politiku Vlada može, ako pretpostavimo da ima znanje, mogućnosti, te da je fiskalna politika sve što bi "trebala" biti (a nije), stimulirati agregatnu potražnju kako bi smanjila nezaposlenosti (i povećala inflaciju, što je djelomično bio slučaj prošle godine) ili kako bi restrikcijama na potražnju smanjila stopu inflacije (i vjerojatno povećala nezaposlenost). Tokom stagflacije, Vlada može zadržati potražnju konstantnom, što rezultira smanjenjem outputa i zaposlenosti, ili pak akomodirati šok ponude i prouzročiti skok u cijeni. U svakom slučaju, pomak AD krivulje ne može povećati inflaciju i nezaposlenost u isto vrijeme. Vlada sa svojim ograničenim fiskalnim alatima kojima utječena na potražnju, tako, ne može povećavati nezaposlenost i inflaciju u isto vrijeme kako bi prouzročila stagflaciju. Kako nas je onda Vlada (HDZ) odvela u stagflaciju? Opet politikanstvo oko mogućeg problema.

Za stagflaciju nema jednostavnih, bezbolnih i kratkih riješenja. I to nema nikakve veze sa strankom na vlasti. Treba znati prvo gdje leže uzroci kao i pridonositeljima stagflacije kako bi se moglo razmisliti o kvalitetnoj kombinaciji mjera, koja isto neće kratkoročno stvoriti čudo i riješiti problem. Najočitiji je uzork šok ponude, poput naftnog šoka ili šoka ponude u nekim drugim ključnim sirovinama (poljoprivrednim). No, u tom slučaju nema odgovarajuće odgovorne politike, pogotovo u mali, otvorenim zemljama koje jednostavno ovise o uvozu energije. Gdje Čačić dobiva bodove je zbog svog "naglaska" na ponudu, tj. proizvodnju. Visoke cijene (inflacija) uglavnom potaknu veću proizvodnju, no one ne moraju biti dovoljno snažni faktor ukoliko postoje mnoge skupe prepreke pred većom proizvodnjom, poput regulacija, birokaracije i visokih poreza. Rezanje svih tri je cilj ekonomije ponude što rezultira u povećanoj proizvodnji i zaposlenosti- da li je Čačić onda hrvatski supply-sider?

Bodove dobiva i zbog protivljenja Vladinom "naglasku" na potrošnju kroz smanjenje stope PDVa. Ne toliko zbog toga što je to relativno loša politika. Loša je u smislu da ne čini ništa za konkurentnost gospodarstva. Relativno, jer mogući cilj Vlade je da zadrži isti level proizvodnje i zaposlenosti, pogotovo ako je na već prirodnom levelu. Poticajima za povećanje potrošnje pokušati će akomodirati šok ponude sa povećanjem agregatne potražnje, no to će prouzročiti permanentno veći level cijena/inflacije kao što sam spomenuo gore, situacija kojoj država ne bi smjela težiti. Centralna banka isto može igrati ulogu u akomodiranju šoka ponude, no to je manje vjerojatno jer je njen mandat ipak stabilnost cijena. U tom slučaju potencijalno bi došlo do sukoba monetarne i fiskalne politike.

Bodovi idu Čačiću za kritiku takve ekonomske politike jer predstavlja manje-više istu političku ekonomiju preraspodjele među raznim društvenim skupinama i specijalnim interesim koje sve stranke nude. (Nije ni HNS tu imun sa svojim besplatnim programima na lokalnom levelu.) Možda Čačić i HNS imaju zdrave prijedloge i ideje vezane uz ponudu. Čačić često tako i zvuči - kad se žali na nerazvijenu infrastrukturu u slobodnim poduzetničkim zonama do naglaska na kvalitetnom obrazovanju u svom izbornom programu, deregulaciji i sličnom. Često ne znači i dovoljno doduše. Hrvatskoj treba više zdravih prijedloga na strani ponude kroz kvalitetne poticaje (ne subvencije!) i uklanjanje prepreka. Hrvatski političari se pitaju zašto nemamo dovoljno investicija u proizvodnju i izvoz kad imamo potencijala? No potencijal ne znači i investicijske mogućnosti bazirane na nekoj prednosti (komparativnoj?), inovaciji, zdravom povratu na investiciju, poduzetničkoj klimi. Ne radi se više o odgovoru na šok ponude i kritici Vlade, već postizanju kvalitetnog i visokog ekonomskog rasta kroz poduzetništvo i inovacije, stvaranje kapaciteta i uklanjanju nekvalitetnih politika državnog aparate preraspodjele. Faktori na strani ponude - poticaji investicija, štednje i rada, akumulacija, znanstvena i financijska inovacija, investicija u ljudski kapital, povećanje produktivnosti, konkurentnosti, smanjena regulativa, izgradnja poduzetničke klime (umjesto kratkoročnih poticaja), ulaganja u infrastrukturu osim autocesta - dobivaju malo pažnje, a to Hrvatsku košta. Uostalom, to je i antistagflacijska politika.

Najveći svjetski investitori nisu više kompanije sa Wall Streeta, već državne investicijske kompanije u JI Aziji i Bliskom Istoku. Upravo su one pumpale novac u Wall Street tokom ove financije krize. Zbog straha od političkih agenda iza tih investicija, Zapad podiže prepreke. WSJ piše o svemu tome na naslovnoj stranici u ponedjeljak. Država se afirmira i vraća u određene domene individua, poslovanja i investicija. Iako se ne radi o klasičnom protekcionizmu više, Thomas Friedmanov "ravni svijet" je sve manje ravan. On vjeruje da se radi samo o epizodi, dok Daniel Yergin vidi kraj lake globalizacije.

Rise of Nationalism Frays Global Ties - Trade, Environment Face New Threats; Balkanized Internet

By BOB DAVIS, April 28, 2008

The world isn't as flat as it used to be.

During the long march toward globalization, international borders and trade barriers came down. Communism fell. Protectionist walls in Latin America and elsewhere were dismantled. Governments -- long prone to meddling in trade -- took a back seat to broader market forces.

In a globalization manifesto, New York Times columnist Thomas Friedman declared that the Internet and other planet-spanning technologies were erasing national boundaries. The world, he said in a 2005 best seller, was flat.

No longer. The global economy appears to be entering an epoch in which governments are reasserting their role in the lives of individuals and businesses. Once again, barriers are rising. Call it the new nationalism.

"The era of easy globalization is certainly over," says Pulitzer Prize-winning author Daniel Yergin, whose 1998 book, "The Commanding Heights," detailed the triumph of markets over nations, starting with British deregulation under Margaret Thatcher. "The power of the state is reasserting itself."

(Ostatak teksta niže)

Just a decade ago, Asia, Latin America and Russia were on financial life support from the International Monetary Fund and World Bank. The U.S. was planning yet another round of global trade negotiations. The European Union was writing a constitution to shift power to Brussels from member nations.

Now borrowers shun the IMF and World Bank. Trade talks are shelved. Barriers to foreign investment are rising around the world. State-owned companies are expanding, particularly in oil and gas. Public support of immigration restrictions is growing in countries from the U.S. to India.

The rising influence of governments can be seen in massive state-funded investment pools, many backed by countries that were reeling financially a decade ago. Sovereign wealth funds from Asia and the Middle East are now propping up wobbly financial institutions in the U.S. and Europe, and may hunt next for real-estate bargains. The growth of state power may also serve to make dealing with global climate change -- the most borderless of all issues -- even more difficult.

Security Concerns

What accounts for governments' bigger role? The terrorist attacks of Sept. 11, 2001, refocused the world on security concerns that can be addressed only by national governments. Countries enriched by the commodity boom are increasingly asserting their power, with Venezuela nationalizing oil fields and Russia threatening to cut off natural-gas supplies to Western Europe. A backlash against economic integration has also pressured national governments to retreat from multilateralism: Big pluralities in 21 of 34 nations polled by BBC World Service in December said the "pace of economic globalization" is moving too quickly.

The changes don't presage an era of full-blown protectionism. The 15 countries that have shared the euro since 1999 will, despite occasional grumbling, continue to do so. Governments continue to obey rulings by the World Trade Organization, even if they must rewrite their own laws to comply. Mr. Friedman, the flat-world theorist, says that the reassertion of state power may turn out to be an "episode" rather than a trend, and that technologies will continue to empower individuals across boundaries.

Even so, there are mounting indications that governments are on the ascendant.

National boundaries are going up even on the Internet, the emblem of the borderless world. The Internet was designed to be beyond the reach of governments, shifting power to individuals or private organizations.

Now, pressured by Russia, China, India and Saudi Arabia, the U.S. company that assigns Internet addresses is working on ways for countries to use characters from their home languages. The familiar .org, .com and country codes in Web addresses will be replaced with their equivalents in Chinese, Hindi and many other languages. While that should help locals navigate the Web, it would also put many sites behind curtains to users from abroad. That would spell the end of the days when anyone with a keyboard that produces Latin letters can see sites in any land -- essentially taking the "world wide" out of the World Wide Web.

"We're facing a step-by-step Balkanization of the global Internet," says Columbia University law professor Tim Wu. "It's becoming a series of national networks."

The rising strength of national governments expresses itself in different ways. For rich countries, it generally means higher taxes and more regulation. In the 30 mostly rich countries of the Organization for Economic Cooperation and Development, tax revenue as a percentage of the local economy was higher in 2005, the latest year surveyed, than a decade earlier. That's because of the rising cost to governments of health care and social security.

In the U.S., the severity and scope of the current financial crisis has eroded the case for letting markets operate with ever-lower government guard rails. The current question is not whether regulation will increase, but by how much. All three presidential candidates say they would pass tougher financial-market regulation and would also boost government programs to retrain workers battered by the global economy.

In rich and poor countries alike, immigration has become a powerful political issue, as improved transportation makes it easier for people to move across borders and compete for jobs with locals. There are backlashes against Burmese in India, Haitians throughout the Caribbean, Bolivians in Argentina and Zimbabweans in South Africa. In 44 of 47 countries polled by Pew Research Center last fall, majorities supported further restrictions on immigration.

In poorer countries of Africa and Asia, meanwhile, rising global food prices are prompting governments to erect new export barriers. "There is no place in the world that grows the food we need if we're forced to import," says India's finance minister, P. Chidambaram. "Therefore we have to be nearly self-sufficient in all food items."

Growing Influence

Capitals that once had little sway on the global scene now have a lot. The influence of Brazil, for example, has grown along with its economy. A week after WTO trade talks collapsed in July 2006, U.S. Trade Representative Susan Schwab jetted to Brasilia to confer with the country's foreign minister, Celso Amorim, who also handles trade issues.

Mr. Amorim has become an unlikely power broker in the bid to wrap up the negotiations, which began in 2001. The talks broadly involve a prospective deal: The U.S. and Europe would slash agricultural subsidies if developing nations would lower their tariffs for industrial goods and broaden foreign financial firms' access to their markets.

In the past, developing nations essentially ratified global trade deals negotiated by the U.S. and Europe. But Brazil, India and China are no longer following that script. Mr. Amorim has put together a group of 20 developing nations that want to limit market openings at home while pressing for agricultural liberalization abroad. Their assent is essential to reaching a deal. So far they have withheld it.

"Brazil holds the key to getting this done," says Ms. Schwab.

'It Was a Party'

Citizens of poor countries feel exhilarated by their governments' new power. In Rio de Janeiro, Maria Aparecida Lemos, an AIDS patient who lost her sight, says she "celebrated like it was a party" last year when Brazil's president voided a Merck & Co. patent on an AIDS drug. A Brazilian company now makes the drug, Efavirenz, for a fraction of what Merck was charging. Under global trade rules, developing countries have the right to override patents in emergencies, but few had done so for fear of retaliation.

Merck says it had already reduced the price of Efavirenz and was willing to cut further, but not enough to satisfy Brasilia. "Brazil may not be the kind of place you want to invest in," says Jeffrey Sturchio, Merck's vice president for corporate responsibility. Brazilian officials shrug off such threats, figuring the country's growing wealth makes it a magnet for investment.

Energy companies have been among the first to feel the new nationalism. Since oil prices started rising in 2004, Russia, Venezuela, Bolivia and Ecuador have nationalized foreign-owned oil assets, the first big wave of nationalization since the 1970s. After Venezuela's state-owned oil firm doubled its ownership of heavy-oil projects along the Orinoco River last year, ConocoPhillips pulled out, taking a $4.5 billion charge. Exxon Mobil Corp. left as well, and is suing Venezuela for compensation.

Growing petro-nationalism has prompted Royal Dutch Shell PLC to change the global scenarios its economists create to help the company plot its next moves. In the 1990s, Shell's scenarios assumed government power was diminishing. The company invested heavily in Russia's Sakhalin oil fields, assuming it would see minimal interference. But as the Kremlin tightened its grip on the energy sector, Shell was forced to sell half of its stake in the project to Russia's state-owned OAO Gazprom.

In this decade's models, governments play a more central role. One of Shell's two current scenarios envisions that government dominion over resources -- nearly 80% of world oil reserves are controlled by state-owned firms -- will continue. In the other model, governments are still at the center of decision making but recognize a common interest and agree to address climate change, says Jeremy Bentham, Shell's vice president for global business environment.

Recognizing the powerful role of state-owned oil companies, Shell is investing heavily in unconventional oil sources, many of which have little prospect of expropriation. It recently announced a $10 billion expansion plan in the tar sands of Canada. It has also increased its focus on biofuels made from, among other things, algae and wood chips.

Pitney Bowes Inc., a postal-machine maker in Stamford, Conn., is also trying to adapt. Over the past decade or so, it had moved a lot of its production to China. It also had outsourced back-office computer operations to India.

But more recently, the company has started worrying about the security of those supply lines. "We're always concerned that the nationalists there will come and take over" our suppliers in China, says Cynthia Schmitt, the company's vice president for enterprise risk management.

So over the past three years, the company and its overseas suppliers have begun stockpiling more postage-machine components. Pitney Bowes also began insisting that its vendors in India have backup servers in other countries. So many U.S. companies do business in Bangalore and other Indian cities, Ms. Schmitt fears they could become terrorist targets.

Similar concerns are felt by other big companies. AMR Research Inc., a Boston consulting firm, says it surveyed supply-chain managers at big U.S. firms in March about how they would rank the risks they face doing business globally. About 30% of them rated "country risk" -- geopolitical problems or natural disasters -- as their most significant.

Some companies are seeking havens closer to home. As some U.S. corporations relocate operations from lower-cost spots in Asia, Mexico -- which has a free-trade pact with the U.S. -- has seen a surge in foreign investment, up 21% last year to $23.2 billion.

Some of the world's biggest new investors are government-run investment funds. In the Middle East and Russia, sovereign wealth funds are powered by oil revenue; in Asia, they're fed by other export earnings. In all, the funds have a total of $3 trillion in revenue and have used the money to buy stakes in Citigroup Inc., Merrill Lynch & Co. and other battered Wall Street firms. While the infusions have been lauded by the U.S. Treasury and capital-short Wall Street firms, they also aroused suspicions here and internationally that the investors could have political agendas.

Now, many national governments are raising barriers against such foreign investment. The U.S., Canada, Germany, France, Japan, South Korea, Australia, Hungary and Greece are proposing or enacting restrictions on investment by state-owned firms from other countries, according to a forthcoming study by the Council of Foreign Relations. China and Russia, which have sovereign wealth funds, are staking out "strategic sectors" where foreign investment would be restricted, say the study's authors, investment-law specialist David Marchick and Dartmouth economist Matthew Slaughter.

National Muscle-Flexing

Muscle-flexing by national governments has also made it more complicated to tackle global environmental issues. In 1987, governments sent environmental ministers to Montreal to negotiate a global ban on the chlorofluorocarbons blamed for opening an ozone hole over Antarctica. The ministers expected the treaty would be ratified at home and enforced world-wide through trade sanctions. It was.

A decade later, the Kyoto Protocol flopped because the U.S. didn't sign, and China and India weren't required to limit emissions. Now, with national governments wary of making commitments, negotiators and think tanks in the U.S. and Europe are grappling with how to persuade states to take strong efforts to curtail greenhouse-gas emissions. One possibility: encourage governments to take specific actions to cut emissions now, and hold off on a treaty until states are more confident that their rivals are taking global warming seriously.

New nationalism could play out over a lengthy span, says Michael Klein, chief economist at the World Bank's private-sector arm, the International Finance Corp. "Disparate national interests may pull [countries] in different directions and render global actions more difficult," Mr. Klein says. "We're in for several decades of these centrifugal forces."

Jedna stvar koja mi se ne sviđa u članku:

"Spomenuti je dvojac do sada uspio izvrsno realizirati scenarij razvoja i opstanka Petrokemije u državnom portfelju. Koji, naravno, jamči veću stabilnost na užarenoj tržišnoj vjetrometini nego u slučaju da tvrtkom upravlja isključivo privatni kapital."

Nema besplatnog ručka. Kratkoročno, ostanak u državnom portfelju PTKMu možda i jest omogućila stabilniji razvoj i opstanak. No to nije bez troška. Državnom upravljanje, zajedno sa "socijalnim partnerima" u Upravi, donosi tromost prilagodbama tržištu i samo umjetnu političku zaštitu. Državne mjere mogu biti kratkoročno i direktno štetne po kompaniju, poput primjerice ograničavanje izvoza u ovom slučaju. Država, pogotovo naša i njene kompanije su na kraju dana vođene politikom i kako smo vidjeli Ministri se ne boje prijetiti, savjetovati da se "unutarnje rezerve" i prošlogodišnja dobit (koja nema nikakve veze sa današnjim porastom sirovina i poslovanju) iskoriste za sanaciju. Umjesto da je to iskorišteno za ulaganje u inovacije, tehnologiju povećanje produktivnosti i međunarodne konkurentnosti (čitaj "veći izvoz"), upravo ono što dugoročno omogućuje razvoj i opstanak "na užarenoj tržišnoj vjetrometini." Upravo je paradoksalno da u vremenima kada PTKM ima najveće šanse izvoziti, konkurirati i donositi dobit, država uvodi populističke mjere kontra toga. Tako, teorije koje se znaju čuti po domaćim medijima da nije bitno tko je vlasnik, država ili privatna osoba (vidi Čačićeve izjave), se mogu mački o rep okačit'. Očito da u Hrvatskoj još je bitno tko je vlasnik proizvodnje.

Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena ;) )

– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.

Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)

Nakon pritiska političkog vrha (koji je ipak većinski vlasnik) Petrokemija je najavila povećanje cijena od samo 18%, ispod obećanih 19% na sastanku Ministarstva Dogovorne Ekonomije, nedovoljno da pokrije troškove, pa će se gubitci povećati. Loše vijesti za dioničare, neki od kojih bi uskoro trebali biti i sami radnici. (BTW, to nije nikakvo obećanje kako Vlada objavljuje jer su Petrokemija i druge neke kompanije u kontrolnom državnom vlasništvu.)

Predsjednik Mesić, vječiti nevjernik u tržište i managere, traži analizu opravdanosti tih poskupljenja. Da se ne radi valjda o nečijem hiru, da li su direktori Petrokemije neopravdano odlučili o podizanju cijena? Tko zna, možda ipak znaju šta rade, ali čisto da gubimo malo njihovo vrijeme ajmo analizu.

Što je bolje opravdanje nego poskupljenje sirovina od kojih se proizvode gnojiva. Znam, možda je to već dosadno čuti, ali to je jednostavno tako. Nije valjda da su naši političari čuli samo za poskupljenja nafte i metala? A što je sa manje poznatim kemijskim sirovinama poput fosfata, sumpura i drugih koji se koriste u proizvodnji gnojiva? Petrokemija je navela da je “cijena sumpora danas šest puta, klorida 1,5 puta, a fosfata čak 6,5 puta veća u odnosu na kraj prošle godine.” Iz grafa se vidi prosječna cijena tone fosfata u US za Travanj svake godine. Boom je i više nego očit.

Cijene široko korištenog inputa u gnojivu poput raznih kalijevih spojeva (na engleskom zvani potash) dostižu rekordne cijene od čak $750 po toni za zemlje Lat. Amerike i Južne Azije. U Srijedu najveći proizvođači potasha objavili dogovor sa Kineskom kompanijom za proizvodnju gnojiva Sinofert Holding, za cijenu od $576/toni, što je tri puta veća cijena nego lani! Kina je najveći konzumator gnojiva. Najveća svjetska kompanija i lider industrije u proizvodnji dotičnog potasha i gnojiva PotashCorp of Sask. dostiže rekordne tržišne vrijednosti (oko $63 milijarde ovog tjedna).

Globalna potražnja i cijene hrane rastu, što povlači za sobom povećanu globalnu potražnju za umjetnim gnojivom. Općenito, troškovi poljoprivednog uzgoja (materijala i sirovina) su visoki i intenzivno rastu sada. Ponuda gnojiva i ključnih inputa je pod pritiskom; potražnja negdje vjerojatno prelazi trenutno dostupnu ponudu. Uz kemikalije i proizvođači poljopr. opreme podižu cijene nakon godina bez značajnih pomaka te prenose veće troškove na poljoprivrednike jer su, zbog visokih poljoprivrednih cijena, u poziciji platiti više. Uglavnom, riječima kanadskog FinancialPost-a, “gnojivo postaje najseksi proizvod” za posjedovati ove godine. (Ne znam koliko gnoj i sexy idu zajedno.) Interes za kompanijama u proizvodnji umjetnih gnojiva je ogroman. Upravo zbog toga Merryl Lynch je izradio novi investicijski proizvod koji prati 10 kompanija proizvođača gnojiva iz novih tržišta Rusije, Izraela, Egipta i Turske.

Ali hrvatska Petrokemija svakako nije među njima. Hrvatska Petrokemija neće okusiti globalni boom u cijenama umjetnih gnojiva. Ne zato jer nije sposobna biti među novim kompanijama i natjecati se za udio na svjetskom tržištu, već zbog standardnih problema u hrvatskom gospodarstvu koje su eto ovaj tjedan simbolizirali naši političari. Ukratko, uplitanje države u sektore i grane što joj nije zadaća, gdje je ona loš “manager”, političari su loši vlasnici, vrše neprimjerene i samo politički opravdane “pritiske”, te ne čine dobro nitkome osim svojoj reputaciji. I naravno, standardno nepovjerenje u kvalitetu donesenih odluka manager trgovačkih društava. Potvrda je to i komentar ministra Pankretića. (Komentar uz prijetnju?) Od Petrokemije se traži odricanje od profita (ponovo u Hrvatskoj!) zbog neke arbitralno određene odgovornosti.

Upravo ovako političko primoravanje na gubitke i tako odricanje od profita je potpuni nonsense. Na jednu ruku, Pankretić traži da Petrokemija uloži napore i smanji troškove proizvodnje i kompenzira visoke cijene inputa, što može u kratkom roku postići smanjenjem proizvodnje/otpuštanjem radnika. Nijedno od toga nije zasigurno prihvatljivo Vladi. Manja proizvodnja-ponuda znači i povećanje cijene, upravo ono što se želi izbjeći, te nadoknađenje većim uvozom. Umjesto da Petrokemija bude veći izvoznik zbog rastuće globalne potražnje. U dužem roku kompanija može uložiti u modernizaciju pogona kako bi postigla veću produktivnost i tako smanjila troškove. No tu treba stvarati i profit koji bi reinvestirala, a ovakvim naguravanjem država onemogućuje stvaranje dobiti. Uostalom, Petrokemija je odgovorna donositi dobit i povećati cijenu dionica malom djelu privatnih dioničara. Državu kao većinskog vlasništva to očito nije briga. I tako se vrtimo u krugu besmislenog upravljanja i državne intervencije.

Neke izjave iz Ministarstva Poljoprivrede su isto malo nejasne, bar meni jer nisam poljoprivrednik pa me možete ispraviti.

Dodatan udar na cijene gnojiva izazvao bi velik pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda s teškim posljedicama za standard građana i mogući utjecaj na inflaciju, kažu u Ministarstvu poljoprivrede.

Ali, taj pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda dolazi iz vana ovako i onako, i bez povećanja cijene gnojiva; zbog sve veće globalne potražnje za hranom nove srednje klase u zemljama u razvoju (više mesa znači i veća potražnja za žitaricama), vremenskih nepogoda, poticanje biodisela i proizvodnje goriva iz hrane (etanol). Također, Mini.Polj. navodi da bi se i sjetvene površine smanjile, što možda i ima smisla ukoliko zasađena površina funkcija cjene gnojiva. Imam osjećaj da je ipak funkcija poticaja po zasađenoj površini i cijene kulture na tržištu. Uostalom, poljoprivrednici kupuju gnojivo da bi dobili veći urod iz zemljišta. Ukoliko se smanji površina, zapravo bi trebalo biše gnojiva kako bi se približili istoj razini proizvodnje, pa bi potražnja za gnojivom dodatno porasla pritiščući cijenu.

Umjetno gnojivo ne smije poskupiti u Hrvatskoj zbog socijalnog mira, ne zato jer to svima donosi dobro. Nulta stopa PDVa na kruh će se morati ukinuti (nažalost!) te Vlada kupuje socijalni mir gdje može, koliko dugo može. Kratko i jasno. Gubitci u državnoj kompaniji će se morati sanirati poreznim novcem (kroz subvencije ili slično) ili će se kompanija zadužit da pokrije troškove ili će pak obujam proizvodnje smanjiti, što bi moglo značiti otpuštanje radnika (da li će to odobriti Ministarstvo?); dionice će izgubiti na vrijednosti što će najviše pogoditi male dioničare. Da je Petrokemija u poziciji samostalno odlučivati i postavljati cijene, bez Ministarskog odobravanja i prijetnji (navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%), do toga ne bi trebalo doći te bi kompanija vodila brigu o konkurentnosti, kvaliteti i mogućem izvozu na globalno tržište gladno umjenih gnojiva i sličnih proizvoda. Jedna Kina je najveći konzumator umjetnog gnojiva na svijetu, ali nije mogla utjecati na neizbježno povećanje cijene inputa gnojiva od $400. Eto jedan Pankretić i jedna Hrvatska Vlada je mogla spriječiti prirodno povećanje, iako navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%, 44% ili 100%.

Ima ili nema, cijene poljoprivrednih inputa će ići gore za svjetske i domaće farmere, što će ih primorati da povećaju cijene kako bi proširili vlastitu proizvodnju. Jedini način da cijene gnojiva padnu je veća proizvodnja. Analitičari su jednoglasni da u svijetu veću proizvodnju može postići samo PotashCorp. Domaći pad cijena može se (možda) dogoditi uz veću proizvodnju/ponudu, novom tehnologijom i većom produktivnošću kako bi se kompenzirali veći ulazni troškovi sirovina određeni svjetskim cijenama. Za to su potrebne zdrave kompanije koje mogu reinvestirati dobit i da je ona sigurna od političkog pritska i uplitanja. Upravo ono što fali u Hrvatskoj i što se još dugo ne vidi na horizontu. Na kraju dana, pravu cijenu će platiti potrošači, dioničari, poreznici, ..... a "uspijeh" će proglasiti država i Povjerenstvo za praćenje cijena.

“If you put the federal government in charge of the Sahara desert, in 5 years there’d be a shortage of sand.” - Milton Friedman

................................................

Mali Disclaimer - NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?

On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama ... - sve manje-više što i EU traži - nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.

Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema

No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera deficita je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću - koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.

2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).

Da li redistributivni efekti takvog zaduživanja su jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je ... Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.

3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)

4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.

5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?

Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.

Porezi i doprinosi neće se mijenjati iako je bilo i takvih ideja. Prošlu su godinu obilježili visoki privatizacijski prihodi i dobra naplata poreza, no ove će godine prihodi od prodaje državne imovine sigurno biti manji. Zato analitičari s velikim interesom čekaju da se vidi hoće li država biti štedljivija nego dosad na subvencijama i kako će se postaviti prema nagomilanim dugovima u zdravstvu.

Zar nismo baš o tome govorili na pollitici nedavno u vezi SDPovog prijedloga? Uglavnom, evo mojih želja u vezi proračuna - nažalost pustih i neostvarivih za sada. "Permanent reform and reduction" su riječi dana. Sve ostale riječi, osim recesije, tiču se Hrvatske.

Doslovce slučajno, nabasao sam neki dan na taj kratki esej Mate Babića u časopisu Obnovljeni Život - vjerojatno zadnje mjesto gdje bi itko očekivao nekakvu ekonomsku raspravu pa zato i nisam ranije primjetio članak. Časopis je, naime, namjenjen filozofiji i religijskoj znanosti. No svejedno, Babić je već više puta pisao u njemu o ekonomskim temama. Naslov ovog posta sam uzeo iz dotičnog eseja, koji možete i sami preuzeti na internetu i pročitati (2 i pol stranice). Ukratko, Dr. Babić predstavlja dvije prilično razumljive i poznate teze. Prva, da se birači daju prevariti jer su pogrešno informirani - tako egzibiraju neracionalnost. A pogrešno su informirani zbog medija, od kojih dobivaju najviše informacija, koji su posebno naklonjeni političarima, što je posebno izraženo u Hrvatskoj. Drugo, političari, kao predstavnici javnosti, su izabrani upravo zbog zastupanja i unaprijeđenja javnog interesa. Njihova ekonomska politika bi trebala biti u službi javnog blagostanja, ali tomu nije tako jer se ona ne kroji zbog javnosti već zbog specijalnih interesa - mala grupa dobro organiziranih pojedinaca.

Prva teza podcjenjuje racionalnost ili općenito mogućnost razmišljanja svojom glavom i precjenjuje utjecaj medija. Ima negdje na svijetu gdje prosječni birači ne dobivaju najviše informacija iz medija? I što to dokazuje? Gosp. Babić nigdje ne dokazuje da neinformirani glasač uzrokuje lošu ekonmsku politiku. Kako uopće mjeriti neinformiranost i kako je dokazati? No, da ne budem cjepidlaka, istina je da slaba informiranost glasača o osnovama dobre ekonomske politike čini provođenje iste manje vjerojatnom. Tu interesne skupine sa svojim zahtjevima dolaze do većeg izražaja. Babić je tu djelomično u pravu, no pretjerano upire prste u posebne interese. Razni specijalni interesi mogu biti veliki uteg na ekonomski rast i razvoj. No, posebni interesi kao male dobro organizirane grupe koje lobiraju i rentijerski cijede državu za svoj dio kolača nisu jedini koji štete hrvatskoj ekonomskoj politici. Što je sa ogromnom potrošnjom za umirovljenike, koji su donedavno imali i svoju stranku u parlamentu kako bi osigurali što veća davanja, ili pak loše "besplatno" zdravstvo? Javnost ne vidi/ne razumije lošu ekonomsku politiku u tim domenama? Da li su specijalni interesi krivi za to? Ako specijalni interesi igraj toliko ogromnu ulogu i imaju takav utjecaj, riječima Bryan Caplana, "pravo je čudo da nema više loših ekonomskih politika." Upiranje prstiju u specijalne interese i političare koji ih slušaju, kao glavne krivce je mazanje očiju. Pravi krivac je javnost koja smatra, zbog svojeg neznanja, da je određena politika ispravna ili zahtjeva provođenje određenih loših politika jer ne razumije alternativu, ili smatra da su zahtjevi određenih interesa uredu pa ih tolerira.

"U monarhiji, nitko ne voli kriviti kralja za loše odluke. Umjesto da krive samog kralja, kritičari upiru prste u pokvarene, nekompetente i korumpirane savjetnike. Dok je to dobar način za sačuvati glavu, teško je uzeti ga za ozbiljno. Kraljevi često donesu loše odluke; i u svakom slučaju, ako njegovi savjetnici štete zemlji, nije li njegova greška jer ih sluša?

U demokraciji, slično, nitko ne želi kriviti većinu za loše odluke. Umjesto da krive većinu, kritičari upiru prste u specijalne interese. Ali i to je teško uzeti za ozbiljno. Većina često donosi loše odluke; i u svakom slučaju, ako specijalni interesi štete zemlji, nije li krivica na većini koja ih sluša?

Često mislimo o politici specijalnih interesa kako bi riješili misterij: Zašto politika nije bolja? Shvaćanjem koliko je tu loših politika zbog popularne potražnje, okrene ovo pitanje naglavačke: Pravi misterij nije zašto politike nisu bolje. Pravi misterij politike je zašto politike (ekonomske) nisu još gore." Bryan Caplan, WSJ, May 10th, 2007

Prosudite sami.

(Pokušao sam normalno copy-paste čitav tekst, ali pošto dotični pdf ima neki "super-tajni font" koji dva moja kompjutera nisu prepoznala nije mi ostalo nego staviti slike teksta.)

Grega jo je ravnokar obesil (in me s tem spomnil na to objavo) in jo tudi vedno pridno "prezrači" kadar je zaradi praznikov to potrebno. Ne ati? Ja, v Celju je druga pesem, ker je pač nastavek za zastavo zelo težko dosegljiv, sam sej se da rešit na drug način, tako kot imamo v Šempetu, da jo kr na ograjo od balkona "pritrdimo".

Res pa je, da če ni 100% zafiksirana, se lahko še kdaj ponovi nesreča izpred nekaj let, ko je zastava zgrmela dol,... spodaj pa .... mhm, avto. Aua, je blo mal jeze. Sicer pa sej imajo zdej moji v Celju enga (tudi vlkega) zeta ves čas v bližini, tak da ne bi smel biti več problem, to obešanje zastave. :D Pridem danes preverit, če zastava že visi! :p

Mmmm, kak paše bit danes doma :) - že zato se splača obesit zastavo - da bi blo še več dela prostih dni. Hehehe

Inflacija cijena hrane je dosegla godišnju stopu od 11% u 24 zemlje u razvoju 2007. godine, nasuprot 4.5% stopi u 2006. Hrvatska Vlada nije jedina koja se sjetila rješavati problem viših cijena hrane kroz dogovore i pritiske na trgovce i praćenje cijena kroz "Povjerenstva." Možda je baš dobila ideju od Malezije koja je kreirala National Price Council za praćenje cijena i telefonsku liniju za žalbe. No, naša Vlada zasad još uvijek nije odlučila direktno kontrolirati cijene trgovaca ili ih smrzavati poput zemalja kao Argentina, Venezuela, Meksiko, Tajland, Kina, Rusije. Rusija zamrzava cijene kruha, jaja, mlijeka; Kina uvjetuje da proizvođaći traže dopuštenje od države prije podizanja cijena; Tajland kontrolira cijene ulja i pašte. Kod nas se ide na "dogovorno smanjenje" koje može imati samo privid bolje situacije. Zamrzavanje cijena - stara i loša taktika - bi imalo još gore posljedice za inflaciju jer bi stvorile pritisak da cijene skoče kad se ograničenja uklone i tako povećale inflatorna očekivanja javnosti. Uz to, pošto cijene djeluju kao signal, ukoliko su kontrolirane remete promjene u ponašanju potrošača koje mogu smanjiti inflaciju - potrošači bi zamjenili skuplje proizvode za one jeftinije. Upravo to se događa sa cijenom naftnih derivata koje mnoge zemlje subvenciraju, pojeftinjuju i tako potiču veću konzumaciju. Dugotrajne posljedice kontroliranja cijena će dodatno poremetiti poljoprivredno tržište, koje već pati od nedostatka oranica i opskrbe vodom, naštetiti proizvođačima napuštanjem nekih usjeva za visoko-subvencirane sirovine biogoriva (kukuruz, šećerna repa) uz stalno rastuću potražnju za hranom iz razvijenih zemalja.

Za Siječanj se očekuje godišnja stopa rasta inflacije slična onoj u Prosincu, moguće sa većom vjerojatnošću da bude viša nego niža, inflacija ovisi o prošloj inflaciji, cikličkim faktorima i šokovima ponude. Ukoliko se poduzmu odgovarajuće mjere, a HNB ih poduzima za Vladine mjere treba pričekati proračun, ne bi trebalo doći do inflatorne spirale. Loša vijest u tome jest da se inflacija neće ohladiti u kratkom roku, sigurno ne bez plaćanja cijene, pogotovo ako je glavni uzrok prijašnje povećanje potražnje koje sad treba smanjiti ili će se samo prirodno ispuhati. Ako kratkoročno želimo smanjiti inflaciju, mogli bi to platiti periodom sporijeg rasta. Po jednoj verziji objašnjenja, sporiji rast bi trebao povećati slobodni kapacitet ekonomije i tako držati pritiske na povećanje cijena pod kontrolom. No, sporiji rast znaći i veća i duža nezaposlenost.

No, porast inflacije u zadnjem kvartalu 2007. i sada u nastavku 2008. je prvenstveno u porastu cijena prehrambenih proizvoda i naftnih derivata, tj. troškovna inflacija. Na takve negativne šokove ponude, pogotovo svjetskih razmjera, monetarna i fiskalna politika ima manje utjecaja, pogotovo u malim zemljama koje nemaju utjecaja na svjetske cijene sirovina. (Izvor energije se može diversificirati, primjerice poput Danske koja se odlučila na energetsku neovisnost nakon posljednjeg naftnog šoka, no to je dugotrajni proces.) Stopa inflacije je porasla gotovo svugdje u svijetu zbog porasta cijena hrane i energenata pa je to "globalna tema", ne specifična samo za Hrvatsku i regiju. Drugo je što je vjerojatno vidljivija u Novoj Europi sa specifičnim tečajnim politikama i većim deficitima tekućeg računa. Zemlje sa neovisnijom monetarnom politikom, poput Češke i Slovačke, imaju oštrije monetarne uvijete i lakše se nose sa inflacijom. Hrvatska, kao visoko euroizirna zemlja, ne spada u tu skupinu i monetarna politika se služi tupljim, kvazi-tržišnim alatima.

Sa sadašnjom stopom nezaposlenosti oko 11% dok se prirodna stopa procjenjuje na oko 7%, ekonomija ima slobodnog kapaciteta. Ta razlika predstavlja neiskorištene resurse koji bi trebali držati inflatorne pritiske pod kontrolom od strane potražnje. Za sada su dominantni uglavnom negativni šokovi ponude koji uzrokuju povećanu inflaciju, nakon koji nema lijepih odgovora i scenarija u kratkom roku. Ali, ekonomski rast je tokom 2007. ipak bio iznad potencijalnog godišnjeg rasta od oko 4.3%, što je dugoročno neodrživo uz ovakvu strukturu ekonomije te je predstavljalo povećanje potražnje od strane privatnog (pad nezaposlenosti i rast plaća) i državnog sektora. Upravo je ekonomski rast iznad trenda jedan od većih faktora u bržem punjenju državnog proračuna, koje je potom omogućilo veću državnu potrošnju uz dodatni "imperativ" izborne godine.

Državna potrošnja u prvoj polovici 2007. je porasla za 2.8%, dvostruko više od 1.4% porasta u istom razdoblju 2006. Porast državne potrošnje na naknade za nezaposlene (sa 1000kn na 1200kn) i dobra i usluge u drugoj polovici 2007. je očekivan na 13.6% u odnosu na drugu polovicu 2006. Najvažniji cilj fiskalne konsolidacije je smanjenje državnih rashoda u BDPu, uz smanjenje deficita. Prvi nije postignut, dok drugi jest. Država je pridonjela i značajnom rastu osobne potrošnje u 2007., primarno kroz povećane transfere (doplataka, porodiljni) i povrat duga umirovljenicima. Najveća isplata duga umirovljenicima od oko 2 milijarde KN je iznosila upravo u prosincu što se prelilo u osobnu potrošnju. Najviše osobna potrošnje u košarici ide upravo na hranu. Naravno, uz sve to nemoguće je zaboraviti rast kreditnih plasmana stanovništvu. HNB nastoji ograničiti rast plasmana (u ćemu uspijeva) i time potrošnju, ali država je ona koja treba obuzdati rast svog djela potražnje direktno i manjim transferima te tako ispuni drugi od dva cilja fiskalne konsolidacije. Ovakav doprinos državne i osobne potrošnje rastu BDP je posljednji put viđen 2002. godine. Stoga, iako ekonomija ima slobodnog kapaciteta, povećana potražnja je stvarala određene inflatorne pritiske u isto vrijeme kad su svjetske cijene nafte i prehrane rasle i tako je došlo do "neugodnog koktela." U baltičkim zemljama taj koktel (extremni rast plaća uz šokove ponude) je mnogo izraženiji nego kod nas.

Država bi regulativnim i/ili poreznim rasterećenjm te deregulacijom određenih sektora mogla i trebala pozitivno stimulirati ponudu, dok u isto vrijeme održava potražnju konstantnom. Svaka ekonomska politika bi trebala biti usmjerena u povećanje potencijalnog ekonomskog rasta. Znatnim smanjenjem svoje potrošnje mogla bi ugroziti ekonomski rast i baciti ekonomiju u razdoblje niskog rasta a i povećane inflacije (zbog vanjskih šokova), i.e. stagflacije. Povećanjem konkurentnosti poduzeća osigurao bi se veći ekonomski rast, a politikom traženja smanjenja profita upravo suprotno. Potencijalno bi dovelo do manjeg ekonomskog rasta, a dugoročno smanjilo potencijalnu stopu rasta jer bi kompanije izgubile dio novca koji bi iskoristile za kupnju nove mašinerije, nove tehnologije ili bilo koje investicije u povećanje produktivnosti. Lako šta je samo "bogohulno" i populistički, takvi prijedlozi dugoročno imaju ozbiljne posljedice. Ovi porasti cijena su izraženi samo u posljednih par mjeseci. Za čitavu 2007. godinu prosječna inflacije je komotnih 2.9%. Cijena nafte pada i znatno sporiji gospodarski rast Amerike ove godine bi trebao pridonjeti smanjen vanjskih cijenovnih pritisaka energije. Vlada je sada na potezu sa proračunom, uz HNBove mjere koje su pak ključne. Inflacija je ipak monetarni fenomen. No, uz sve to, globalne interakcije i globalizacija postaju važni faktori u određivanju cijena, te je u globaliziranoj ekonomiji (što Hrvatska jest, iako možda društvo nije globalizirano) neizvjesno koliko je inflacija samo domaća stvar. A što je sa recesijom u Americi? Sa usporavanjem zapadne Europe? Sa usporavanjem čitave globalne ekonomije?

Mrak je neki dan pisao o 10 mitova o započinjanju poduzetništva, zanimljiv post iz poduzetničke/početničke perspektive. Ova knjiga se isto bavi poduzetništvom, ali iz perspektive njegove vitalnosti za ekonomski rast i inovacije - tema koja je malo istraživana i inkorporirana u standardne teorije ekonomskog rasta. Prvo, što je uopće poduzetništvo? Za one koji započinju ili su već započeli the business, poduzetništvo je upravo to, samo-započinjanje, samo-zapošljavanje i preuzimanje rizika za uspijeh ili neuspijeh, bez obzira da rade isto što i 100 drugih poduzetnika. No, ekonomiste ta definicija ne zadovoljava, a nije ni legendarnog Peter Drukcera. Da bude jasno, takva forma replikativnog poduzetništva je svakako bitna i dobra jer je najbolji put iz siromaštva. Značajnija definicija je malo uža. Autori u knjizi definiriaju poduzetništvo i poduzetnika kao entitet, novi ili postojeći, koji nudi novi proizvod ili uslugu ili koji stvara i koristi novu metodu(e) da bi proizveo već postojeći proizvod sa manjim troškom. Kako Drucker kaže, "poduzetnici inoviraju."

Što znači inovirati? Što je inovacija? Sigurno smo već čuli da je inovacija, osim samog patentiranja "novoga", inovacija samo ako je uspiješno komercijalizirana. Upravo je tako autori teksta definiraju - brak novog znanja, utjelovljenog u izumu, i uspiješnog uvođenja na tržište. To nekako uvijek izbjegne onima koji definiraju inovaciju, misleći da je dosta patentirati svoj trud i rad u "labosu." Broj patenata je nikakav pokazatelj uspiješnog poduzetništva ekonomije, i ne doprinosi njenom rastu ako oni skupljaju prašinu na polici. (Sorry FER.)

Što potiče takvu potpunu inovaciju, (patent+poduzetnik) nasuprot samo prvog djela? Par je faktora je koji pridonose inovaciji, ali u standardnoj teoriji inovacija je uglavnom, kako kažu autori, za ekonomiste kao "mana sa neba" i nema nekih politika koje mogu silno utjecati na taj proces. To je problematično za ekonomiste i za razumjevanje ekonomskog rasta. Da sada ne idem u tom smjeru, autori knjige pišu da je korisno razmišljati o ekonomiji kao "mašini rasta" kojoj treba gorivo za rast uz osnovne (primarne) elemente koji operiraju u harmoniji kako bi potaknuli poduzetništvo, inovaciju i time ekonomski rast. Ideje o ovakvoj poduzetničkoj ekonomiji (ili poduzetničkom kapitalizmu kako je autori zovu) kao najpoželjnijem obliku nisu nove. Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista 20.st., je zapravo otac poduzetničkog kapitalizma i isticao je poduzetnike kao najbitnije elemente.

Sada dolazimo do zanimljivog djela. U Hrvatskoj se uglavnom priča u gorivu za rast - stabilna makroekonomija, pojedine poželjne makroekonomske politike (kako za koga), uglavnom zdrava fiskalna i monetarna politika u svrsi niske inflacije i stabilnosti. To nije mala stvar, no pošto je ekonomski rast dugoročni proces, zakonodavci malo obraćaju pažnju na elemente koji su dugoročno bitniji od samog goriva, a nemaju inicijalni efekt na biračko tjelo. To su, po autorima knjige, 4 elementa. Uspiješne "mašine rasta" kako bi rasle svojim punim potencijalom, moraju imati barem neke od tih elemenata.

1) U poduzetničkoj ekonomiji mora biti relativno jednostavno lagano formirati biznis, bez otežavajuće birokracije, "dozvolarenja" i sličnih beskorisnih procedura. Mora biti jednostavno i napustiti/otpustiti biznis kako poduzetnik ne bi bio obeshrabren uopće započeti. Dobro funkcionirajući financijski sustav kako bi se došlo do potrebnih sredstava za financiranje poduzetništva. Povrh svega, autori ističu fleksibilno radno zakonodavstvo kako poduzetnik ne bi imao problema privući radnu snagu ili otpustiti neproduktivne radnike.

2) Institucije moraju nagrađovati društveno korisnu poduzetničku aktivnost jednom kad je započeta. Ovdje je jednostavno najvažnija Vladavina Prava u vezi vlasništva i ugovora. Kako inače očekivati da pojedinci uzimaju rizike od gubitka?

3) Državne institucije ne smiju poticat (destimulirati) aktivnosti koje kao cilj imaju djeljenje ekonomskog kolača, umjesto da ga povećavaju. Društveno neproduktivne aktivnosti poput kriminala, rentijerstva (toga pogotov ima u HR), pretjeranih tužbi ili pak političkog lobiranja (koje je ipak legalno) su okrenute kao čisto distribucija bogatstva od Janka Marku.

4) Državne institucije moraju osigurati da uspiješni poduzetnici i etablirane kompanije nastave imati poticaje za inovirati i rasti - anti-monopolski zakoni plus otvorenost međunarodnoj trgovini koja automatski i brže od sudova tjera na inovaciju. 

Jedna od zamjerki nekih čitatelja bi bio nedostatak obrazovanja kao bitnog elementa. Možda kao 5 element uz sva ova 4 već prisutna. No, obrazovanje je precjenjeno, pogotovo visoko. Dakako da je važno, jer pridonosi ljudskom kapitalu, ali nije ključno u stvaranju uspiješne rastuće ekonomije. Visoko obrazovana radna snaga je izvor ljudskog kapitala za postojeće poduzetnike, te visoko obrazovani radnik je u boljoj poziciji da postane poduzetnik i inovator, ali visoki level obrazovanja ne garnatira visoki level poduzetništva i inovacije, a niti produktivnosti. Stanje visokog školstva u zemlji je manje bitno nego što se uvijek ističe. Radnici se adekvatno mogu obrazovati i na samom poslu. Dalje, da je obrazovanje ključno zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i naše susjedstvo Istočne Europe bi bile jedne od relativno najbogatijih i inovativnijih zemalja jer su imale i još imaju jedne od najboljih visoko školskih institucija. To nije tako jer je "kontekst bitan." Politički i ekonomski sistem u tim zemljama je bio potpuno kontra poduzetništva i inovacije koja bi pridonjela dugotrajnom ekonomskom rastu, a negdje još uvijek i jest. Primjerice, Rusija je tipična oligarska ekonomija i kao takva ima male šane za zdravi dugoročni rast.

Sad bi trebali razmisliti i pitati neka pitanja. Koje i koliko od ovih elemenata Hrvatska posjeduje? Koje ne posjeduje uopće, a koje treba nadograditi? Da li su našu zakonodavci sposobni za ovo? Gdje je potreban hitna intervencija? Pravosuđe ili birokracija i "crvena traka"? Dalje u knjizi se govori kako bi trebalo razvijati ove elemente pa ću o tome jednom kasnije kad prođem još kroz knjigu. Primjetite da ovo nije nedskriminirajuća lista raznih politika, poput Washingtonskoh Konsenzusa, već radni okvir koji zakonodavci trebaju imati na umu pri stvaranju politika i reformi te da su rezultati primarno dugoročno vidljivi. No, nema ništa važnije od dugoročne visoke stope rasta jer je čitav potencijal ekonomije iskorišten.  Eto, pa ako ništa drugo, ovo je dobar početak za dobru raspravu i debatu.

P.S. Cijela knjiga je isto dostupna online, pa si je dl u PDFu i čitajte uz najbolje preporuke. Za pregled 4 vrste kapitalizma, dobri i loši, skiniti 4 poglavlje.

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. "Fascinantno." Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu "na kojima zarađuju i tako da smanji cijene." Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina "zero sum game" što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd...

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

Hrvatska je nažalost opet loše prošla. To zvuči kao da nam je netko drugi kriv, a sami smo krivi, tj. oni koji nisu napravili dovoljno. Ali, bitno da je zabrana pušenja prioritet. To Sanader!

Priča je ove godine da se ukupna ekonomska sloboda u svijetu nije promjenila od prošle godine. Za 157 zemalja rezultat je gotov isti kao i prošle godine. No, bilo je uspiješnih reformatora koji su značajno skočili. Riječima Mary Anastasia O'Grady iz WSJ:

Yet the evidence is piling up that neither government nor multilateral spending on education and infrastructure are key to development. To move out of poverty, countries instead need fast growth; and to get that they need to unleash the animal spirits of entrepreneurs.

......

The nearby table shows the 2008 rankings but doesn't tell the whole story. The Index also reports that the freest 20% of the world's economies have twice the per capita income of those in the second quintile and five times that of the least-free 20%. In other words, freedom and prosperity are highly correlated.

......

Although overall global economic liberty did not expand, there were a few stars. Egypt was the most improved economy in the world, implementing major changes to its tax policies and business regulation environment and jumping to number 85 from 127th place last year. Mauritius was the second-best performer, moving into the top 20 from No. 34 last year. Trade liberalization and improved fiscal policies, including a flat tax, made Mongolia the third-best performer, and put it in the category of "moderately free" economies.

Three essays in the 2008 Index help illustrate why economic liberty matters to human progress. In "Economic Fluidity: A Crucial Dimension of Economic Freedom," Carl Schramm, president of the Kaufmann Foundation, explains that growth-driving innovation results not only from sound macroeconomic policy, but also from dynamism at the micro level.

Most important is the interaction between "institutional, organizational and individual elements of an economy," which gives rise to "the entrepreneurial energy and the speed of economic evolution." Such "fluidity," he writes, "facilitates the exchange and networking of knowledge across boundaries. This fosters both innovation and its propagation through entrepreneurship."

Prošle godine Index je stvorio pravu buru reakcija u Hrvatskoj kad je Hrvatska pala sa 55. mjesta 2006. na 109. mjesto na globalnoj razini i 37. od 41 zemlje u Europskoj regiji izgubvši 0.9 od ukupnih bodova, što zbog promjene metodologije, što zbog ništa-se-nije-dogodilo-da-bi-napredovali. Hrvatska ekonomija je onda ocjenjena 55.3% slobodnom (100 znači najslobodnija) što je ispod europskog prosjeka od 67.5% i i spada u gurpu "uglavnom neslobodne" zemlje. Kako možete vidjeti iz grafa naših 10 sloboda niže, najbolje smo ocjenjeni u makroekonomskim parametrima, fiskalnoj i monetarnoj politici, a najlošije stojimo u institucionalnim faktorima poput lakoće poduzetništva, vlasničkih prava (pod kojim se gleda institucija pravosuđa), radnog zakona, korupcije, državnog "uplitanja." Index i je kvalitativna mjera institucionalnih okvira u kojem poduzetnici, investitori i radnici donose odluke o ekonomskoj aktivnosti. S obzirom da smo pali i ove godine teško je da smo napredovali u bilo kojoj od sloboda.

Osim Hrvatske, podaci će biti predstavljeni i za Sloveniju te BiH. Index predstavlja 10 individualnih sloboda koje su vitalne za osobni i nacionalni prosperitet. Sad, sva ovakva rangiranja i ocjenjivana imaju svoje probleme (uglavnom političke prirode) i sive zone. No, to ne umanjuje njihovu važnost i utjecaj. Investicijske kuće ga koriste kao vodič i sve svjetske kuće prenose rezultate. Ja ću pisati o nekim zamjerkama za koji dan kada rezultati izađu i kad se malo prokomentiraju. Za one koje zanima, mogu pročitati rad Aleksandra Kešeljevića, Index Ekonomske Slobode - pregled i otvorena pitanja. (na engleskom). Nadam da će biti komentiranja u medijima. Kontraplana više nema, a dobro bi bilo vidjeti raspravu o rezultatima u prošlogodišnjem stilu na Otvorenom sa istim "glavnim" sudionicima.

Javljaju mi iz AdriaticInstituta da je epizoda Kontraplana iz Siječnja 2007. nakon što su rezultati Ekonomskih Sloboda WSJ i Heritage Foundation za 2007. izašli, dostupna na Youtube. Ako se ne sjećate te epizode, sudjelovali su Nataša Srdoč, Nadan Vidošević, Krešimir Sever ("šef" sindikata) i Ivan Šuker. Kao gosti pojavili su se Ljubo Jurčić, Vesna Š. Ožbolt i predstavnik Rockwoola kao stranog investitora. Ja sam ovdje izdvojio samo jedan dio, a vi svakako posjetite link i pogledajte sve djelove. U jednom, Šuker patetično napada Srdoč jer je krivo ukazala na neki od prihoda državnog proračuna (oko 4% u proračunu od strane državnih poduzeća i zemljišta). Iako citiranje tog broja možda i jest pogrešno, to je najmanje bitna tema ili cifra za debatiranje. Cilj Šukera je bio usmjeriti raspravu dalje od Vladinog neuspijeha (a ne možeš uspijeti kad ni ne probaš) smanjenja onog uistinu problematičnog broja - 51% BDPa u državnim rukama. Napad je najbolja obrana.

Novi Index za 2008. će bit objavljen za koji tjedan pa ćemo držati oko na tome. Šteta što nema više Kontraplana za novu debatu, iako bi opet imali istog Ministra Financija i ostale oste u studiju.

U Adriatic-ovom emailu još napominju: Due to significant viewer interest with phone calls made to HRT (during the program), Kontraplan's debate event was extended to one hour and fifteen minutes. According to HRT, the debate event on the Index brought in the highest viewership/ratings for Kontraplan - the Croatian economic/political TV program.

Innovative Thinking for European Business

By Edmund Phelps

Published: December 16 2007 18:36 | Last updated: December 16 2007 18:36

The great ideas about enterprise and society were all European. Ancient Greece began humanist conceptions of the good life. Italy evolved a culture of practical knowledge and artistic creativity for business ends.

Britain’s property rights and rule of law enabled the rise of a commercial society. French thinkers celebrated entrepreneurs for inventing the new, and contrasted their usefulness with that of businesses that merely vied for political patronage. Germany pioneered finance capitalism with its big banks and giant companies.

The thinking bore fruit. By the last decades of the 19th century, Europe’s business was humming and productivity was growing at record speed – both powered by unprecedented innovation. For this intellectual heritage, Europe has earned the gratitude of the world.

Yet European ideas hostile to capitalism also arose.

In the 20th century, they shaped on the continent a system that was a giant step backward – a set of values and institutions that has been badly lacking in internal dynamism and stultifying, save when external opportunities lit the way.

At the core of this reaction were the tenets of corporatism: a tradition of “solidarism”, originating with the corporazioni of ancient Rome and the medieval guilds, inspired the formation of industrial unions and employer confederations. These combines operate against entry of the outsider with an innovative idea for starting a new company and instil uncertainty even for incumbent enterprises.

A desire for order led to virtual unanimity being required among “stakeholders” and the “social partners” for a change to be allowed. The number of permissions needed by a start-up – reaching 21 or so in Italy – has become a measure of the veto powers arrayed against innovation. In Germany’s co-determination, a labour representative guards against innovations that would cause job cuts. There is no one to vote for innovations that create jobs in the economy as a whole.

An ethic of egalitarianism deterred the individual from deviating from his or her group or the society lest he or she end up standing out from the rest. This could only have damped the entrepreneurial spirit.

A distaste for “money-grubbing” led many young people to prepare for the public sector or to manage the family business rather than start a new one.

An attitude called “scientism” deriving from the rationalism of the French Enlightenment saw the speculations of entrepreneurs and traders as worthless and held that rational economic policy demanded a co-ordinating role by the state – indicative planning and some key state enterprises.

The corporatist tenet that companies are arms of the state for the good of society was also inimical to dynamism. It caused owners and managers of a company to fear that oversize profits would make it a target of politicians. It led to a system of patronage in which companies strove more for the “rents” from winning non-competitive government contracts than for profits from successful innovations. It also led to state protection of threatened companies through tax relief, tariffs and bars to competition. Whole industries were subsidised as “national treasures”.

Making companies into a protected preserve led them to become social clubs in which only those with connections were let in. In such circumstances, employees disliked taking orders and felt uncomfortable giving them. Flexibility and rapid response suffered.

Companies remained private, with concentrated ownership of shares, rather than listing on the stock exchange. Relational banking was the norm. Can the continent, with this legacy, regain high dynamism so as to lift its employment, productivity and spirits?

A state-led transformation of the economy would have the daunting task of identifying dozens of reforms that give hope of large gains. The political task would be to persuade the public that, in the last century, it went wrong: it can expect that the front-loaded costs incurred in restructuring would be repaid many times over – for those with their careers ahead of them, at any rate. The state cannot do it all – even if it wanted to.

Now it is said that the corporate sector has the power to transform itself, which it is about to show. However, if the interests of owners and managers did not lift economic performance before, why should those interests raise performance now?

The general argument is that globalisation, in widening foreign trade and foreign investment flows, heightens pay-offs from better-performing economic structures. Moreover, the contact of continental companies with Anglo-American capitalism can make vivid to them some ways by which they can pull up performance.

For me, the key point is that globalisation has opened markets for the launch of continental European innovations – and these new markets have fast growth rates. This will create jobs and speed growth.

Time will tell how innovative the continental companies will become. Many companies may have to struggle in unreceptive domestic markets. Some managers may shun the risks and shareowners may fail to organise carrots and sticks to motivate managers.

Finally, one wonders how large the gains can be without the revolution in workplace attitudes that high dynamism requires.

The author is director of the Centre on Capitalism and Society, Earth Institute, Columbia University, New York. He won the Nobel Prize for economics in 2006

Copyright The Financial Times Limited 2007

Danas sam primjetio da je Borislav Škegro počeo pisati Kolumnu u Večernjaku (Obzor). Ne znam da li će ovo biti dugoročna suradnja, ali piše da je ovo tek prva u seriji. Odlično.

Dobro je da su i hrvatske novine napokon angažirale respektabilnog stručnjaka u ekonomsko-financijskoj domeni, a da se ne oslanjaju samo na novinare. U Hrvatskoj se tek počelo sa komentiranjem svježih ekonomskih vijesti i brojeva, dok