U četvrtak 27. ožujka, Geert Wilders je objavio Fitnu, svoj kratki dokumentarni film o islamu, o kojem se već mjesecima govori u medijima. U sklopu akcije Kamen iz Rosette za Fitnu bloga Gates of Vienna preveo sam sadržaj filma na hrvatski jezik.

Update 23. svibnja 2008.
Konačno, evo verzije s hrvatskim titlovima.
Zbog (besmislenih) ograničenja YouTube-a, film ide u dva dijela.

Prvi dio:

Drugi dio:

Vezano čitanje: Komunizam 21. stoljeća, Duboka kriza Zapada

Europa je umirući kontinent. Ovo nije kritika, već jednostavna izjava činjenice. Očit europski neuspjeh u stvaranju slijedeće generacije uzrokovao je prijeteću demografsku krizu.

Prema istraživanjima i CIA-e i UN-a, svaka članica Europske Unije ima stopu rađanja značajno ispod zamjenske stope od 2.1 djeteta po ženi. Prema CIA World Factbook-u, Njemačka je u 2007. godini imala stopu rađanja od 1.39 djece po ženi, dok su Španjolska i Italija su imale stope rađanja od 1.29 djece po ženi. Na tako niskim razinama fertiliteta, te tri nacije će unutar 100 godina imati 80% manje stanovništva nego što ga imaju danas. A Njemačka, Italija i Španjolska nisu same: Svaka industrijalizirana zemlja u Europi ima stopu rađanja ispod 1.9 djece po ženi. Prosječan broj rađanja u Europskoj Uniji je 1.5 djece po ženi - ali taj broj je umjetno nauhan prisutnošću milijuna viosko plodnih ne-europskih useljenika u velikim urbanim centrima Europe.

Čak i ako zanemarite statistički šum uzrokovan prisutnošću milijuna došljaka, Europa je pred ozbiljnim problemom. Bez značajnog pomaka u trenutnim kretanjima stope fertiliteta, industrijalizirana Europa će kroz 21. stoljeće doživjeti pad broja stanovnika od tri četvrtine. Ni jedna civilizacija ikad nije se oporavila od takvog pada, osim toga nikad prije takav pad nije bio potpuno dobrovoljan.

Europljani nisu sve manje plodni zbog rata, gladi ili bolesti, već je to posljedica njihovog zapadnjačkog, potrošačkog stila života. Neki su, poput društvenog kritičara Marka Steyna, predložili kako je Europska civilizacija usred počinjenja dobrovoljnog demografskog samoubojstva, nije teško vidjeti zašto: Civilizacija koja stvara majušnu generaciju nasljednika te ne poduzima ništa kako bi riješila taj problem, krši temeljne darvinističke principe propagacije gena.

Naravno, postoji protuargument: populacija Europe se ne smanjuje. Zapravo, većina europskih nacija ima mali rast stanovništva, zahvaljujući ogromnom pritoku useljenika iz zemalja u razvoju. Neki ekonomisti tvrde kako je neplodnost Europljana uravnotežena visokom plodnošću useljenika u Europu, pa zbog toga neće biti značajnije posljedice nesposobnosti bijelaca da stvaraju potomstvo. Ako populacija kao cjelina ostane stabilna, taj argument nastavlja, ekonomski rast neće biti ometen, a europska kvaliteta života će po svemu sudeći ostati jednaka. Europa bi, dakle, mogla riješiti svoje demografske muke kroz poticanje useljavanja.

Na nesreću, taj argument ima neke gadne nedostatke. Tržište radne snage nije stabilno: Zahvaljujući hvaljenom europskom sustavu školovanja, Europljani urođenici su obično visoko obrazovani i posjeduju raznolike vještine, dok je useljenička populacija koja zamjenjuje urođeničku u pravilu slabo školovana. Razina kriminala također ne ostaje ista te je u Europi bilo protu-useljeničkih reakcija, uzrokovanih široko rasprostranjenom percepcijom odgovornosti useljenika za rast kriminala. A u sobi je također i gorila od 500 kilograma: Uz sadašnja kretanja, unutar jednog stoljeća Europa će prestati biti bijelački, kršćanski kontinent.

Nitko ne želi razgovarati o rasnim ili religijskim pitanjima, ali činjenica jest kako su ogromna većina useljenika u Europsku Uniju muslimani iz Sjeverne Afrike, Turske i sa Bliskog Istoka. Do 2150. godine, ako isključimo značajan pomak u razini fertiliteta urođeničke europske populacije ili u nacionalnosti useljenika, Europa će većinom biti muslimanski kontinent, sa bijelcima i kršćanima kao manjinom koja će činiti manje od 20% stanovništva. Dobar dio Europe već se pomirio sa ovom mogućnošću, ali značajan dio populacije na mogućnost promjene karaktera europskog kontinenta gleda sa određenom nelagodom, što osigurava veću potporu ksenofobnim političkim strankama širom kontinenta.

Europa je podijeljena oko toga što učiniti. Dok je, čini se, uobičajen plan poticati useljavanje i jednostavno zanemariti dugoročne posljedice, neke nacije, posebice one bez dovoljno useljavanja koje bi nadomjestilo smanjivanje broja urođenika, poput Rusije, počele su ženama nuditi novčane poticaje kako bi imale više djece. U društvima u kojima podizanje djeteta košta malo bogastvo, ovakvi pokušaji su imali vrlo ograničen uspjeh.

Međutim, sve veći broj Europljana zahtjeva promjenu te je voljan prihvatiti i smanjivanje populacije i posljedične ekonomske efekte kako bi sačuvao ono što vidi kao svoje naslijeđe. U Amsterdamu, žene su pisale novinske članke u kojima izražavaju snažno protivljenje pritisku na urođeničke europske žene da se pokriju u javnosti, a koji osjećaju od strane useljeničkih zajednica. U Francuskoj, kao rezultat straha za budućnost zemlje, ksenofobna politička stranka je na predsjedničkim izborima 2002. godine osvojila drugo mjesto.

Širom Europe, prijedlozi da se ograniči useljavanje iz zemalja u razvoju na visoko obrazovane pojedince ušli su u javnu raspravu. Čini se kako je Europa odlučila da želi učiniti nešto u vezi ovog problema, ali ipak nije voljna učiniti jednu stvar koja bi dugoročno riješila demografsku situaciju na način koji bi koristio i Europljanima urođenicima i useljenicima: razmnožavati se.

Trevor Wagener je brucoš Pierson Collegea.

Vezano čitanje: Muhamedovo loše mišljenje o ženama

Dvanaestogodišnjak je šetnjom po selu s djevojčicom iz drugog klana okaljao ime njezine obitelji. Obitelj je zahtijevala zadovoljenje pravde pred seoskim sudom, «džirgom», a ono je za ispravljanje nepravde odredilo skupno silovanje dječakove starije sestre. Nije bilo teško naći četiri dragovoljca za izvršenje osude. Sve se to dogodilo u 21.stoljeću, u Pakistanu.

Za razliku od drugih sličnih svakodnevnih priča iz Pakistana, spomenuta je dobila ime i lice. Za razliku od drugih djevojaka koje pate i koje, obečašćene, obično same sebi presude ili se zatvore u svijet samoće, Mukhtaran Mai svoju je potresnu priču otkrila javnosti. Otkrila je da se događa nešto za što svi znaju, ali jednostavno pred tim zatvaraju oči. Više od tri godine prošle su od tog događaja, a pakistanska Vlada sve donedavno nije željela izdati izlaznu vizu za Mukhtaran Mai pa tako nije mogla na poziv nekih nevladinih međunarodnih organizacija napustiti Pakistan. Kažu da nije potrebno iznositi prljavo rublje u inozemstvo sve dok se slučaj sudski ne okonča kod kuće.

Već i sam pogled na bilo koje pakistanske dnevne novine otvara košaru punu prljavog rublja. Policija je uvečer zadržala dvadesetdvogodišnju djevojku, a noću su je u policijskoj postaji skupno silovala trojica policajaca. Liječnicu koja je noću dežurala u ambulanti neznanac je zavezao i više puta silovao; u međuvremenu si je priuštio odmor uz gledanje televizije. U stanu su našli ubijenu cijelu obitelj; žene su prije smrti bile brutalno silovane. I tako dalje i tako dalje, dan za danom.
U državi u kojoj će vam muškarci jednoglasno tvrditi kako njihova «skrb» o ženama proizlazi iz duboka poštovanja prema njima. Na pitanje zašto skrivaju svoje žene, odgovaraju: «Zato što ih poštujemo.»

Pakistan uz svoju granicu s Afganistanom ima sedam tzv. plemenskih područja čiji je status uistinu poseban, a dobila su ga raspadom Britanskog Carstva na Indijskome poluotoku. Pakistanska Vlada na tim područjima nema nikakve ovlasti. Premda su sastavni dio Pakistana, u tim plemenskim područjima na snazi je lokalno plemensko pravo koje se razlikuje od sela do sela, od plemena do plemena. A to pravo, osim u samo jednom selu, nije nigdje zapisano. Širi se isključivo usmenim putem, s oca na sina. Osim toga, skupina seoskih starješina ili džirga svako ga put dopunjuje konkretnim odlukama i zapovijedima.

Tijekom posljednjeg lokalnog glasovanja džirge su na nekim plemenskim područjima ženama zabranile glasovati, a kamoli kandidirati se. Za možebitne prekršiteljice propisali su visoke novčane kazne i progon.

Kada se pakistanska Vlada nakon prošlogodišnjih londonskih napada hitno usmijerila na uništavanje terorizma, neke su džirge hladno odlučile kako njihova plemena neće sudjelovati u tim Vladinim naporima i zabranile takvo djelovanje na svojim područjima, na koja je iz Afganistana pobjeglo najviše talibana i njihovim pristaša.

Odluke džirge nemaju nikakav ustavni okvir; njihov je okvir isključivo religija, odnosno radikalno tumačenje islama, onakvo kakvo daju i za kakvo se zalažu lokalni suci, «mule». Vjerojatno ne treba posebice naglašavati da žene pritom nemaju pravo glasa. A o tome kako bolesna mašta u tim odlukama uopće nema granica, govore skupna silovanja koja naručuju džirge, kao u slučaju Mukhtaran Mai.

Većina tih silovanja (uglavnom je riječ o kažnjavanju nekog čina jednog od muških žrtvinih rođaka) ostaje neprijavljena. Protiv odluka džirgi ne plemenskim područjima pritužba nije moguća, a izvršenje kazni brzo je i ponižavajuće. Budući da takvo silovanje obečasti i cijelu žrtvinu obitelj, podrazumijeva se da se žrtva mora sama pobrinuti za ponovno zadobivanje časti. Drugim riječima to znači da mora napustiti ovaj svijet, u čemu joj obitelj nerijetko pomogne.

Pakistanska provincija koja je najbliža plemenskim područjima, a koja spada pod stvarnu nadležnost pakistanske Vlade, jest Sjeverozapadna pogranična provincija (NWFP).

Pešavar, glavni grad provincije, gospodarsko je središte okolnih plemenskih područja. A kao posljedica toga ne iznenađuje da se utjecaj bespravnosti «tih» područja s talibanskim prizvukom može osjetiti i u toj provinciji.

Za talibanski primjer poštovanja žena određeni su se pakistanski politički krugovi u Sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji zagrijali toliko da su prihvatili zakon («Hasba Bill») kojim je u provinciji zavladalo uređenje slično onome koje je u Afganistanu vrijedilo prije pada talibanskog režima. Najveći dio zakona pakistanski je vrhovni sud, na svu sreću, odmah proglasio neustavnim i time, zasad, spriječio zakonito širenje tih ekstremnih ideja. No, u svakodnevnom životu ti ekstremi i dalje žive. Ipak, za žene pokrivanje glave nije obavezno (kao što je to npr. u Iranu).

Lokalnog liječnika koji je u dnevnim novinama objavio nekoliko članaka o osobnoj higijeni i sprječavanju širenja spolnih bolesti ubili su jer je njegovo pisanje, navodno, bilo nemoralno, nepristojno i neislamsko.

Neke trgovine u kojima su prodavali glazbene instrumente i CD-e uništene se, zapaljene ili zatvorene. Naime, i glazba se smatra neprihvatljivom. Glazba nije prihvatljiva zato što otupljuje živčani sustav zbog čega čovjek više nema potpunu kontrolu nad samim sobom te lakše podliježe živonim iskušenjima. Usporuđuju je s alkoholom i drogama.

Smetaju im čak i ženska lica na filmskim plakatima, tako da su na peševarskim ulicama ona prebojena crnom bojom. Naravno, u znak poštovanja.

Glupost nije ograničena samo na plemenska područja i provincije u njihovoj blizini; slučaj Mukhtaran Mai dogodio se u središnjem dijelu Pakistana. Prema nekim izvorima u Pakistanu se gotovo svakog dana dogodi barem jedno naređeno skupno silovanje i barem jedno ubojstvo djevojke zbog časti i to unatoč činjenici da pakistanski pravni sustav na području gdje je doista na snazi, naravno, ne dopušta takve postupke. Ali paralelni vjerski sustav i neobrazovanost očigledno su još prejaki.

Mukhtaran Mai je pomoću odštete koju joj je dodijelila Vlada izgradila privatnu školu kako bi obrazovanjem mladih spriječila glupost naraštaja koji dolaze. Ali takve su škole još u manjini u usporedbi s cijelom mrežom vjerskih škola u kojima na školskom rasporedu nema mjesta za snošljivost. U njima se sa ženama čak i ne rukuju budući da im vjera to ne dopušta.

Tradicionalne niti toliko su utkane u ljude da je u Pakistanu i danas najviše unaprijed ugovorenih vjenčanja. A prema njihovim riječima takve su veze uglavnom i uspješnije jer muževa obitelj nevjestu (koja se, naravno, preseli u njihovu obiteljsku kuću) neizostavno prihvati. Kad je o vjenčanju iz ljubavi riječ, poteškoće s prihvaćanjem su najčešće prisutne.

Mukhtaran Mai bile je jedna od prvih koja je svoju kalvariju razotkrila javnosti. Otad se sve više silovanih pakistanskih djevojaka usuđuje izići u javnost sa svojom tragedijom, unatoč tome što postoji rizik da će kasnije zbog vlastite sigurnosti morati napustiti državu.

Svijest o tome raste i jača, a čak i najčvršće tradicionalne ideje s vremenom moraju pasti pod težinom otkrivene istine unatoč tome što su prema islamskom pravu kao dokaz istinitosti silovanja potrebna barem četiri muška svjedoka.

Osobni tajnik Pape Benedikta XVI upozorio je na islamizaciju Europe i naglasio potrebu da se kršćanski korijeni kontinenta ne ignoriraju.

"Pokušaji islamizacije Zapada ne mogu se zanijekati," izjavio je monsinjor Georg Gänswein za ovotjedno izdanje Sueddeutsche Magazina.

"S tim povezanu opasnost za identitet Europe ne treba ignorirati zbog pogrešno shvaćenog poštovanja," citirao ga je tjednik. Gänswein je također stao u obranu Benediktovog govora prošle godine, u kojem je on povezao islam i nasilje, rekavši kako je to bio pokušaj "djelovanja protiv određene naivnosti."

Muslimani širom svijeta protestirali su protiv Benediktovog govora, pri čemu su palili crkve na Zapadnoj obali, a tvrdolinijaški iranski vjerski vođa izjavio je kako je papa u savezu sa predsjednikom SAD-a Georgeom Bushom kako bi "ponovili Križarske ratove." Također, talijanska redovnica ustrijeljena je u Somalskoj bolnici u kojoj je radila, a Vatikan je izrazio zabrinutost da je napad bio reakcija na Papine izjave.

Utjecajni kölnski nadbiskup Joachim Meisner nedavno je u intervjuu na Deutschlandfunk radiju rekao kako je "useljavanje muslimana stvorilo pukotinu u našoj njemačkoj, europskoj kulturi."

Primio sam neke kritike zbog svog pokušaja shvaćanja ideoloških i povijesnih korijena Multikulturalizma. Kritičari tvrde kako se radi samo o mržnji, želji razbijanja Uspostavljenog Poretka pod svaku cijenu. Mnogi od zagovornika sami ne vjeruju u doktrinu Multikulturalizma, pa tako po njima ne bismo trebali gubiti vrijeme na analizu logike iza te pojave, budući da logike nema. Želja za razbijanjem Zapadnog društva zasigurno jest prisutna, ali ja vjerujem i kako postoje zamisli o željenom razultatu ovog procesa.

S jedne strane, od nas se očekuje da "slavimo" naše međusobne razlike, a istovremeno se prepoznavanje postojanja bilo kakvih razlika između grupa ljudi smatra tabuom i rasizmom. Teško da je to logički koherentno, što je jedan od razloga zbog kojih je Multikulturalizam moguće nametnuti samo totalitarnim sredstvima. Možda se sve može svesti na činjenicu kako nema velikih razlika, samo sitnih uvrnutosti, koje trebamo slaviti dok ih u istovremeno brišemo.

Govori nam se da se prema kulturnim i povijesnim identitetima odnosimo kao prema modnim predmetima, majicama koje možemo nositi i promijeniti po želji. Multikulturalno društvo je "šareno," što je riječ koja se obično koristi za namještaj ili zavjese. Kulture su dakle ukrasi za prozore, malog značaja ili potpuno bez značaja te možemo imati jednu, jednako kao i drugu. Zapravo, dobro ih je tu i tamo promijeniti. Zar se ponekad ne zasitite tog starog naslonjača? Zašto ga ne biste zamijenili za novi sharia model? Naravno, nešto je manje komforan, ali je ovih dana u modi i razlikovat će vas od vaših susjeda, barem dok i oni ne nabave jedan. Želite li sa tom shariom i primjerak novog parfema Calvin Klein?

Trebamo imati na umu kako je ovaj pogled na kulturu kao uglavnom nevažnu stvar u srži marksistički pogled na svijet, koji su danas usvojili čak i djelovi političke desnice, ujedinjeni sa ljevičarima u vjerovanju kako je čovjek homo economicus, zbroj svojih radničkih i potrošačkih funkcija, ništa više od toga. Marksizam ne tvrdi kako su kulture ili ideje potpuno bez važnosti, već kako su od male ili sekundarne važnosti prema strukturnim ili ekonomskim uvjetima.

Čuo sam neke ljude kako mrtvi hladni izjavljuju kako, ako muslimani u budućnosti postanu većina u našim zemljama, to nije važno, jer su svi ljudi jednaki, a sve kulture su i tako mješavina svega ostalog. A budući kako su religije samo bajke, zamjena jedne bajke, kršćanstva, drugom bajkom, islamom, neće biti posebno važna. Sve religije ionako u osnovi govore istu stvar na različite načine. Međutim, nitko od tih ne bi ni sanjao reći kako sve političke ideologije "u osnovi govore istu stvar." Oni jednostavno ne primjećuju religijske ili kulturne ideje kao važne, pa tako ne žele ni trošiti vrijeme na proučavanje uglavnom nevažnih detalja svakog pojedinog sustava vjerovanja. To se zove Marksistički materijalizam.

Neizrečeni zaključak iza ovog je da je doba različitih kultura gotovo. Svi ljudi svijeta postupno će se stopiti jedni s drugima. Etničke, religijske i rasne napetosti će nestati, jer čovječanstvo će postati jedno i jednako. Radi se o kulturnom i genetičkom Komunizmu. Nacije-države koji stvaraju svoje vlastite zakone i čuvaju svoje granice ustanovljuju "diskriminaciju" (razlikovanje) i predstavljaju prepreku ovoj novoj Utopiji, pa će ih trebati postupno rastaviti, počevši, naravno, sa narodima Zapada te ih zamijeniti svijetom u kojem svatko ima pravo ići gdje god želi i u kojem međunarodno zakonodavstvo i rezolucije o ljudskim pravima određuju pravni sustav, koji čuva elita - pretpostavljamo dobronamjernih - transnacionalnih birokrata koji upravljaju našim životima.

Ono što zastupatelji ove ideologije ne govore jest da bi, čak i kada bi bilo moguće rastopiti sva ljudska bića u jedan puk, što je za mene i nemoguće i nepoželjno, ovaj projekt uzeo generacije ili stoljeća te bi u međuvremenu došlo do velikih ratova i ogromnih patnji, uzrokovanih činjenicom da neće svi dopustiti da ih se tiho izbriše.

Prema svim aspektima vaše osobe, od jezika preko kulture do boje kože i religije, odnosi se kao prema zamišljenim društvenim konstruktima. Govori nam se kako su "sve kulture hibridi koji međusobno posuđuju," kako smo "svi jednom bili useljenici," pa tako nitko nema pravo polagati pravo na neki određen komad zemlje kao "svoj."

Budući da smo "mi" društveni konstrukti, za pretpostaviti je da nas je moguće i društveno razmontirati. Marksistička "protu-kultura" 1960-ih i 1970-ih bila je vrlo učinkovita u napadanju temelja Zapadne civilizacije. Iskreno, zastrašujuće je primjetiti koliko štete društvu može nanijeti samo jedna generacija. Možda je točno to da je lanac jak koliko i njegova najslabija karika. Naš sustav obrazovanja sada je umjesto u podržavanje upregnut u rastavljanje naše kulture te je prešao iz Doba Razuma u Doba Dekonstrukcije. Socijalizam je uništio samo tkivo našeg društva. Naše su zemlje toliko oštećene da ljudi osjećaju kako nije ostalo ništa za što bi bilo vrijedno boriti se, a što je bez sumnje i bila namjera. Naša djeca iz škola izlaze kao izgubljene olupine i ideološki bogalji bez osjećaja identiteta te se susreću sa olujom bijesa ako pokušaju pokazati i najmanju naznaku kralježnice.

Codie Stott, bijela engleska školarka, uhićena je pod sumnjom počinjenja javne rasne uvrede, nakon što je odbila sjediti zajedno sa grupom učenika iz južne Azije, zbog toga što neki od njih nisu govorili engleski. Odvedena je u Swintonsku policijsku stanicu, gdje su joj uzeli otiske prstiju i bacili u ćeliju prije nego što su je pustili. Robert Whelan iz Civitas think-tanka je rekao: "Mnoga od ovih uhićenja ne dođu do suđenja - cilj je zaplašiti nas u samocenzuru sve dok sami ne budemo pazili što govorimo."

Bryan Cork iz Carlislea, Cumbria u Lake Distictu, osuđen je na šest mjeseci zatvora zbog vikanja ispred džamije "Ponosan sam što sam Britanac," i "Vratite se odakle ste došli." Ovo se dogodilo dok su muslimani uspostavljali šerijatske zakone u britanskim gradovima te dobijali državne subvencije za uzdržavanje više od jedne supruge.

Antifascistisk Aktion iz Švedske, grupa koja se navodno bori protiv "rasista," otvoreno se hvali brojnim fizičkim napadima na osobe, čija su puna imena i adrese objavljuju na svojoj stranici. Prema AFA-i, ovo je napravljeno zbog borbe protiv globalnog kapitalizma i za bezklasno društvo. Oni pripadaju ideologiji koja je kroz nekoliko generacija ubila sto milijuna ljudi, i oni su dobri momci. Oni koji se protive pretvaranju u manjinu u svojim vlastitim zemljama kroz masovno useljavanje, to su loši momci.

Ekstremna ljevica nije uspjela u pokretanju nasilne revolucije na Zapadu, pa se umjesto toga odlučila za stalnu, strukturnu revoluciju. Oni se sada nadaju kako će useljenici pružiti sirovi materijal za nasilnu pobunu, posebno zato što su mnogi od useljenika muslimani, koji su već demonstrirali tako divan talent za nasilje i uništavanje. Ljevica Zapada sada uvozi novi proleterijat, budući da ih je prethodni razočarao.

Anketa koju je provela Organizacija za Informiranje o Komunizmu (Organization for Information on Communism) pokazala je kako 90% Šveda starih između 15 i 20 godina nikad nije čulo za Gulage, iako ih je 95% čulo za Auschwitz. "Na nesreću, mi ovim rezultatima uopće nismo iznenađeni," rekao je Ander Hjemdahl, osnivač UOK, za web stranicu The Local. U nacionalnoj anketi, 43% vjeruje kako su komunistički režimi odgovorni za manje od milijun ljudskih života. Stvarna brojka se procjenjuje na 100 milijuna. 40% vjeruje kako je komunizam doprinjeo povećanom prosperitetu u svijetu. Gosp. Hjemdahl kaže kako je nekoliko razloga za ovako masovno neznanje, među kojima je i taj što su "švedski novinari u velikoj većini ljevičari, mnogi od kojih su prilično daleko lijevo."

Osobno sam pročitao izjave vodećih medijskih figura ne samo Švedske, već iz cijele Zapadne Europe, koji su se otvoreno hvalisali cenzurom tema povezanih sa masovnim useljavanjem i multikulturalnim društvom.

Muslimanski pisac Abdelwahab Meddeb vjeruje da će, kao rezultat francuskog utjecaja, cijelo mediteransko područje "postati laboratorij europske misli." Prvo, ne vjerujem da se islam može reformirati, a čak i kad bi mogao, Francuskoj trenutno nedostaje kulturnog samopouzdanja za predvođenje takvog pothvata. Iza njihovog lažnog ponosa, oni su nacija duboko nesigurna u sebe i još uvijek nose psihološke rane iz svoje velike Revolucije 1789. I drugo: most je moguće prijeći u dva smjera. Hoće li Francuska biti most europskoj misli u islamski svijet, ili most islamskoj misli u Europu? Trenutno, druga opcija se čini vjerojatnijom. I konačno: Duboko zamjeram gledanje na desetke milijuna ljudskih bića kao na "laboratorij." Na nesreću, gosp. Meddeb nije usamljen u svojim idejama.

Guy Verhofstadt, prvi ministar Belgije je rekao: "Belgija je laboratorij Europskog ujedinjenja." Kakvu to vrstu povjerenja potiče u građanima izjava njihovog navodnog vođe kako je njihova zemlja laboratorij? Jesu li njihova djeca zamorci? Čini se kako jest tako.

U 1960. 7.3% stanovništva belgijske prijestolnice Brusselsa činili su stranci. Danas je ta brojka 56.5%. Jan Hertogen, marksistički sociolog, jedva skriva svoje oduševljenje ovim velikim eksperimentom u društvenom inženjeringu te vjeruje kako je ova zamjena stanovništva "dojmljiv i jedinstven razvoj sa europskog, pa čak i svjetskog gledišta." Da, ovo je vjerojatno prvi put u ljudskoj povijesti da je jedna nacija demografski prepustila svoj glavni grad strancima, bez da je ispalila i jedan jedini hitac, ali sudeći prema kretanjima u ostatku Europe, ona neće biti i zadnja. Europska Unija i lokalne multikulturalne elite će se pobrinuti za to.

Nizozemska spisateljica Margriet de Moor pruža još jedan primjer zašto je Multikulturalizam masivan pokus u društvenom inženjerstvu, jednako radikalan i opasan kao Komunizam. Gospođa de Moor živi u nekoj vrsti alternativne stvarnosti, u kojoj će "europsko bogastvo i sloboda govora" uzrokovati Islamsku Reformaciju. Ali muslimansko useljavanje jako iscrpljuje prvo te polagano, ali sigurno uništava drugo:

Kada se osjećam optimistično, ponekad na Nizozemsku gledam kao na malu lakonsku zemlju koja nije orjentirana prema velikom ili teatralnom, kao na neku vrstu laboratorija na rubu Europe. Tu i tamo smjesa opasnih, lako zapaljivih sastojaka rezultira malom eksplozijom, ali u osnovi se proces običnih kemijskih reakcija nastavlja."

Kakva to osoba svoju vlastitu zemlju naziva laboratorijem? Gospođa de Moor zvuči poput znanstvenice koja bez strasti pod mikroskopom proučava zanimljiv primjerak. Siguran sam da bi Theo van Gogh volio čuti kako je, kada je zbog "vrijeđanja" islama završio s nožem u prsima, u osnovi bio laboratorijski štakor, a isto tako i "rasist" Pim Fortuyn, prva žrtva političkog ubojstva u Nizozemskoj u nekoliko stoljeća. Ono što je jednom bila najtolerantnija nacija na svijetu, sada je uništeno muslimanskim useljavanjem. Ali, hej, da bi se napravio omlet, moraju se razbiti jaja, zar ne? Ova ubojstva su bez sumnje nezgodna stvar, ali nećemo sad zbog tih par sitnica opozvati cijeli Multikulturalni eksperiment.

Govori nam se kako su Arapi u Europi pokrenuli renesansu. Michelangelo je od Pape dobio narudžbu za oslikavanje svoda Sikstinske Kapele u Vatikanu. Naslikao je Boga kako stvara Adama. Je li ijedan od kalifa ili sultana ikada naručio sliku Alaha u Meki? Zašto ne, ako su sve kulture jednake i iste? Isto tako, politička djela starih Grka nikad nisu prevedena na arapski, budući da su opisivala sustave poput demokracije, gdje ljudi vladaju samima sobom prema svojim vlastitim zakonima. Muslimani ovo smatraju blasfemijom. A ista ta djela kasnije su na Zapadu proučavana s velikim zanimanjem.

Kultura je, daleko od nevažnog, iznimno važan čimbenik u oblikovanju društva. Na primjer, islamska agresivnost prema slobodi govora razlog je zbog kojeg muslimani nikad nisu imali znanstvenu ili industrijsku revoluciju. Ako vjerujete u evoluciju, nije li vjerojatno da su neke kulure evoluirale više od ostalih? Ali to kida Multikulturalizam na komade, zar ne?

Britanski premijer Tony Blair odstupa s dužnosti nakon što je u jednom desetljeću svoju zemlju uništio više nego bilo koji vođa prije njega. Nastupao je sa platformom Novog Rada, ali kako je ispalo, njegova stranka je ostala udana za iste stare ideje internacionalnog socijalizma.

Prema spisateljici Melanie Phillips, "Njega pokreće univerzalistički pogled na svijet koji minimizira duboku prirodu sukoba koji dijele ljude. On misli kako takve podjele u osnovi pripadaju primitivnoj prošlosti. (...) Otud njegova opsesija "univerzalnim" zakonom ljudskih prava. Otud i njegovo uvjerenje kako nacionalne granice više nisu važne, kako je masovno useljavanje dobra stvar i kako jedinstveni britanski identitet mora ustupiti mjesto multikulturalizmu. To je put, on smatra, za iskorjenjivanje sukoba, predrasuda i rata te stvaranje globalne utopije. Kakva duboko pogrešna prosudba. To je, umjesto ovoga, put za uništenje demokracije i nezavisnih nacija koje su je stvorile i koje je održavaju."

Marie Simonsen, politička urednica norveškog ljevičarskog lista Dagbladet, napisala je u ožujku 2007. kako bi migriranje svih ljudi gdje god to žele trebalo priznati za univerzalno ljudsko pravo. Ova izjava došla je odmah nakon izvještaja UN-a koji je predvidio globalni rast populacije do 2050. za nekoliko milijardi ljudi.

Ne treba mnogo vještine kako bi izračunali da će neograničena migracija za sićušnu skandinavsku naciju rezultirati sigurnom smrću - ne kroz nekoliko generacija, već, teoretski, unutar nekoliko tjedana. Gospođa Simonsen tako podržava istrebljenje svog vlastitog naroda te to čini nakon dobrog razmišljanja. Njezini komentari nisu doživjeli opoziciju od ikoga u medijskim krugovima, što bi moglo govoriti kako većina njih dijeli njezine poglede, ili kako su sasvim rezignirani prema činjenici da je naša smrt kao naroda već sada neizbježna.

Karl Marx je definirao srž socijalizma kao ukidanje privatnog vlasništva. Pretpostavimo za trenutak da se prema zemlji možemo odnositi kao prema "vlasništvu" njezinih građana. Njezini stanovnici su odgovorni za izgradnju infrastrukture. Oni su napravili njezine ceste i komunikacije, njezine škole, sveučilišta i zdrastvene ustanove. Oni su stvorili njezine političke institucije te u svojim ljudima razvili umne kapacitete potrebne za njihovo održavanje. Zar je onda pogrešno da građani ove zemlje žele uživati u pogodnostima koji su sami stvorili?

Prema marksističkoj logici, jest.

Zamislite dvije slične kuće, jednu pokraj druge. U Kući A njezini su stanari kroz nekoliko generacija stvorili uredno i funkcionalno kućanstvo. Oni su ograničili broj svoje djece, jer su im svima željeli pružiti dobro školovanje. U Kući B, stanari žive u disfunkcionalnom kućanstvu sa previše djece, koja su primila vrlo malo visokog obrazovanja. Ona se jednom dana odluče preseliti kod susjeda. Mnogi od stanara kuće A prosvjeduju, ali neki od njih misle kako bi to moga biti dobra ideja. Oni kažu kako u Kući A ima mjesta za još ljudi. Osim toga, Amnesty International, Ujedinjeni Narodi i drugi tvrde kako je "rasizam" i "protiv međunarodnog zakona" da stanari Kuće A istjeraju uljeze. Vrlo brzo, Kuća A se pretvori u pretrpano i disfunkcionalno kućanstvo, upravo poput Kuće B.

Ovo se danas događa Zapadu. Kroz uvoženje problema Afrike i islamskog svijeta, Europa bi mogla postati propali kontinent. Ideja kako bi svi trebali imati slobodu preseliti se gdje god to žele te da je sprječavanje useljavanja u svoju zemlju "rasizam, ksenofobija i zadrtost," jest Komunizam 21. stoljeća. I vjerojatno je kako će dovesti do ogromne ljudske patnje.

Jedna od velikih pogreški nakon kraja Hladnog rata bila je proglašavanje socijalizma mrtvom ideologijom, zbog koje dakle više nije trebalo brinuti. A evo nas, jedva generaciju poslije, kako otkrivamo da je marksističko razmišljanje prodrlo u svaki sloj našeg društva, od sveučilišta do medija. Dok je "tvrdi" marksizam Sovjetskog Saveza propao, barem za sad, "meki" marksizam zapadne ljevice je zapravo ojačao, dijelom i zbog toga što ga se smatralo manje prijetećim.

Ideje o Multikulturalizmu i de-facto otvorenim granicama stvorile su prividnu hegemoniju u javnoj raspravi. Skrivajući se iza oznaka poput "anti-rasistički" i "tolerancija," ljevičari su postigli razinu cenzure koju nisu mogli ni zamisliti da su otvoreno iznjeli kako im je namjera radikalno preobraziti Zapadnu civilizaciju i uništiti njezine temelje.

Prema francuskom filozofu Alanu Finkielkrautu "uzvišena ideja 'rata protiv rasizma' postupno se pretvara u odvratno pogrešnu ideologiju. Ovaj anti-rasizam će za 21. stoljeće biti ono što je Komunizam bio za 20. stoljeće: izvorište nasilja."

Alexander Boot, Rus po rođenu, otišao je na Zapad u 1970-ima, kako bi tamo otkrio da Zapad kojeg je tražio više ne postoji. Ovo ga je navelo da napiše knjigu "Kako je Zapad izgubljen." Boot vjeruje da je demokracija, ili po riječima Abrahama Lincolna vladavina naroda, od naroda i za narod, zamijenjena riječnikokracijom, vladavinom riječi, od riječi i za riječ.

U kulturi u kojoj je jezik moć, a riječi se koriste kao oružje, oni koji kontroliraju najstrašnija od ovih oružja kontroliraju i društvo. Na Zapadu, gdje je jednakost u svim aspektima života najveća vrlina, a "diskriminacija" je smrtni grijeh, "rasist" je najgore od svih stvorenja. Oni koji kontroliraju definiciju "rasizma," nuklearne bombe riječnikokracije, posjeduju snažno oružje kojim mogu zastrašivati protivnike. Puko izricanje riječi može uništiti karijere i živote, bez suđenja i bez prava na žalbu.

Moć definiranja trenutno uglavnom počiva u rukama kartela anti-rasističkih organizacija kojima dominira ekstremna ljevica, često u suradnji sa muslimanima. Pomoću ušutkivanja svake opozicije masovnom useljavanju kao "rasizma," oni su u mogućnosti poduzeti transformaciju društva jednakih razmjera kao što je bila ona komunistička, a istovremeno ugasiti svaku raspravu o istoj.

Boot potpuno odbacuje tvrdnju kako je marksizam pogrešno shvaćen:

Svaka ozbiljna studija pokazati će kako je Marx svoje teorije zasnovao na industrijskim uvjetima koji su u to vrijeme već bili zastarjeli ili uopće nisu ni postojali. To nije čudno, budući da Marx nikad nije vidio unutrašnjost tvornice, poljoprivednog dobra ili manufakture. [...] Što god drugo je bio, Marx nije bio znanstvenik. [...] Marxovi ideali bili su neostvarivi upravo zbog toga što su bili toliko monstruozni da ih ni Boljševici nikad nisu uspjeli u potpunosti ostvariti, a ne zbog manjka entuzijazma u pokušaju. Na primjer, [Komunistički] Manifest (zajedno sa drugim tekstovima i Marxa i Engelsa) propisuje nacionalizaciju svog privatnog vlasništva bez iznimke. Čak ni Staljinova Rusija 1930-ih nije uspjela postići taj ideal. Zapravo, dobar dio sovjetske ekonomije tada je bio u privatnim rukama [...] Zaista, u usporedbi s Marxom, Staljin počinje izgledati kao humanitarac. Marx je također inzistirao da se treba riješiti obitelji te da žene postanu javno vlasništvo. Ponovo, usprkos svim naporima, Lenjin i Staljin nisu uspjeli postići ni ovaj ideal. Dakle, ako su Boljševici i Nacisti iskrivili Marksizam, oni su to općenito napravili tako što su ga ublažili.

Bivši sovjetski disident Vladimir Bukovsky, koji je upozorio da je Europska Unija na putu postajanja još jednim Sovjetskim Savezom, drži kako je Zapad, iako je dobio Hladni Rat u vojnom smislu, izgubio na polju ideja: "Komunizam je možda mrtav, ali komunisti su ostali na vlasti u većini zemalja bivšeg Vašavskog bloka, a njihovi suradnici na Zapadu su došli na vlast širom svijeta (posebno u Europi). Ovo je ništa manje nego čudo: poraz nacista 1945. je, sasvim logično, u svjetskoj politici donio pomak nalijevo, dok je poraz komunizma 1991. ponovo donio pomak ulijevo, ovaj put sasvim nelogično."

Bukovsky je u pravu: Nakon Hladnog Rata nismo imali temeljiti proces de-marksifikacije, sličan procesu de-nacifikacije nakon Drugog Svjetskog Rata i sada zbog toga plaćamo cijenu. Mnogim marksističkim idejama dopušteno je izdržati i mutirati, poput ideja da je kultura nevažna ili da je sasvim u redu poduzeti društvene eksperimente koji uključuju stotine milijuna ljudi. Marksistički povjesničar Eric Hobsbawn izjavio je kako bi, da je Sovjetski Savez uspio stvoriti funkcionirajuće socijalističko društvo, deseci milijuna ljudi bili prihvatljiva cijena. Ali marksistički ideali nasilne jednakosti mogu se provesti jedino vladom totalitarnih ovlasti, što neizbježno vodi totalitarnom društvu. Ne postoji "prosvjetljeni Marksizam," a ideja kako ipak postoji vjerojatno je uništila više života nego bilo koja druga ideologija u modernoj povijesti.

Marksizam je organizirani zločin protiv čovječanstva.

Australski pisac Keith Windschuttle upozorava kako je posljedica kulturnog relativizma stav da ako apsolutna istina ne može postojati, ne može postojati ni apsolutna laž, što objašnjava slabost Zapada u sučeljavanju sa islamskim džihadom. Naš osjećaj za ispravno i pogrešno je duboko oštećen maksističkim razmišljanjem. Windschuttle hvali pisanja grčkog povjesničara Thucydidiesa o Povijesti Peloponeškog rata iz 5. stoljeća prije Krista:

"Politička povijest otkriva kako svijet stvaraju ljudi, prije negoli velike impersonalne sile te su ljudi, umjesto 'slobode od odgovornosti', odgovorni za posljedice svojih djela. Ovo je sama bit koja je nadahnula učenu Thucydidesevu studiju Peloponeškog rata: sudbinu Atene nisu odredili proroci, proročišta ili bogovi, već ljudska djela i društvena organizacija."

Ideje su važne. Pojedinci su važni. Kulture su važne. Istina je važna i istina postoji. Nekada smo ovo znali. Vrijeme je da se toga opet prisjetimo i da odbacimo pogrešne ideje o nevažnosti kulture. Ako želimo proslijediti naše naslijeđe budućim generacijama, to nas ne čini rasistima, niti nas čini zlima odbijanje tretmana laboratorijskih štakora u društvenim eksperimentima ogromnih razmjera. Moramo napasti ideologiju transnacionalnog Multikulturalizma i neograničenog masovnog useljavanja u njezinom korijenu i onome što ona zaista jest: Komunizam 21. stoljeća.

Pročitajte više!

Kroz gotovo već četiri desetljeća, muslimani su najbrže rastući dio stanovništva Zapadne Europe. Za posljedicu muslimanski glas postaje sve važniji. Ovo je najprije postalo očito na izborima u Njemačkoj u rujnu 2002. godine, kada je socijalistički kandidat Gerhard Schroeder za dlaku pobijedio konzervativnog protivnika Edmunda Stoibera - za cijela 8864 glasa. Njemačka je dom gotovo 700 000 tursko-njemačkih glasača - uz još gotovo 3 milijuna turskih imigranata bez (ili radije, trenutno bez) prava glasa. Muslimani su mahom glasali za gospodina Schroedera.

Tako je bilo i 2005. godine, iako su tada urođenici, ili njemački Njemci, glasali za desnicu u takvom omjeru da je to rezulturalo tijesnom pobjedom kandidatkinje Kršćanskih Demokrata Angele Merkel. Međutim, kako vrijeme prolazi, biti će sve teže suprostaviti se muslimanskom bloku glasača.

Prošle godine muslimanski glasači su na lokalnim izborima u Nizozemskoj i u Belgiji preokrenuli ravnotežu prema ljevici. Institut za Migracije i Etničke studije Sveučilišta u Amsterdamu otkrio je kako je 84% tuskih useljenika glasalo za ljevicu, kao i 90% Marokanaca. U Antwerpu, najvećoj belgijskoj luci, anti-islamistička stranka Vlaams Belang dobila je na lokalnim izborima u listopadu 33.5% glasova. Sociolog Jan Hertogen izračunao je kako bi bez glasova useljenika VB dobila 40.4% te bi tako pobijedila Socijaliste.

Većina useljenika koji su došli u Europu kroz proteklih nekoliko desetljeća bili su privučeni velikodušnim socijalnim povlasticama koja je Zapadna Europa obilato davala "nepovlaštenima." Danas, ako sve više i više mladih muslimana dosiže dob za glasanje, europske stranke su počele udovoljavati islamističkim ciljevima. U Europi političari sa ljevice uvode odvojene sate za žene u javnim bazenima, nameću halal hranu u kafeterijama te zahtjevaju da škole izbace Holokaust sa satova povijesti.

Oni koji predviđaju kako Zapadnoj Europi predstoji pomak prema protu-useljeničkoj ljevici su u krivu. Ovaj će trend završiti do kraja desetljeća, kada će utjecaj useljeničkih glasova europsku politiku pomaknuti dramatično ulijevo. Šanse desnice za pobjedu na izborima su sve manje. Protu-useljenička desnica ovo shvaća. Kako je Filip Dewinter, Antwerpski vođa VB-a rekao nakon prošlogodinjih izbora: "Ja sam realist. Broj potencijalnih glasača naše strane je iz godine u godinu sve manji... U proteklih deset godina broj novih Belgijanaca u Antwerpu - polovica kojih su Marokanci - se udvostručio... Nastavi li broj stranaca u Antwerpu rasti stopom od 1.5% godišnje, kako je trenutno stanje, 20 godina od danas u ovom gradu će biti više ljudi stranog porijekla nego domaćeg stanovništva."

Muslimanski glas zasigurno će imati i značajan utjecaj u nadolazećim predsjedničkim izborima 22. travnja u Francuskoj. Više od 10% izbornog tijela su muslimani. Kako su muslimani najmlađi dio populacije, predstavljajući gotovo četvrtinu onih mlađih od 20 godina, njihovo politička važnost samo će rasti. U nekim francuskim gradovima već sada su polovica stanovnika muslimani. Ovo desnici pobjedu u urbanim sredinama čini gotovo nemogućom - osim ako gotovo svi domaći "francuski Francuzi" daju desnici svoj glas.

Nicolas Sarkozy, kandidat vladajuće stranke UMP, politički sa desnog centra, čini se uvjerenim kako će mnogi Francuzi urođenici zaista tako i postupiti. Dakle on otvoreno govori protiv islamističkog preuzimanja francuskih urbanih susjedstava, poput pariških predgrađa. Ako se strategija gospodina Sarkozyja pokaže dobrom, pokazati će kako su mnogi Francuzi shvatili kako su ovi izbori zadnja prilika za sačuvati nešto od stare Francuske.

Međutim, neki političari koji su daleko na europskoj desnici, čine se uvjerenima kako je islamizacija Zapadne Europe postala neizbježna. Poput stranaka na ljevici, oni se nadaju spriječiti svoj izborni pad putem sklapanja dogovora sa islamistima. Ovo objašnjava zašto je prošli tjedan Jean-Marie Le Pen, vođa francuskog protu-useljeničkog Nacionalnog Fronta naglasio kako on, za razliku od Sarkozyja ne želi "očistiti predgrađa vodenim topovima." Gospodin Le Pen je muslimanskoj mladeži u predgrađima rekao: "Vi ste grane francuskog drveta. Vi se Francuzi koliko god sam to i ja."

Nalazimo se u pred raskolom takozvane europske daleke desnice između pro-islamista i protu-islamista. Ovaj jaz je jedan od razloga zbog kojeg se raspala Austrijska Stranka Slobode. Unutar francuskog NF-a tradicionalni katolici se također osjećaju sve nelagodnije sa pro-arapskim politikama onih koji smatraju kako je Amerika veća prijetnja Europi od Sjeverne Afrike i kojima je Hamas draži od Izraela. Moglo bi se čak tvrditi i kako je ovdje na djelu antisemitizam. Ali, moglo bi se raditi i o istom onom političkom oportunizmu od kojega je oboljela ljevica.

U slijedećem desetljeću, ako se nastavi dosadašnji trend, gotovo da neće biti kršćana u Betlehemu, ili Nazaretu. Ili Jeruzalemu.

Kršćani na području Palestinske Samouprave su sa udjela od 15% u ukupnom stanovništvu iz 1951. pali na današnjih 2% od ukupnog palestinskog stanovništva. I u Betlehemu i u Nazaretu, nekad većinski kršćanskim gradovima, danas postoje snažne muslimanske većine. Danas 3/4 betlehemskih kršćana živi u inozemstvu, a više jeruzalemskih kršćana živi u Sidneyu, nego u mjestu svog rođenja; kršćani čine svega 2.5% stanovništva Jeruzalema. u Starom Gradu u Jeruzalemu, kršćani su još uvijek većina.

Nije samo Sveta Zemlja mjesto odakle su kršćani pobjegli. Kroz cijeli Bliski istok nekad brojne kršćanske zajednice nestaju i, za 50 godina, više ih neće biti.

Što se dogodilo? Zašto postoji tako veliki egzodus, o kojem se tako malo izvješćuje, u kojem je, samo u proteklih 20 godina, pobjeglo oko 2 milijuna kršćana? Zašto irački kršćani bježe u zadnjih 10 godina? Zašto stotine tisuća egipatskih Kopta napušta svoju domovinu i zašto se čuvena antiohijska zajednica u zadnjih nekoliko desetljeća smanjila s 15,000 na jedva nekolicinu današnjih?

Pročitajte više!

Odred jezičnih stručnjaka Europske Komisije tako je zabranio riječi džihad, islamski i fundamentalistički. Riječ džihad je osobito preporučeno izbjegavati, jer ona muslimanima, osim rata protiv nevjernika, može značiti i osobni trud življenja moralnog života.

"Pažljivo korištenje određenih pojmova nije prazna politička korektnost, već proizlazi iz inteligentne svjesnosti o interesima Europske Unije u borbi protiv terorizma", izjavio je jedan Briselski službenik. Tako, kako je javno predloženo prošle godine, jedna od alternativa za islamski terorizam jest... terorizam koji zlorabi islam pozivajući se na njega. Odlično su se sjetili. Oni iz britanskih džamija su se na ovo sigurno upišali od smijeha.

Daljnji detalji o sadržaju knjižice nisu poznati, ali su britanski službenici izjavili kako je ona tu kao pomoć javnim službenicima pri pružanju konteksta u javnim govorima ili konferencijama za tisak. Pretpostavljam da se i ovdje radi o onim famoznim europskim standardima, samo nisam siguran u koju bi ih kategoriju svrstao. Može ići u pranje mozga, ali i glava u pijesku odlično odgovara...

Novinari postaje Channel4 tajno su snimili što se događa u britanskim džamijama. Osim što se da vidjeti određeni raskorak između onoga što imami govore javno i onoga što govore u džamijama, vidi se i prijezir prema kulturi i civilizaciji domaćina, a tu i tamo i planiranje osvajanja Britanije i uvođenja šerijatskog zakona. Maske padaju...

Prvi dio:

Drugi dio, Treći dio, Četvrti dio, Peti dio, Šesti dio

Jednog dana 1994. dok sam živjela u Edeu, malom gradu u Nizozemskoj, posjetila me moja polusestra. Ona i ja smo imigrantice iz Somalije i obje smo zatražile azil u Nizozemskoj. Meni je odobren; njoj je odbijen. Činjenica da sam dobila azil pružila mi je priliku studiranja. Moja polusestra to nije mogla.

Kako bi me primili na sveučilište koje sam željela pohađati, trebala sam položiti tri tečaja: tečaj jezika, tečaj građanstva i tečaj povijesti. U pripremnom dijelu tečaja povijesti prvi put sam čula za Holokaust. Tada sam imala 24, a moja sestra 21 godinu.

Tih dana dnevne novosti bile su ispunjene genocidom u Ruandi i etničkim čišćenjem u bivšoj Jugoslaviji. Kada me je moja polusestra posjetila, vrtjelo mi se u glavi od onoga što se dogodilo 6 milijuna židova u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Istočnoj Europi.

Saznala sam kako su nevini muškarci, žene i djeca odvajani jedni od drugih. Sa zvijezdama prišivenim na ramena vlakovima su ih prebacili u logore, gdje su ubijeni plinom, iz jedinog razloga što su židovi.

Vidjela sam slike hrpa kostura, čak i dječjih. Čula sam užasavajuće priče onih koji su preživjeli teror Auschwitza i Sobibora. Sve sam ovo rekla svojoj polusestri te joj pokazala slike u mojem udžbeniku za povijest.

S velikom uvjerenošću, moja sestra je povikala: "To je laž! Židovi znaju kako zaslijepjeti ljude. Nisu oni ubijani, gušeni plinom i kasapljeni. Molim se Alahu da jednog dana svi židovi na svijetu budu uništeni."

Nije rekla ništa novog. Dok sam odrastala u Saudijskoj Arabiji, sjećam se mojih učitelja, moje majke i naših susjeda kako mi svakodnevno govore kako su židovi zli, zakleti neprijatelji muslimana, kako im je jedini cilj uništiti islam. O Holokaustu nismo nikad ništa čuli.

Kasnije, kao djevojka u Keniji, kada bi filantropija Saudije i drugih država Perzijskog zaljeva došla do nas, sjećam se kako je izgrađivanje džamija i doniranje bolnicama i siromašnima išlo ruku pod ruku sa proklinjanjem židova. Govoreno je kako su židovi odgovorni za smrti beba i za epidemije poput AIDS-a te se držalo kako su oni uzrok svih ratova. Oni su bili pohlepni i učinili bi doslovno bilo što kako bi ubili nas muslimane. Ako smo ikako željeli steći mir i stabilnost, ako nismo željeli biti zbrisani, morali smo uništiti židove. Onima od nas koji nisu bili u mogućnosti oružjem se boriti protiv njih, bilo je dovoljno sklopiti ruke, usmjeriti pogled prema nebu i moliti se Alahu za njihovo uništenje.

Danas, vođe zapadnih zemalja šokirane konferencijom iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, gdje je zanijekao Holokaust, moraju otvoriti oči za ovu stvarnost. Za većinu muslimanskog svijeta, Holokaust nije veliki povijesni događaj kojeg niječu. Mi jednostavno ne znamo da se dogodio, jer nam o tome nikad ništa nisu rekli.

Procjenjuje se kako je danas ukupan broj židova u svijetu danas oko 15 milijuna, sasvim sigurno ne više od 20 milijuna. S druge strane, svjetska populacija muslimana procjenjuje se na između 1.2 i 1.5 milijardi. Ova populacija ne samo vrlo brzo raste, ona je isto tako i vrlo mlada.

Ono što kod Ahadinejadove konerencije upada u oči jest tiho prihvaćanje većine muslimana. Ne mogu si pomoći a da se na zapitam: Zašto u Rijadu, Kairu, Lahoreu, Khatoumu ili Jakarti nema konferencije koja bi osudila Ahmadinejada? Zašto 57 članova Organizacije Islamske Konferencije o ovome šuti?

Možda je odgovor jednako jednostavan kao i užasavajući: Generacijama su vodstva ovih takozvanih muslimanskih zemalja svoje populacije na žličicu hranile propagandom sličnom onoj koju su konzumirale generacije Nijemaca (i drugih Europljana) - kako su židovi štetočine i kako se sa njima treba obračunati sukladno tome? U Europi, logični zaključak bio je Holokaust. Ako se Ahmadinejadu dopusti da djeluje, neće oskudjevati u poslušnim muslimanima spremnim da djeluju po njegovoj želji.

Svijet je potrebno ponovo i ponovo obavještavati o Holokaustu - to nije interes samo preživjelih židova i njihovih potomaka, već interes čitavog čovječanstva.

U ovoj 2007. godini, 250 milijuna osoba podnijet će progonstva radi ispovijedanja kršćanske vjere. Mišljenje je to organizacije "Release International" sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koje je objavila katolička informativna agencija ZENIT.

Organizacija "Release International" promatra slučajeve vjerskih progona u svijetu, te otkriva kako se progonstva osoba samo zato jer slijede Isusa Krista vrlo brzo povećavaju osobito u islamskom svijetu. Osim toga navode se još tri zone: komunistička, hinduistička i budistička u kojima se događaju progoni kršćana.

Prema "Release International", zloporabe koje podnose kršćanski vjernici manifestiraju se na različite načine, kako što su prisilna obraćenja, pustošenja crkava, torture, nasilja, zapljena dobara, zatvaranja i smaknuća. Čak i vlade umjerenih muslimanskih zemalja često ne uspijevaju obraniti prava kršćanske manjine, navodi isti izvor.

Ubojstva u Turskoj

U kontekstu netom spomenutog, najdrastičniji primjeri koji su šokirali svjetsku javnost su ubojstva koja su se dogodila u Turskoj. Jedno se zbilo prošle godine kad je ispred crkve u Trabzonu ubijen rimski svećenik don Andrea Santoro.

Drugo se dogodilo prije nekoliko dana kad je u središtu Istanbula na ulici ispred redakcije ubijen poznati novinar Hrant Dink. U oba slučaja ubojice su bili adolescenti zadojeni islamskim fanatizmom, koji za zločine nisu iskazali niti trunku kajanja.

Dink je bio kršćanin armenskog porijekla i urednik dvojezičnog tursko-armenskog tjednika "Agosa". Turski nacionalisti, uključujući političare, često su ga kritizirali zbog toga što je masovne pokolje Amenaca tijekom Prvog svjetskog rata nazivao genocidom.

Oni koji su protiv njega vodili kampanju, oni koji su ga proglasili neprijateljem Turske i označili ga kao metu , oni su odgovorni za njegovu smrt - rekao je turski nobelovac Orhan Pamuk.

Za razliku od Turske koja se smatra umjerenom muslimanskom zemljom, Saudijska Arabija, koja čuva povijesna islamska mjesta Meku i Medinu, registrira se kao jedna od zemalja s najviše zloporaba vjerske slobode. Saudijska Arabija zabranjuje sve druge religije osim islamske. Musliman koji je proglašen "krivim" za obraćenje može dobiti smrtnu kaznu, a tko privede muslimana Kristu, izložen je zatvoru, progonu ili smaknuću.

"Postoji urota šutnje oko Saudijaca," ustvrdio je Andy Dipper, ravnatelj "Release International," "vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac. No, radi se o vladi koja primjenjuje kaznu smrti za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane Saudijci zabranjuju svu kršćansku literaturu, a s druge troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu."

O progonim kršćana u Saudijskoj Arabiji govorio je za Radio Vatikan Attilio Tamburrini, talijanski ravnatelj organizacije "Pomoć crkvi u nevolji," koja također prikuplja podatke o stanju vjerskih sloboda u svijetu. Po Tamburrinijiu, u Saudijskoj Arabiji ima oko 800 tisuća kršćana, uglavnom radnika doseljenih s Filipina, kojima se brani svaki oblik izražavanja vlastite vjere.

Suzavac u crkvama

Slične stvari događaju se i u Africi, u zemljama u kojima su muslimani većina. U Nigeriji su militanti protjerali kršćane iz njihovih kuća kako bi eliminirali političku opoziciju i pripremili put za šerijatski zakon. U mnogim većinski islamskim zemljama postoji pokret nametanja šerijatskog zakona i to je najveća opasnost za kršćane. Tijekom mise lani na Silvestrovo, u katoličku katedralu u Khartumu, glavnom gradu Sudana, policija je bacila granate sa suzavcem, pri čemu je ozlijeđeno šest osoba.

Organizacija "Pomoć crkvi u nevolji" upozorava i na probleme koji rastu u Indiji zbog razvoja hinduističkog fundamentalizma. U Vijetnamu, prijam u sjemeništa podvrgnut je nadzoru vladina povjerenstva koje odlučuje tko može ući u sjemenište.

Od komunističkih zemalja apostrofira se Sjeverna Koreja, gdje se zna da je stanje krajnje dramatično, ali se niti ne uspijeva dobiti prave informacije.

Posebna su priča progoni kršćana u Kini. Iz te daleke komunističke zemlje svako malo stižu vijesti o uhićenju svećenika i biskupa Katoličke "podzemne" crkve, koja je u jedinstvu s Rimom. Prije godinu dana zatvoren je bio biskup Julius Jia Zhigu s kojim je policija razgovarala o prelasku u režimski priznato Kinesko katoličko patriotsko udruženje, osnovano 1957. godine. Zhigu je na čelu biskupije Zhengding koja se s gotovo dva milijuna katolika smatra jednom od najaktivnijih u provinciji Hebei.

Isto se događa protestantskim kršćanima, pripadnicima tajne od države nepriznate protestantske Crkve, koje često hapse za vrijeme bogoslužja, a uhićenike šalju na "preodoj" u radni logor.

Kineska kontrola

Unatoč represiji, broj kršćana u Kini porastao je u posljednjih trideset godina sa dva na 50 milijuna. Od toga deset milijuna protestanata i četiri milijuna katolika pripada pod državno priznate i kontrolirane Crkve, dok su ostali pripadnici tajnih Crkvi. Broj tajnih kršćana posebno je velik u selima, gdje se bogoslužja održavaju u privatnim kućama.

Prije desetak dana u Vatikanu je održan sastanak na poticaj pape Benedikta XVI., koji je uz sudjelovanje članova nadležnih kongregacija i ustanova s kineskim biskupima predvodio državni tajnik, kardinal Tarsicio Bertone. U priopćenju se navodi kako Sveti Otac namjerava uputiti kineskim katolicima posebno pismo. Dodaje se kako će Sveta Stolica nastojati uspostaviti diplomatske odnose s Pekingom, a zna se da Kina zamjera Vatikanu što održava veze s Tajvanom koji Peking smatra svojom pobunjenom provincijom.

Unatoč svemu, "rast kršćanskih zajednica potiče Crkvu da s nadom nastavlja s naviještanjem Evanđelja u kineskom društvu koje se suočava s novim izazovima," poručuje se u priopćenju Svete Stolice nakon sastanka o Crkvi u Kini.

Kad je svojedobno papa Benedikt XVI., citirajući bizantskog cara, koji je u lošem kontekstu spominjao proroka Muhameda, muslimani su se digli na noge.

Postoji li s druge strane, prije svega u islamskom svijetu, razumijevanje za one koji nisu isti, odnosno, za osobe čiji je jedini krimen to što slijede Isusa Krista, i hoće li podatak o 250 milijuna kršćana progonjenih u ovoj godini nekoga od odgovornih u muslimanskim zemljama zabrinuti, pitanje je, na koje je odgovor, nažalost, već sada poznat.

- Raste broj ekstremističkih interpretacija pojmova poput "džihad", kao jedan vid poziva na nasilje. Smatraju svojom vjerskom dužnošću prisiljavati kršćane da prijeđu na islam. Oni koji to odbiju, trebaju biti protjerani ili ubijeni - zaključuju u "Release International."

Iako je stara 14 godina, analiza je sasvim aktualna i predstavlja vrijedno štivo.

Pročitajte više!

Slični se izgredi redovito događaju. Ove godine ranjeno je već 2500 policajaca. Tabu napadanja policije očito je razbijen. Čini se da je nekome cilj ovog Ramadana ubiti barem jednog policajca. Francuska policija je također diljem cijele zemlje protekli mjesec svaki dan bilježila 10 do 12 protužidovskih izgreda.

Citat Davida Renniea iz Daily Telegrapha, 5. listopada 2006.

Radikalni muslimani iz francuskih planskih naselja protiv policije vode neobjavljenu intifadu, koja uključujue nasilne sukobe u kojima svaki dan u prosjeku biva ozlijeđeno 14 policajaca. Nakon što je ministar unutrašnjih poslova izjavio kako je ove godine ranjeno gotovo 2500 policajaca, policijska zajednica je objavila da su njezini članovi uključeni u "građanski rat" sa muslimanima iz siromašnih banlieue planskih naselja, koja su gusto napučena nezaposlenom mladeži sjevernoafričkog porijekla.

Rečeno je kako je situacija tako ozbiljna da su od vlade zatražili oklopna vozila za zaštitu policijskih službenika naselja, koja postaju opasna, nemoj-ići-tamo područja. Broj napada se u samo dvije godine povećao za trećinu. Policijski predstavnici su za list Le Figaro izjavili kako je očito da je tabu napadanja policajaca u patrolama razbijen (isto se događa i u Nizozemskoj).

[...] [Michel Thoomis, generalni sekretar sindikata Akcijska Policija,] izjavio je jučer: "Nalazimo se u stanju građanskog rata, planiranog i vođenog od strane radikalnih islamista. Ovo više nije stvar urbanog nasilja, ovo je intifada, pobuna, sa kamenjem i Molotovljevim koktelima. Incidenti više nisu situacije u kojima se nekoliko mladih ljudi suprostavlja policiji, sada se događa da se cijeli neboderi isprazne na ulice, kako bi svoje "drugove" pomogli spasiti od uhićenja."

[...] Međutim, Gerard Demarcq, iz najvećeg policijskog sindikata Savez, odbacuje tvrdnje o intifadi kao gledanje manjine. Gospodin Demarcq je izavio kako povećan broj napada na policiju dokaz kako politika "ponovnog zauzimanja teritorija" kriminalnim bandama funkcionira.

Citat Paula Beliena iz Burssels Journala, 6. studenog 2005.

Kako bi razumjeli što se događa, na današnje događaje ne smijemo gledati iz Zapadne perspektive. Kako bismo razumjeli mladež, moramo razmišljati poput njih. Pri tome ne mislim na zamišljanje sebe u njihovim cipelama, zamislite njihove umove u svojoj glavi. Važno pitanje glasi: kako ovi pobunjenici doživljavaju sebe u odnosu na francusko društvo?

Za razliku od svojih očeva, koji su u Francusku došli iz muslimanskih zemalja, prihvačajući da su, iako ostaju muslimani, došli živjeti u ne-muslimansku zemlju, ovi pobunjenici na Francusku gledaju kao na svoju zemlju. Oni su ovdje rođeni. Ova zemlja je njihova zemlja. A kako su oni muslimani, ova zemlja, ili u svakom slučaju jedan njezin dio, je također i muslimanska. [...] Zapadni Europljani ne mogu kriviti muslimansku mladež zbog toga što tako gleda na svijet. Europa je svojom voljom otvorila vrata muslimanima, ne samo dozvolivši masovno useljavanje do sad neviđenih razmjera, već i kroz poticanje novopridošlih na zadržavanje svoje kulture.

[...] Oni mediji koji nam govore kako pobunjena mladež želi biti dio društva od kojeg se osjeća odbačenom, krivo interpretira činjenice. Kako pobunjenici na to gledaju gledaju - oni nisu dio našeg društva i žele da i mi ostanemo izvan njihovog društva. Nasilje u Francuskoj ni na koji način nije usporedivo sa nasiljem crnaca u SAD-u u 1960-tima. Pariški dopisnik New York Timesa koji piše kako se radi o "varijaciji istog problema" ili laže ili uopće ne zna o čemu govori. Nasilje u Francuskoj je od one vrste koja se viđa kada jedna grupa želi nametnuti svoj autoritet i izbaciti druge sa svog područja. [...] Muslimani ne žele da ih itko izvana patronizira i miješa se u njihov način života u predgrađima svih velikih gradova Zapadne Europe. Njihova poruka je: mičite nam se s puta, gubite se s našeg teritorija i: ponašate se kao da ste vi ovdje glavni, ali mi ćemo vam pokazati kako stvari stvarno stoje.

Citat Paula Beliena iz The American Conservativea, 5. prosinca 2005.

Lako je razumjeti zašto je mladež iz predgrađa postala tako nasilna kada je [francuski ministar unutrašnjih poslova] Sarkozy tamo pokušao uspostaviti zakon i red. Mladež je tamo držala primat, neizazvana, desetljećima. Ako dopuste francuskim vlastima da ponovo uspostavi vlast, izgubiti će svoje uporište. Za razliku od zapadnih intelektualaca, oni shvaćaju da se sve svodi na pitanje tko kontrolira određeni teritorij. Policija i bande bore se oko toga čiji će se zakoni primjenjivati u njihovom susjedstvu: zakoni Francuske Republike ili zakoni Eurabije.

[...] Sarkozy, koji je u ovom ratu upotrijebio samo policijske snage, nije uspio prevladati zbog toga što nije imao sredstva za pobjedu u teritorijalnom sukobu. Nakon dva dana pobuna, policijski službenici su upozorili kako nemaju sredstva za pobjedu u onom što su (ispravno) nazvali "građanskim ratom". [...] Međutim, siromašni domorodci koji žive u doseljeničkim četvrtima znaju bolje. Oni znaju da generali Eurabije, vođe mladeži, voze BMW i Mercedes automobile (koje se nitko ne usuđuje zapaliti), da koriste mobilne telefone i osobna računala kako bi poslali naredbe svojoj vrlo pokretljivoj vojsci. Rat u Francuskoj ne vodi se zbog socijalne nepravde, već zbog teritorija.

Otvoreno je izjavio kako želi umrijeti kao bombaš samoubojica i kako su teroristički napadi na podzemnu željeznicu u Londonu vrijedni hvale. U intervjuu sa Johnom Humprysom izjavio je kako mu je cilj Velikoj Britaniji na bilo koji način nametnuti šerijatski zakon.

Na godišnjicu 7/7 - terorističkog napada na podzemnu željeznicu u Londonu, snimljen je kako propovijeda grupi muslimana u Birminghamu (Velika Britanija), smijući i rugajući se žrtvama 9/11 - terorističkog napada na WTC u New Yorku te prijeteći ubojstvima i daljnjim napadima u Velikoj Britaniji.

Prigodni citat iz Kurana časnog glasi:

Kuran 33:25-27
Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, - nisu nimalo uspjeli -, i vjernike je Allah borbe poštedio, - Allah je, uistinu, moćan i silan -,
a sljedbenike Knjige, koji su ih pomagali, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, pa ste jedne pobili, a druge kao sužnje uzeli,
i dao vam je da naslijedite zemlje njihove i domove njihove i bogatstva njihova, i zemlju kojom prije niste hodali; Allah sve može.

prijevod članka Daniela Pipesa

"Europa sve više postaje provincija islama, kolonija islama." To izjavljuje Oriana Fallaci u svojoj novoj knjizi, La Forza dalla Ragione, ili "Snaga Razuma." Čuvena talijanska spisateljica je u pravu: drevno kršćansko uporište Europa vrlo brzo ustupa mjesto islamu.

Dva su glavna čimbenika koji doprinose ovom razvoju koji će protresti svijet:

• Pad kršćanstva. Europa je sve više post-kršćansko društvo, sa sve slabijom povezanošću sa svojom tradicijom i svojim povijesnim vrijednostima. Broj aktivnih kršćanskih vjernika je u zadnje dvije generacije toliko opao, da neki promatrači Europu zovu "novim tamnim kontinentom." Analitičari procjenuju britanske džamije već danas svakog tjedan prime više vjernika nego Crkva Engleske.
• Anemična stopa rađanja. Europljani domoroci izumiru. Kako bi se populacija održala, potrebno je da u prosjeku svaka žena rodi 2.1 dijete; u Europskoj Uniji, ukupna stopa je za jednu trećinu manja od toga, trenutno iznosi 1.5 i pada. Jedna studija pokazuje kako će se, ako se trenutni demografski trendovi nastave, a imigracija zaustavi, današnja 375 milijunska populacija do 2075. godine smanjiti na samo 275 milijuna. Kako bi zadržala svoju radno sposobnu populaciju na istoj razini, EU svake godine treba 1.6 milijuna useljenika; kako bi zadržala trenutni odnos zaposlenih i umirovljenih, Europi je potrebno nevjerojatnih 13.5 milijuna useljenika godišnje.

Tako nastalu prazninu popunjavaju islam i muslimani. Kako kršćanstvo u Europi posrće, tako je islam robustan, nametljiv i ambiciozan. Europljani u kasnoj dobi imaju premalo djece, muslimani se množe u velikim brojevima dok su još mladi.

Trenutno se muslimanima izjašnjava negdje oko 5% EU, ili gotovo 20 milijuna osoba; ako se trenutni trendovi nastave, taj broj će do 2020. godine deseći 10%. A ako nemuslimani oduče pobjeći od novog islamskog poretka, kao što se čini vjerojatnim, (naš) kontinent bi mogao biti većinsko muslimanski unutar svega nekoliko desetljeća.

Kada se to dogodi, veličanstvene katedrale postat će samo tragovi prethodne civilizacije - barem dok ih saudijskoliki režim ne pretvori u džamije, ili dok ih talibanoliki režim ne digne u zrak. Velike nacionalne kulture - talijanske, francuske, engleske i druge - vjerojatno će uvenuti, bivajući zamijenjene transnacionalnim muslimanskim identitetom koji miješa i spaja sjevernoafričke, turske, podkontinentalne i druge elemente.

Teško da je ovo predviđanje novo. 1968. godine, britanski političar Enoch Powell dao je svoj poznati govor Rijeke krvi, u kojem je upozorio da, dopuštajući prekomjerno useljavanje, Ujedinjeno Kraljevstvo "baca cjepanice na svoju vlastitu lomaču." (Ove riječi su zaustavile dotad obečavajuću karijeru) Francuski pisac Jean Raspail 1973. godine je objavio Camp of the Saints (Logor Svetaca), novelu koja oslikava Europu koja pada pod ogromnim, nekontroliranim useljavanjem sa indijskog podkontinenta. Rezignirana preobrazba regije iz jedne velike civilizacije u drugu, koja je upravo u tijeku, bez primjera je u ljudskoj povjesti, a to ignoriranje ovakvih glasova čini lakim.

Još uvijek postoji šansa da se ova transformacija ne ostvari, ali, kako vrijeme prolazi, vjerojatnost za to je sve manja. Evo nekoliko mogućih načina na koje bi se ovu transformaciju moglo zaustaviti:

• Promjene u Europi koje vode oživljavanju kršćanske vjere, povećanju broja rađanja ili kulturnoj asimilaciji imigranata; takvi razvoji su teoretski mogući, ali je teško zamisliti ono što bi trebalo dovesti do njih.
• Modernizacija muslimana. Iz razloga koji još nisu do kraja istraženi (Edukacija žena? Pobačaj na zahtjev? Odrasli koji su previše obuzeti sobom da bi se odlučili imati djecu?), modernost vodi drastičnom padu stope rađanja. Isto tako, ako se muslimanski svijet modernizira, privlačnost preseljenja u Europu će nestati.
• Useljavanje iz drugih izvora. Latinoamerikanci bi, budući kršćani, Europi više ili manje dozvolili da zadrži svoj povijesni identitet. Hindusi i Kinezi bi povećali raznolikost kultura, čineći tako islamsku dominaciju manje vjerojatnom.

Trenutna kretanja pokazuju kako će se islamizacija zaista dogoditi, jer Europljani nalaze previše napornim imati djecu, previše im je naporno zaustaviti ilegalnu imigraciju, pa čak i promjeniti izvore svojih useljenika. Umjesto toga, oni se odlučuju na nezadovoljno mirenje sa situacijom, na civilizacijsku senilnost i lobotomiju.

Europa je istovremeno dosegla nove visine mira i napretka i pokazala svoju nesposobnost da održi samu sebe. Jedan demograf, Wolfgang Lutz, primjećuje: "U svjetskoj povijesti još nije zabilježen negativan moment na tako velikoj skali."

Je li neizbježno da najbriljantnije uspješna civilizacija također bude prva i u opasnosti od urušavanja zbog nedostatka kulturnog identiteta i podmlatka? Ironično, čini se da stvaranje izuzetno poželjnog mjesta za život može istovremeno značiti i recept za samoubojstvo. Ljudska komedija se nastavlja.