Ulazeći ove nedjelje u prostorije birališta, pogleda uprta u plakat s popisom nositelja izbornih lista, reče poluglasno jedan čovjek koji je poput mene došao nekome podariti svoj glas: “Opet će nam biti isto bez obzira na to tko pobijedi!” 

Osvrt ovog neznanca vratio me u netom okončane predizborne dane, u šarenilo kićenih obećanja i prozore brojnih televizijskih sučeljavanja nabijenih osobnim podvalama poznatih i manje poznatih stranačkih uglednika, među kojima su najglasnije bile one vodećih čelnika koje su zanosno i nemilice palile i žarile po najprisutnijoj oporbenoj stranci retorikom objeda kao da smo na kraju 1991., a ne 2007. godine. 

Razmišljam o riječima neznanca i tijekom kasnih nedjeljnih večernjih sati i onih ranih sljedećeg dana uz televizijski prijenos, kada već neki samouvjereno najavljuju i slave izbornu pobjedu unatoč tek polovici prebrojenih glasova, priželjkujući da nam ipak ne bude isto.

Naime, razmišljam srcem obična građanina koji i bez patetike tisućljetne mitologijske prošlosti voli svoju zemlju i želi njezinoj budućnosti pristupiti proročki i vizionarski, a komu tračak nade budi najava predsjednika države u izbornoj noći o tome da će, komu god podario mandat, od njega očekivati znakovite pomake nabolje. 

Napose, kao vjernik u zemlji koja se nadima svojom vjekovnom kršćanskom baštinom, ali koji je odlučio slijediti duhovnost Isusa Krista iz Nazareta radije nego politički ambicioznu plemensku religioznost, nezavisno o tome hoće li ili ne Hrvatska ući u Europsku uniju, u sljedećem mandatu priželjkujem suvremenu, širokogrudnu te moralno i etički uzoritu Hrvatsku na svim područjima njezina ustroja – političkom, gospodarskom, društvenom, socijalnom i duhovnom. 

Stoga pobjedniku i oporbi podastirem izazov Hrvatske u kojoj nam više neće biti isto, a koji će se prepoznati u posvećivanju nepodijeljene pozornosti onim sadržajima što će Hrvatsku oblikovati u pravednu socijalnu državu, a ne zemlju oboljelu od neizlječivih tranzicijskih boleština. 

Ponajprije, valja nam ozbiljno suzbijati stalni porast siromaštva u Hrvatskoj, čiji je prosječan građanin danas daleko siromašniji negoli sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ako životni standard hrvatskog građanina usporedimo s prosjekom središnje i zapadne Europe. U Hrvatskoj danas sve ciničnije odzvanjaju riječi pjesme “Po glavi stanovnika” glazbenika Arsena Dedića - “Ako se sve to pažljivo dijeli, onda su jučer i gladni jeli.” 

Potom na red dolazi pravo na zdravlje zajamčeno dostupnim zdravstvenim osiguranjem svima bez obzira na njihovo socijalno i imovinsko stanje, zaposlenost ili nezaposlenost. Njega treba slijediti suvremeni i pristupačan sustav zdravstva. U nas još uvijek brojni zdravstveni centri, bolnice, ambulante, hitne službe i ostale zdravstvene ustanove podsjećaju na one iz Solženjicinova Arhipelaga Gulag, po odbojnim i hladnim čekaonicama u kojima se stojeći čeka i po nekoliko sati, nepreglednim redovima, neljubaznim djelatnicima, zastarjeloj opremi, ugovorenim intervencijama na koje hitni slučajevi moraju čekati i po nekoliko mjeseci i brojnim medicinskim tajkunima koji rad u javnim zdravstvenim ustanovama rabe kao platformu za proširenje svojih privatnih usluga, dakako uz solidnu naplatu. 

Zatim pravo na stan ne bi više smio biti privilegij onih s boljom novčanom podlogom, već obveza društva prema svim odraslim građanima, a ponajprije obitelji s djecom. Država mora razviti program, poduprt pozitivnim i ostvarivim zakonima, koji će i najsiromašnijima omogućiti dostojno rješenje stambenog pitanja pod ostvarivim uvjetima. 

Sustavno suzbijanje ucjena divljeg kapitalizma treba biti visoko na popisu prioriteta buduće Vlade i Sabora. Od čuvenih pretvorbi ranih devedesetih do danas, poticanje gomilanja privatnog kapitala, poglavito stečenog na nepošten način, pretvara prosječnog hrvatskog građanina u potrošnu robu prepuštenu samovolji nedodirljive manjine bogatih skorojevića. Još uvijek živimo u državi u kojoj mnogi rade nadničarski bez pravovremene i dostojne naknade, s velikim brojem nezaposlenih, ili s primanjima i mirovinama dostojnim Trećega svijeta. 

Ovome valja pridodati potrebu za dosljednim sučeljavanjem s krupnom korupcijom, poglavito onom čiji su pipci uvučeni duboko u tkivo državnih ustanova, kako Hrvatska ne bi bila talac domaćem, regionalnom i međunarodnom sužnjevanju krupnom kriminalu, trgovini drogama i ljudskim robljem. Naime, Hrvatsku gospodarski i ekonomski ne razaraju sitni kokošari i sitne tradicionalne napojnice za neko dobro djelo, već nedodirljivi kriminal krupnih razmjera.

Potom, potreban nam je dostojanstven pristup Europskoj uniji koji neće biti popraćen općom rasprodajom svih hrvatskih dobara, stečenih i prirodnih, uključujući otoke, planine, nacionalne parkove i objekte od povijesnog značenja, uz spoznaju da će na kraju Hrvatsku posjedovati onaj tko vlasništvom zaposjedne najveći broj njezinih dobara. Nedopustivo je da nam se dogodi da građanin Hrvatske uskoro mora na svemu što vrijedi nailaziti na upozorenje na hrvatskom ili nekom stranom jeziku - “Privatni posjed!” Država koja cijeni svoj integritet mora jasno odrediti granice do koje može s dostojanstvom i sigurnošću prepuštati vlastita dobra stranom kapitalu. 

Sljedeće, Hrvatska treba poticati međunarodnu i međunacionalnu pomirbu, oprost, i biti liderom razvoja projekata stabilnosti i novih prijateljskih odnosa sa svim zemljama članicama regije. Koliko god je važno da međunarodne i domaće pravosudne ustanove dosljedno progone ratne zločince koji su u Hrvatskoj počinili zločine od Vukovara do Dubrovnika, još je od presudnijeg značenja da Hrvatska ne postane sužnjem prošlosti ne želeći napustiti začarani krug paradigme stalnog međunacionalnog prebacivanja krivnje. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, s Europom ili bez nje, o kakvoći naših poslovnih i inih odnosa sa susjedima ovisi ne samo njihov, već i naš napredak. Najposlije, budući da smo kršćanska zemlja, naši bi nas dušobrižnici trebali podsjećati da se u samom srcu Evanđelja nalazi poziv na praštanje, pomirbu i ljubav prema prijateljima i neprijateljima. 

Suvremena Hrvatska mora također uskoro postati zemlja rasterećena administracije na svim državnim razinama, kako obični svakidašnji postupci kao što su podizanje osobne iskaznice, obnova izgubljenih dokumenata ili prikupljanje dokumentacije za gradnju obiteljske kuće ne budu iscrpljujući noćnomorni birokratski procesi. Za ono što je u prosječnoj zemlji razvijenog Zapada potrebno tek nekoliko trenutaka u nekom lokalnom poštanskom uredu, u Hrvatskoj je još uvijek zamorni postupak koji traje satima, danima, čak tjednima. 

Napose, želim živjeti u Hrvatskoj širokogrudnog vjerskog pluralizma, u kojoj se potiče izgradnja osobne i kolektivne duhovnosti što stalno i učinkovito mijenja čovjeka u bolju, moralniju, uljuđeniju, plemenitiju i nesebičniju osobu. Pritom je potrebno poraditi na razdvajanju vjerske od nacionalne pripadnosti; duhovnih vrednota koje potiču moralnu izgradnju karaktera od religijskog folklora koji nema ništa zajedničko sa zbiljskom duhovnošću. Upravo su tijekom predizborne bitke brojni javni sugovornici potpuno zaboravili da je prema hrvatskom Ustavu “Crkva razdvojena od države”, te su prizivali neustavne argumente plemenske religioznosti priželjkujući njima privući dodatni broj glasača. 

Ukratko, Hrvatskoj su potrebni ljudi koji će bez straha poraditi na daljnjoj izgradnji građanske Hrvatske kao državne zajednice visokog socijalnog i pravnog ustroja, u kojoj će pravo na dostojan život i rad, ideološki pluralizam i slobodu svakog građanina biti primarne vrijednosti i u kojoj će sretni i zadovoljni prepoznati svoj dom svi njezini žitelji bez obzira na svoju političku, etničku, ideološku, vjersku, manjinsku, većinsku ili inu pripadnost. 

O ovome, dakle, razmišljam prateći izborne rezultate, još uvijek priželjkujući da nam ipak bude bolje bez obzira na to tko će nas voditi u sljedećem parlamentarnom razdoblju.

Zagreb, 26. studeni 2007.

Pogledati također Vjesnik, utorak, 4. prosinca 2007.

Kako pronaći izlaz iz krize – moralne, političke, nacionalne, vjerske, osobne? 

Pitanje je nabijeno dvojbama drevnog proroka Ezekiela kojega je Bog jednom zgodom u viđenju odveo u dolinu prepunu suhih ljudskih kostiju, te ga potom iznenadio pitanjem: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ (Ezekiel 37,3) 

Usred zamornog razdoblja, koje je ne po prvi puta pohodilo prorokov narod epidemijom sveopće duhovne i moralne apatije, Bog je u jednom trenutku na vrlo slikovit način protumačio stanje u svojem narodu: „Te kosti – to je sav dom Izraelov. Evo oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nada, pogibosmo!'“ (Ezekiel 37,11) 

Ovom vidjelačkom prispodobom Bog je ponajprije želio probuditi proroka iz njegove učmalosti i očaja te ga navesti da proročki promisli o tome kako krizu vlastitoga naroda preobraziti u novu paradigmu po kojoj će nasmrt umorno društvo ponovno oživjeti i ozdraviti. Božji ga je odgovor, naime, nukao na akciju: „Ovako govori Jahve Gospodin ovim kostima: Evo duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Jahve.“ (Ezekiel 37,4.9) 

Kako ovu starozavjetnu proročku prispodobu primijeniti u ovim našim vremenima bremenitim svime što sustavno izvlači životne sokove iz našeg društva: političkim spletkarenjem, poslovnom podmitljivošću, sporim praštanjem susjedima, predrasudama prema manjinama, povijesnim mitovima, upitnim zaslugama i pobjedama, i divljim kapitalizmom što ubija dignitet hrvatskog radnika? I tko su napose ti proroci naše bremenite svakidašnjice pozvani da umjesto zadaha smrti, snagom i odgovornošću svog poslanja, u sva oboljela i karcinogena čvorišta društva i njezine strukture počnu udisati dah novoga života? 

Jezikom naše svakidašnjice, proroci naših dana svi su osviješteni građani koji riječju, utjecajem i ponašanjem žive i promiču vrijednosti dostojanstvenog života. 

To su politički dušobrižnici i predstavnici naroda koji opću dobrobit naroda i dobrobit građana stavljaju ispred osobne dobiti, probitačnosti ili stranačkih interesa. To su pravnici, odvjetnici, suci, policijski djelatnici i ostali zaštitnici reda i sigurnosti koji zaštitu digniteta nedužnih, obespravljenih, osporavanih i svakojako ugroženih polažu ispred zaštite interesa elite i moćnika. To su potom odgajatelji koji nude više od ponude tek suhoparne teorije, te u naraštaje što dolaze udahnjuju plemenite vrijednosti i vrline rasterećene relikvija, spomenika i mitova prošlosti. To su svemoćnici medija kojima je istinita informacija svetija od žute publicističke senzacije. To su zdravstveni djelatnici u čijim je očima svaki život svet, pa i bolesnika koji skrb liječnika ne može podmazati dodatnom napojnicom. To su umjetnici čiji književni, pjesnički, glazbeni, slikovni i ini uradci ne odišu ponudom vlastitog duhovog, duševnog i moralnog mraka. Napose, to su vjerski dušobrižnici kojima je više stalo do iskrene, autentične i osobne duhovnosti što izgrađuje čovjeka negoli do plemenske i navijačke religioznosti. 

Poziv na ovakvo proročko navještanje ne znači da proroci naših dana trebaju djelovati prijetvorno, zavaravajući sebe i druge nestvarnim obećanjima, očekivanjima i uhu zavodljivim pričama. To znači da su nam danas, možda više nego ikada prije, potrebni takvi proroci koji, nadahnuti ozbiljnošću vremena i naoružani osjećajem kolektivne odgovornosti, navještaju Hrvatskoj oduhovljene moralne vrijednosti, oslobođene bilo kakve zakulisne političke, stranačke, ideološke, čak religijske demagogije. Riječju, potrebni su nam proroci koji navještaju vrijednosti digniteta svakog muškarca, žene i djeteta u kojima prepoznajemo osobe oblikovane na sliku Božju, a ne prema etničkom, političkom, vjerskom, staleškom, imovinskom i inom obrascu. 

Napose, ovi su proroci svjesni presudne Božje uloge u procesu uskrisavanja društva. 

U navedenoj Biblijskoj vidjelačkoj prispodobi Bog nekoliko puta slikovito ponavlja Ezekielu da duhovno i moralno uskrsnuće društva ne dolazi samo po sebi, već je ono posljedica Božjeg djelovanja: „Kad to učinim znat ćete da sam ja Jahve!“ – poručuje Bog proroku. (Ezekiel 37,13) 

Dakako da ovdje nije riječ o vrlo prepoznatljivoj pojavi ukalupljivanja Boga u naše uske, sebične, religijske, čak plemenske, često nacionalizmom nabijene interese. Nije ovdje riječ o tome da Boga treba prizivati samo tada kad to odgovara određenom političkom trenutku. S gnušanjem gledam na sve osvajačke stjegove na kojima se vijori Božje ime: gdje pod Njegovim barjakom ratuju kojekakvi džihadi, čak i oni s kršćanskim nadjevkom. 

Kada Bog proroku naglašava svoju presudnu ulogu u uskrisavanju društva, On mu time želi poručiti da je svako oblikovanje sadašnjosti i budućnosti društva, naroda ili zemlje mimo Božjeg nauma tek puka prijevara i prijetvornost što od budućnosti stvara dolinu suhih kostiju. A Božji naum je jasan, najbolje prepoznatljiv u naravi i poslanju Njegovog Sina Isusa Krista, potpunog Božjeg govora ljudima, čija je životna priča najdosljednija, najnesebičnija i dokraja izrečena službu čovjeku; koji je ovako objasnio svoje poslanje: „Pomaza me Duh Gospodnji da radosnu vijest navijestim siromasima. Poslao me da proglasim oslobođenje sužnjima, vraćanje vida slijepima, na slobodu pustim potlačene.“ (Luka 4,18.19) 

Ukratko, biti u službi istinskog oživljavanja naroda pretpostavlja duhovni poziv i proročko navještanje u čijem je središtu iskrena briga o čovjeku, njegovom dostojanstvu i potrebama. Prema toj paradigmi čovjek sa svojim potrebama uvijek je ispred države, nacionalne ideologije, interesa kapitala ili bilo čega drugog što čovjeka čini tek brojem, strojem ili potrošnom robom. Isus Krist je takve proroke opisao sljedećim slikama: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaodjenuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni.“ (Matej 25:35-36.) 

Imamo li proroke spremne progovoriti takvu proročku riječ koja obnavlja život svakom pojedincu, umornoj Hrvatskoj i zabrinutom svijetu?  

Zagreb, 1. studeni 2007.  

Biblijski navodi iz Svetog pisma u prijevodu Kršćanske sadašnjosti i Novog zavjeta u prijevodu Međunarodnog centra za život.